(Školski portal) John VALLANCE, ravnatelj škole Sydney Grammar, nazvao je milijune dolara potrošene na računala u australskim školama u proteklih sedam godina „skandaloznim rasipanjem novca“.
„Vidio sam toliko škola s ograničenim budžetima koje troše goleme količine novca na tehnologiju koja zapravo ne donosi nikakvu mjerljivu ili nemjerljivu korist“, rekao je Vallance. „Škole su potrošile stotine milijuna dolara na interaktivne ploče, digitalne projektore, a sada je sva ta tehnologija odbačena.“
Škola Sydney Grammar je zabranila učenicima da donose laptope u školu, čak i u višim razredima, te od učenika zahtijeva rukom pisana rješenja zadataka i eseje. Takva tradicionalna politika škole protivi se trendu koji prevladava u većini australskih srednjih i osnovnih škola, trendu koji od roditelja zahtijeva da kupe laptope za korištenje u učionici.
Vallance smatra da je vladina revolucija digitalne edukacije, koja je porezne obveznike koštala 2,4 milijarde dolara za kupnju laptopa za učenike srednjih škola, bila bačen novac. „To zapravo nije ničemu pridonijelo osim obogaćivanju kompanija poput Microsofta, Hewlett-Packarda i Applea. One imaju vrlo moćan utjecaj u edukacijskoj zajednici.“
Učenici škole Sydney Grammar imaju pristup računalima u školi i koriste laptope kod kuće. Međutim, Vallance laptope smatra smetnjom u razredu. „Mi poučavanje shvaćamo kao društvenu aktivnost“, rekao je. „Poučavanje se svodi na interakciju između ljudi, na raspravu, razgovor. Smatramo da laptopi ili iPadovi u učionici ometaju razgovor, odnosno učenike. Ako ste dovoljno sretni da imate dobrog učitelja i motiviranu grupu učenika, čini se besmislenim uvoditi u učionicu nešto što će biti smetnja u procesu učenja.“
Vallance kaže da više preferira trošiti novac na školsko osoblje nego na tehnologiju. „U školama koje imaju laptope dolazi do krađa, kvarova laptopa, zatim morate zapošljavati dodatno osoblje koje će ih popravljati, a svakih nekoliko godina morate zamijeniti laptope. Sve to dovodi do velikih rupa u budžetu škola koje istovremeno imaju loše instalacije, trošne zgrade i uništene WC-e. Da mogu birati između kupnje laptopa za cijeli razred ili zapošljavanja još jednog učitelja, odabrao bih učitelja svaki put.“
Vallance smatra da su laptopi uveli nemar u poučavanje. To je stvorilo iluziju da je puno lakše pripremiti lekciju.
Vallance je također kritizirao „lude“ planove australske vlade koja želi kompjutorizirati testove pismenosti i računanja koje provodi Nacionalni program za procjenu.
„To znači da će buduće generacije učenika pisati te testove na računalima i neće im biti dopušteno pisati rukom – mislim da je to ludo, rekao je Vallance. Dopustiti djeci da izgube sposobnost izražavanja pisanjem vrlo je opasna stvar.“
Vallance kaže da škola Sydney Grammar proučava razliku između rukom pisanog izvršavanja zadataka i pisanja na računalu kod dječaka trećeg i petog razreda.
„Kod zadataka kreativnog pisanja učenicima je puno lakše pisati rukom, zapisati svoje ideje na komad papira, nego koristiti tipkovnicu.“
Vallance se ne protivi tehnologiji. Smatra da upravo zato što svi mi toliko volimo elektroničke uređaje moramo imati takva pravila. Tehnologija je naš sluga, a ne gospodar.
Vallance smatra da su računala u učionici djeci oduzela priliku da raspravljaju o idejama s učiteljem.
„Jedan od najsnažnijih alata u edukaciji je razgovor“, objašnjava Vallance. „Digitalno poučavanje diljem Australije ostvarilo je vrlo snažan normativni efekt. Zato je djeci vrlo teško naučiti kako se ne slagati s nekim – oduzeta im je mogućnost propitkivanja stvari.“
Vallance kaže da je „doista skandalozno“ to što je Australija trošila više na edukaciju nego ikada prije, a rezultati su sve lošiji.
U prosjeku, otprilike 250.000 do 500.000 dolara je bilo potrebno da bi se opremilo jednu srednju školu interaktivnim pločama, koje se u Sydney Grammar koriste samo ako ih učitelji zatraže. To je previše novca za jednu školu, novca koji bi se mogao uložiti u kvalitetno osoblje.“
„Mislim da će se jednog dana kada se bude pisala povijest ovog našeg perioda u edukaciji ovo ulaganje u tehnologiju pokazati velikom obmanom.“
OECD također istražuje sve veće oslanjanje na tehnologiju u školama. U prošlogodišnjem izvještaju OECD je naveo da škole moraju učenicima omogućiti solidne temelje u čitanju, pisanju i matematici prije nego uvedu računala. Istraživanje je pokazalo da učenici koji se uvelike oslanjanju na računala u učionici postižu puno lošije rezultate na testovima.“
„Na kraju, tehnologija može pojačati učenje, ali odlična tehnologija ne može zamijeniti slabo poučavanje“, zaključuje OECD u svom izvještaju.
Vrlo razumno promišljanje, slažem se u svemu s Johnom. Bilo bi dobro da ovaj tekst pročitaju (ne)odgovorni u MZOS – u i Agenciji, i prođu se manije e- koječega i opterećenosti tehnologijom! Djeca su nam nepismena jer ne čitaju i ne pišu!
Sve se svodi na učitelja-dobrog učitelja tehnologija neće pokvariti i znati će ju koristiti tako da obogati nastavni proces, lošeg učitelja tehnologija ne može napraviti boljim-čak će često njenom nekritičnom upotrebom postati i još lošiji.
Apple, Microsoft and ostale kompanije zarađuju, a potrebno nam je ili nije.
Zna se tko kroji, onaj tko zvecka dukatima! Zar baš nitko nema u glavi?
John VALLANCE, ravnatelj škole Sydney Gramma, ima potpuno pravo! Drznuo se čovjek kapitalizmu, korporativnom koji nam je i na vratima škola?
Japanci su još prije 30-tak godina uveli računala u nastavu, a zatim se vrlo brzo vratili kredi i spužvi jer se pokazalo da ta informatizacija vodi u pretvaranje djece u invalide, zombije.