Ono što se predstavlja kao “inkluzija” je zapravo laž

piše: Marija Kotarski

Ovih se dana i tjedana u medijima često čuje pojam kurikulum, raspravlja se o istom, govori se o prijedlozima, a nastavnici se i sami putem foruma i inicijativa uključuju u rasprave. Budući da sam imala želju nekako pridonjeti, odlučila sam se osvrnuti na temu koja je isto tako prilično aktualna i koja me često muči, a to je tema inkluzije djece s teškoćama u razvoju u redovni školski sustav.

Ja sam apsolventica hispanistike i talijanistike, na nastavničkom sam smjeru. Odabrala sam ovu struku zato što sam uvijek voljela pojam znanja, a pomisao o tome da ga i ja jednom prenosim djeci iz moja dva najdraža jezika činila me posebno sretnom. Tako se rodio san, koji danas samo što nisam ostvarila. Inače sam osoba s invaliditetom, imam cerebralnu paralizu i u kolicima sam. Osnovnu školu završila sam u Centru za odgoj i obrazovanje Goljak, a srednju u Centru za odgoj i obrazovanje Dubrava. Za one koji su malo manje upućeni, riječ je o jedinim dvijema školama u Hrvatskoj za učenike s tjelesnim invaliditetom. Mama me je, svojevremeno, skoro upisala u lokalnu redovnu školu u Svetom Ivanu Zelini, ali u posljednji čas nije jer joj je bilo rečeno da u toj školi nema uvjeta i da mi nije prilagođena. To je bilo istina zato što je krajem devedesetih zaista i bilo tako. Nakon što su me ovdje odbili, upisala me je na Goljak. Danas sam joj zbog toga jako zahvalna.

U današnje vrijeme mnogo se toga promijenilo općenito u školstvu pa tako i školovanje djece s teškoćama u razvoju. Danas se što više teži spomenutoj inkluziji, uključenju djece s teškoćama u razvoju u redovne škole, dok se Centar Goljak i Centar Dubrava sve više pretvaraju u centre za učenike s teškim oštećenjima, pretežito intelektualne naravi. Pojam i vizija inkluzije su sami po sebi vrlo dobra i potrebna ideja, s ciljem razvoja boljeg suživota i odnosa djece s poteškoćama i djece bez poteškoća, no ipak možemo vidjeti da je to danas još uvijek, manjakava, površno shvaćena ideja koju bi još jako dobro trebalo razraditi kako bi bila ono što bi trebala biti – inkluzija u pravom smislu riječi. Kao osobi s invaliditetom i budućem prosvjetnom radniku, ovo što se danas propagira kao ta inkluzija mi se nikako ne sviđa, štoviše, usudim se reći da je ta inkluzija čak lažna!

Ja sam, kao što sam rekla na početku, osnovnu školu završila na Goljaku, srednju u Dubravi, u školama koje se danas percipira s nekom rezervom, kao neka geta, ustanove od kojih treba bježati kao što Sotona bježi od tamjana. Kao bivšu učenicu tih centara koji su mi pružili najljepše dane djetinjstva i adolescenske dobi i kojima velikim dijelom dugujem ovo sve što danas imam, što sam postigla i što sam samouvjerena osoba koja je sebe uvijek gledala ravnopravo u odnosu na ostale ljude, bez obzira na fizički invaliditet, vrlo me pogađaju i bole današnje aktualne percepcije tih škola. Odgovorno javno tvrdim da sam ja u toj „specijalnoj“ školi bila sretnija i da sam mnogo više dobila, nego mnoga današnja djeca koja su, navodno, integrirana u redovnu školu.

S jedne strane ne zamjeram roditeljima što imaju tu percepciju, ipak kad si pravi roditelj želiš svom djetetu najbolje. Ipak, rekla bih da se danas pojam inkluzije shvaca vrlo polovično i da je upravo zbog toga sam proces iste loš i površan, te ga i sami roditelji nerijetko krivo percepiraju, vrlo često misleći da je njihovom djetetu bitnije druženje u razredu s djecom bez poteškoća, nego sam proces obrazovanja, koje se stavlja u drugi plan.

Inkluzija djeteta s teškoćama u razvoju u redovne škole danas se većinom provodi uz podršku asistenta, kojeg dijete ima u školi i koji, osim što pomažu u sociosanitarnim potrebama, pomažu djetetu i u razredu tijekom nastave. Imam mnogo prijatelja koji rade taj posao pa su mi rekli kako i što rade, kao što su mi i neki kolege nastavnici rekli kako to u razredu izgleda. Naime, od asistenta se očekuje da surađuje s profesorom i da odradi s djetetom s poteškoćama ono što profesor s drugom djecom odradi redovno na satu, zbog čega on vrlo često preuzima ulogu profesora kod djeteta s poteškoćama. Logično je, dakako, s obzirom na broj učenika koji su u razredima u redovnoj školi, da profesor ne može individualno raditi s djetetom koje ima poteškoće jer ima ostalih 20 ili 30 učenika bez poteškoća koji imaju svoj ritam usvajanja i praćenja gradiva. Ali tu onda dolazimo do srži problema i do odgovora na pitanje zašto je ovakav proces inkluzije štetan i loš, te do načina kako ga poboljšati da bi bio pravi. Gore sam navela da su današnja djeca navodno integrirana u redovne škole, da je ova integracija ustvari lažna. Zašto? Jednostavno zato što iz svega navedenog možemo vidjeti da je dijete ovakvim procesom, iako površno uključeno u razred – opet izolirano. Profesor nema vremena da se s njim bavi, on se bavi drugom djecom, a dijete s teškoćama ima svog asistenta. Time je tom djetetu uskraćeno da ima ono što druga djeca imaju, pravo da ga profesor podučava. S druge pak strane, nerijetko je vezano samo uz asistenta što mu možda priječi druženje s vršnjacima u razredu u punom smislu, naviknuto je da asisent sve radi za njega, čak i ono što bi moglo samo, pa vrlo često bude nesamostalno, u onoj mjeri u kojoj bi moglo biti samostalno…

U svemu ovome vidimo da je pogrešno percipirana uloga centara Goljak i Dubrava. Oni, naime ne služe za izolaciju i geto, oni to nisu, već su to škole koje svojim načinom rada doprinose da djeca i mladi s teškoćama dobiju pravo obrazovanje i dostignu svoje potencijale. Mi smo, kad sam ja bila učenik u istima, bili u malim razredima od najviše 10 učenika, profesori su se nama bavili, oni su nas podučavali. Nismo imali nikakve asistente. Što imaju današnja djeca? Asistenta koji ih uči umjesto profesora! Je li to inkluzija? Rekla bih da nije. Nipošto. Da sam danas 10 godina mlađa, ne bih htjela biti u koži te djece jer za moj pojam to nije prava škola.

Poanta ovog osvrta nije da sam protiv toga da djeca s teškoćama budu dio redovnog sustava i da mislim da ta djeca trebaju samo u specijalne škole. Inkluzija je itekako potrebna, samo, da bi ona bila provedena kako treba, potpuno, potrebno je regulirati zakone, donijeti propis koji bi odredio da svaka škola mora imati određen broj manjih razrednih odjeljenja u koje bi išli ti učenici, možda kombinirano s učenicima bez teškoća, ukoliko bi ovih bio manji broj; potrebno je naučiti profesore metodici rada s djecom s teškoćama kako bi znali sami kako raditi, potrebno je ostvariti bolju suradnju s defektologom i psihologom pri procjeni i izradi programa, potrebno je donijeti Pravilnik o asistentima koji bi regulirao što asistenti i kako mogu raditi… Ima puno toga što bi trebalo regulirati, a za to je potrebna volja države i financijska sredstva, kojih ovaj proces iziskuje jako puno. Ipak, sve dok to ne bude riješeno na ovaj ili sličan način, ne možemo govoriti o pravoj inkluziji djece. Sve dok su djeca s teškoćama osuđena na takve probne projekte koji nisu potpuno regulirani, ne može im biti dobro i u redovnoj školi ne mogu kako treba pokazati svoje mogućnosti. Vrijeme je da im ova država i društvo daju tu priliku, a nama pak da daju priliku da ih učimo u pravom smislu te riječi.

Sva djeca imaju pravo na obrazovanje, pa tako i djeca s teškoćama u razvoju. Kako djeca bez teškoća imaju pravo na to da ih profesor uči, tako i djeca s teškoćama imaju to pravo. Asistent tu treba biti za tehničke stvari, ne za nastavu i objašnjavanja na satu. To je profesorov posao. Mi nastavnici smo dužni baviti se djecom i od njih izvuci ono najbolje, bez obzira na poteškoću. Tada će i djeci biti bolje, a i mi ćemo se osjećati ljepše

Lijep pozdrav od Marije, apsolventice s invaliditetom i buduće profesorice španjolskog i talijanskog jezika.