Uzaludna priča

„Gospoda su velika samo zato jer vi klečite“ (Ambroz Gubec, 1573.)

Piše: Žukov!

Jeste li se ikad našli zatečeni osjećajem kako ne pripadate mjestu i vremenu u kojem živite? Kako je ono što radite, bilo da se radi o obrazovanju djece u školama, o borbi za bolje društvo, ili, naprosto, o pisanju ove kolumne jednostavno – uzaludno? Dešava li vam se tu i tamo da vam je mučno od svitanja jer teško iznalazite razloge i izgovore da odrobijate još jedan dan? Borite li se sami sa sobom da ne odustanete od svega, nastojeći odagnati taj zaglušujući sveprisutni osjećaj uzaludnosti? Događa vam se? Redovito? Ne brinite – sve je u redu s vama.

Jer, pogledajmo to mjesto i vrijeme gdje živimo. Kako odgajati klince u školama da varanje i prepisivanje nije u redu, dok oni istovremeno vide učene i bogobojazne hrvatske muževe glava nalik na Golansku visoravan koji su napravili isto to, a uredno pune saborske i ministarske kvote? Kako im objasniti da učenje i ulaganje u sebe u društvu kakvo je hrvatsko nisu uzaludni? Da smo se pomirili s činjenicom da važne odluke u ovoj zemlji donose likovi za koje je prepisivanje akademski plafon; za više od toga oni naprosto nisu kognitivno dorasli! Kako poticati domoljublje kod mladosti s kojom provodimo više vremena nego neki od njihovih roditelja, dok im istovremeno domoljublje za sitan kusur prodaju pobjednici privatizacijskih ostavinskih rasprava nakon što, umjesto doživotne, odgule svoju uobičajenu dozu krumpira? Kako im predstaviti domoljublje kao pozitivnu kategoriju kad je u nas po defaultu domoljub onaj tko u regalu drži crnu petosveščanu Klaićevu Povijest Hrvata, kupljenu u bivšem režimu na šest mjesečnih obroka, iako je nedavno, u dubokoj starosti, riknuo posljednji čitatelj tog kapitalnog naslova? Kako im rastumačiti da je u ovoj zemlji igranje plinskim bocama (kad uzmanjka onih drugih) čin vrhunskog domoljublja, a ne terorizma? Kako usaditi djeci elementarnu spoznaju kako je ljubav, ona prava i iskrena, prema prijateljima, prema voljenoj ženi ili prema domovini nešto što se ne naplaćuje, ne nabija na nos, za što se ne traži zahvalnost, u društvu koje je od domoljublja napravilo unosan biznis i gdje su najglasniji domoljubi, penzioneri u ranim četrdesetima, mladež HSU–a iz pasivnih krajeva, oni koji su svoju ljubav najbolje umjeli naplatiti? Kako ćete im reći da se ljubav prema svojoj zemlji ne iskazuje zastavama ni krunicama, rukom pompozno podignutom na srce (dok je druga istovremeno u nečijem džepu), već poštivanjem njenih zakona i urednim plaćanjem poreza? Kako ćete prevariti osjećaj da je uzalud, dok i vi i oni znadete da, jednostavno, stvari tako ne funkcioniraju? Da naprosto, u Hrvatskoj sve, pa i ljubav, ima svoju cijenu.

Kako se možete osjećati doli uzaludno dok slušate kako u predizborno vrijeme političari sa svojih ambona, pomazani od političara s oltara, govore o prosvjeti kao o najvažnijem zanimanju i osnovnom preduvjetu nacionalnog progresa, dok vam svega par mjeseci kasnije slijedi pregovaranje za povećanje plaće od 6%, iako je to nešto što vam je zajamčeno potpisanim sporazumom i na što ste već godinu dana imali zakonsko pravo? Da se po vašim sporazumima i kolektivnim ugovorima može jašiti kao po barskoj dami, ali su istovremeno neki drugi ugovori, recimo Vatikanski, neraskidivi, a sve u skladu s onom poznatom – tko u narodu sije nebeska dobra, ima pravo da žanje zemaljska? Da se u zemlji s 90% vjernika ljudi zadovoljavaju mrvicama koje padaju s Nadbiskupskog duhovnog stola, ne shvaćajući da bogata i raskošna Crkva koja se miješa u sve, pa i školski kurikulum, nije i ne može biti Crkva Isusa Krista! Tko je ikada uzeo u ruke Dostojevskog, jamačno se sjeća odlomka o velikom inkvizitoru. Luther je s pravom popizdio u 16. stoljeću; u nas je muk i petsto godina kasnije. Uvijek je bilo ljudi koji su vukli naprijed, i koji se redovito nisu uklapali u kalupe koje je društvo nametalo. Vukli su i kad je bilo teško i uzaludno, i kad su ostali sami protiv svih. Samo onaj tko je zaradio barem jednu prosvjetarsku plaću zna kakav je to filing. Danas sav kulturni svijet zna za Ivanu Orleansku; tko se, pak, spominje imena biskupa, njenog sunarodnjaka, koji ju je osudio na smrt? Povijest s pravom slabo pamti Pierrea Cauchona, iako je poruka svevremenska – ne ubija neprijatelj! Ubija kad te proda tvoj netko.

Od profesora se uvijek očekivalo da potiču optimizam kod onih koji su im povjereni, da ne posustaju, da vide svjetlo i u najcrnjoj noći, da bude nadu… Međutim, čak je i u doba gospodina iz podnaslova,  u eri reliquiae reliquiarum, kad se cijela domovina mogla vidjeti s tornja zagrebačke katedrale, nade bilo više nego danas. Ipak, vučemo i dalje. Treba im pokazati kako je ono najvrednije u životu posve besplatno, ili bi to trebalo biti. Međutim, stvarnost nas demantira; u nas je prava pijaca – kupuju se diplome, kupuje se obraz, dapače, čak i cijeli čovjek, prodaju se duše u bescjenje. Danas caruje površnost – svi bi sve i svi bi odmah, nitko se ni za što ne žrtvuje, ni za kog nije spreman podnijeti ništa! Ljudi imaju cijenu i, što je još poraznije, prilično su jeftini. Uostalom, najbogatiji Hrvati mahom su trgovci; merkantilizam je u nas očito našao plodno tlo. Teška vremena? Ili smo to teški mi? Teško čovjeku koji ne zna prešutjeti; još je Hemingway naglasio kako čovjeku treba dvije godine da bi naučio govoriti, i idućih pedeset da bi naučio šutjeti. Imam, dakle, vremena da naučim, ih, koliko…

Nije, dakle, nikakvo čudo ako se u ovakovim prilikama kakve su svojstvene hrvatskom školstvu zalome dani kad ste na korak od iskoraka, kad vam pregore osigurači i kad se desi kurcšlus. Moguće stoga da su vam promakli ispod radara neki recentni događaji, koji dovoljno govore o društvenom ugledu koji u Hrvata uživa branša bez koje, kako vam ciklički svake četiri godine tepaju, nema naprijed. Interregnum između zadnjih dviju Vlada trajao je taman toliko da se struka ponada kako je bilo dovoljno vremena da se pažljivo odvagne, i resornim ministrom imenuje nekog tko će u sustavu pročistiti žito od kukolja. I doista – ne sjećam se kad je neki ministar školstva dobio ovoliko medijskog prostora. Svi dosadašnji bili su uglavnom troublemakeri za koje su se lijepile afere; aktualni se našao u problemu prije nego je i aterirao na Svetice! Jeste li zamijetili neku reakciju struke? Osim nekakvog Etičkog povjerenstva (a znamo da se povjerenstva osnivaju onda kad se neki problem ne želi riješiti) i Preporoda, je li se itko oglasio po pitanju ovog kadrovskog bisera? Akademska zajednica? Većinski sindikat? Neka od ravnateljskih udruga, inače tako glasnih kad treba braniti vjekovječne mandate svojih gojenaca? Ovo je društvo prosvjetu gurnulo na margine, a mi smo takav položaj mahom i prihvatili, zaboravljajući kako je temeljni preduvjet poštovanja samopoštovanje. Oni rijetki pojedinci koji se s tim ne mire doživljavaju se kao neka opskurna prosvjetarska masonerija; kako nas je počastio jedan Bivši, kao destruktivni marginalci! Da je tome tako, svjedoče i ostala aktualna događanja – nama tek predstoji pregovaranje oko povišice plaće za 6%, iako smo to pravo ostvarili još početkom tekuće godine! Iako nam navedeno pravo garantira potpisani sporazum s pravnim učinkom! Uzalud! Slijede nam i pregovori oko novog osnovnoškolskog KU – a, koji ističe u prosincu, a još nisu definirani pregovarački timovi. Predstoje nam i nove, ne znam koje po redu, izmjene Zakona o odgoju i obrazovanju (nakon desetih prestali smo brojati), a koje bi trebale rasvijetliti misterij ravnateljskog licenciranja (pitanje koje se poteže još od 2008., a oni još nisu licencirani), kao i pitanje budućnosti komisija za tehnološke viškove. Ove izmjene Zakona specifične su po još jednom zanimljivom momentu – nastojanju iz petnih žila ravnateljskih udruga da izmijene način biranja ravnatelja škola, oduzimajući pravo izbora radnicima ustanova. Ostaje nejasno – tko bi ih onda trebao birati? Ili smatraju da je, nakon pomazanja, reizbor nepotreban? Obzirom na što ti reizbori uglavnom sliče, možda bismo se uistinu svi skupa mogli poštedjeti te blamaže. Mnogo je pitanja, a najvažnije među njima jest – zašto, od vremena mitskog uskrsnuća hrvatske države, vlasti uvijek imaju ovakav ponižavajući odnos prema obrazovnom sustavu? Ne postoji lijep način da se to kaže, i da, vjerojatno jest uzaludno, ali ipak ću reći – nijedno društvo ne želi da ljudi budu previše obrazovani i istinski slobodni. Komunističko društvo, fašističko društvo, kapitalističko, islamsko, kršćansko ili marsovsko društvo – nijedno ne voli ljude koji misle svojom, a ne tuđom glavom, koji koriste razum, jer u času kad počnu koristiti vlastitu inteligenciju oni postaju opasni – opasni za poredak, opasni za vlast, za bogate,  opasni za sve vrste ugnjetavanja, izrabljivanja, potiskivanja; opasni crkvama , opasni državama , opasni nacijama. Stoga je vlast osudila obrazovni sustav na polagano, ali bolno umiranje, na agoniju; osudila ga je degradirajući učitelje i profesore, oduzimajući školi alate i instrumente za odgoj i obrazovanje, devastirajući prosvjetu materijalno, moralno, kadrovski, u svakom pogledu i na svaki mogući način. I to je nešto što je u današnje vrijeme, naprosto, tako – ponekad vas na umiranje osudi netko za kog to nikad ne biste rekli.

Zašto onda uporno guramo dalje? Zašto čovjek nastavlja i kad je duboko u sebi svjestan da je uzalud? Zato jer netko mora. Jer ako svi dignemo ruke jedni od drugih i sami od sebe, kao zajednica smo došli do kraja. Čovjek nastavlja zato jer vjeruje u to što radi. Jer tako treba. Jer je lijep osjećaj znati da ste se jednom u životu borili za nešto vrijedno, makar bili poraženi. Jer je lijepo znati da, na kraju puta, svakome možete pogledati u oči! Nije uzalud!