(Jutarnji list) Dragi moji prijatelji i obitelj. Meni je fakat žao ali to više ne mogu podnijeti. Ili me netko zeza u školi ili se svađam s mamom. Meni je stvarno dosta svega!!! – stajalo je na izgužvanom papiriću koji je majka 13-godišnje djevojčice, učenice 2. Osnovne škole u Varaždinu, pronašla u kanti za smeće.
Od šoka je zanijemela, počela se tresti. “Bullying” koji njezina djevojčica proživljava u školi doveo je do toga da njezina djevojčica razmišlja o tome da si oduzme život?
Svaki dan razgovaraju o onome što se događa u školi. Djevojčica je povučena, ne voli pričati o problemima koji ju tište i ima osjećaj krivnje zbog onog što joj se događa, a majka je na rubu živaca zbog brige o kćeri i zbog toga nema strpljenja pa njihovi razgovori često prerastu u nadvikivanje. A da djevojčicu nešto tišti, nedvojbeno je. Majka je već u nekoliko navrata primjetila površinske rane na podlaktici svoje kćeri. Djevojčica isprva nije željela priznati kako su rane nastale i tek na majčino inzistiranje priznala je da je sama zarezala svoju ruku skalpelom.
Zadirkuju popularni
– Mama, kad se porežem, boli me ruka, a ne tu, u prsima – bilo je njezino objašnjenje.
Za samohranu majku, koja je izuzetno vezana uz svoju djevojčicu, bila je to kap koja je prelila čašu. Njezina djevojčica proživljava bullying u školi već godinama, a škola taj problem, unatoč učestalim prijavama, nije uspjela riješiti i na kraju je došlo i do eskalacije. Odlučila je zato o svemu javno progovoriti.
– Moja djevojčica je mirna, tiha, povučena i izuzetno osjetljiva. Lako se rasplače i ne zna se nositi s nasiljem ni u fizičkom ni u bilo kojem drugom obliku. Isto tako, poprilično je drugačija u odnosu na drugu djecu. Ne zanimaju je odjeća, fotografiranje selfieja i takve stvari. Voli stripove i već godinama uči japanski jezik. Činjenica da je drugačija i da je vrlo osjetljiva uzroci su zašto su se dvojica malih nasilnika okomili na nju – ističe majka djevojčice.
– Nasilje je počelo u drugom razredu. Jedan dječak, sin jednog poznatog sportaša, počeo ju je učestalo zadirkivati. Ona bi se na to rasplakala, što bi dovelo do novog zadirkivanja i tako unedogled. Budući da je taj dječak izuzetno popularan u razredu, i drugi kolege iz razreda su pratili njegov primjer i ubrzo je život u školi za moju djevojčicu postao pakao. S obzirom na to da je i kod kuće povučena, isprva nije željela sa mnom dijeliti što se događa u školi, ali očito ju je to izjedalo jer se počela mijenjati. Povukla se u sebe i u svoj svijet. Bilo je potrebno puno razgovora i strpljivosti da sa mnom podijeli to što joj se događa u školi – dodaje majka.
Pismena isprika
Nakon što joj se kći napokon otvorila, majka je slučaj prijavila razrednici koja je reagirala. Dječak koji je bio inicijator zadirkivanja, vrijeđanja i omalovažavanja nekoliko je puta bio prisiljen njezinoj kćeri napisati pismenu ispriku i razrednici se obavezati da će prestati s takvim ponašanjem.
– To, međutim, ništa nije riješilo. Mali ‘bully’ je samo postao lukaviji i pronalazio kreativnije načine kako da je zadirkuje – naglašava majka.
Njezina je kći u Drugoj osnovnoj školi Varaždin u takvim okolnostima provela još tri godine, do završetka četvrtog razreda, kad se s majkom preselila u Rijeku i počela pohađati Waldorfsku školu.
– Mislim da je to bio nasretniji period njezina života. U toj školi bullying jednostavno nije moguć jer na bilo kakav oblik nasilja odmah reagiraju i nastavnici i osoblje škole, ali i sama djeca – naglašava majka.
No, životne okolnosti natjerale su majku i njezinu kćer da napuste Waldorfsku školu u Rijeci i vrate se u Varaždin.
Otvoreno vrijeđanje
Majka je odlučila ponovno je upisati u istu školu i u isti razred koji je već pohađala. Nakon povratka majka je podsjetila razrednicu na slučajeve bullyinga koji su se događali prije i zamolila je da obrati pozornost na to kako se više ne bi ponavljali.
– Maltretiranje je počelo doslovno od prvog dana povratka u školu. Prva rečenica koju joj je taj dječak uputio nakon što se vratila iz Rijeke bila je: ‘Opet ti. Zašto si se vratila glupačo?’ Zadirkivanje je preraslo u otvoreno vrijeđanje i omalovažavanje. S tim da je mali nasilnik dobio podršku u učeniku koji je došao u razred u vrijeme kad smo bile u Rijeci. Taj joj dječak danas u školi radi najviše problema – ističe majka.
Škola ne reagira
– Mojem djetetu gotovo svaki dan u školi ti dječaci govore da je glupa, da smrdi, da je nitko ne voli i da je najbolje da se ubije. To joj govore otvoreno i bez imalo kajanja pred kolegama iz razreda i drugim učenicima iz škole za vrijeme školskih odmora, ali i tijekom nastave, pred razrednicom i nastavnicima, čak i trenucima kad odgovara za ocjenu. Iako puno uči i trudi se, ocjene su joj drastično pale, a svaki mi dan govori da se boji ići u školu. Depresivna je i anksiozna, osjeća krivnju zbog svega što se događa iako nije ništa kriva i nedavno je to eskaliralo do te razine da se počela rezati skalpelom po podlaktici. A reakcija škole svela se na to da nju šalju kod pedagoginje i psihologinje na razgovore, dok se malim ‘bullyjima’ ništa nije dogodilo – naglašava majka.
– Škola jednostavno ili ne zna ili iz nekog razloga ne želi riješiti problem. Podnosila sam na desetke prijava razrednici, pisala mailove ravnatelju, no moje dijete u školi i dalje svaki dan proživljava pakao. Vrijeđali su je i na Facebooku i kad sam to prijavila školi, rekli su mi da ono što se događa na društvenim mrežama nije problem škole. Pisala sam i pravobraniteljici za djecu koja mi je odgovorila da je sve vezano uz školu i odnose kolega iz škole, stvar škole i da je škola dužna reagirati.
No, u slučaju moje djevojčice škola ne reagira. Ti mali nasilnici na kraju prošle školske godine, nakon što su nekoliko mjeseci svakodnevno vrijeđali i omalovažavali moju djevojčicu, dobili su svjedodžbe u kojima stoji da se uzorno vladaju – naglašava majka.
– Sve to događa se u školi kojoj je UNICEF prvi u Hrvatskoj dodijelio plaketu ‘STOP nasilju među djecom’. Ta je plaketa postavljena na ulazu u školu i smuči mi se u želucu svaki put kad dođem u školu i prođem pokraj nje – ističe majka.
Osuda školskog osoblja
– Svaki put kad ode u školu strepim pokraj mobitela hoće li me nazvati sva uplakana. Više ne znam što da poduzmem. Pokušala sam riješiti taj problem bez pompe, ali škola i dalje ne uspijeva riješiti situaciju. I ne samo to. Nakon što je gradski vijećnikŽeljko Bunić na moju molbu javno objavio što se događa, psihologinja škole pitala je moju kćer zašto ja javno pričam o tom problemu. Ravnatelj pak tvrdi pak da nije riječ o sustavnom zlostavljanju. Majčina poruka za njega je: Dijete nije neki protokol, dijete je živo biće.
– Uopće mi nije bitno hoće li ti dječaci biti kažnjeni. Želim samo da zlostavljanje prestane i da moja djevojčica može bez straha odlaziti u školu – zaključuje potresena majka.
Mali zna da mu nitko ne mže ništa.
Najzanimljivije mi je kad se u školama dogodi nasilje isti dan nakon što su odslušali predavanje o nasilju.
Ovu pak priču, ja bih ipak uzeo s rezervom. Svi radimo u školi i koliko puta smo imali problema s neobjektivnim roditeljima. Trebalo bih čuti i drugu stranu, koja zbog profesionalsti ne smije iznositi podatke. Čitam komentare u Jutarnjem i histerijuu napadima na ravnatelja, stručne suradnike i razrednika bez da su čuli drugu stranu priča. Često mi koji radimo u školi smo svjesni činjenice da su roditelji emocionalni zlostavljači svoje djece i ta djeca najviše pate. Ne kažam da je to u ovom slučaju riječ, međutim ponavljam trebalo bi čuti i drugu stranu.
Pa ovo je svakodnevnica u našim školama, samo ne izlaze svi s tim u javnost, tako i da ovo nije istina ovakvih slučajeva ima na pretek, ali poanta je u tome što se ništa ne poduzima budući da nemamo vremena jer smo opsjednuti kojekakvim reformama i sl. nebulozama koje nemaju veze s vezom. Zanimljivo je kad škola kaže kako je poduzela sve što je u njihovoj moći, a ta moć je nepotrebna papirologija i razgovori kod stručnih suradnika koji su mlaćenje prazne slame: “..joj pa znaš da to nije lijepo…kako bi se ti osjećao, nadam se da to više nećeš…misliš da je tvoje ponašanje primjereno… ” Treba sam’ roditelje opaliti po džepu- to najviše boli 😀
Neosporna je činjenica da djevojčica neizrecivo pati.
Odgovornost odraslih je da joj pomognu. Treba upaliti crveni alarm i ustrajavati na sve načine da joj se pomogne. Mora postojati način.
Denvnik.hr “Terry Evans javno je osramotila vlastitog sina na Facebooku nakon što ga je uhvatila da zlostavlja djevojčicu koja se nedavno upisala u njegovu školu. Samohrana majka prošli je mjesec na društvenoj mreži prozvala svog 12-godišnjaka.
Napisala je, među ostalim, da joj se gadi potez njenog sina koji je novoj djevojčici stao na potpuno novu cipelu na kojoj je zbog toga pukla peta.
Poslala mu je i upozorenje. ‘Ako samo zadišeš prema njoj ili bilo kome drugom na nasilnički način osobno ću te predati njihovim roditeljima da obavljaš bilo koji ponižavajući zadatak koji zamisle, dok god to budu htjeli’, napisala je Terry koja je ‘zaradila’ preko 55 tisuće likeova, a objava je podijeljena više od 11 tisuća puta. Ljudi uglavnom hvale njezino ‘fantastično roditeljstvo’.
Prvotno je u objavi označila i sina, kako bi i njegovi prijatelji vidjeli da takvi postupci imaju posljedice, ali kada je objava postala viralna uklonila je ime.
Naravno, nisu svi imali riječi hvale za ovu majku četvero djece. Neki su je kritizirali jer smatraju da je ponizila sina. ‘Zašto produžavati poniženje? Jadan vaš sin. To će ga zauvijek progoniti’, stoji u jednom od komentara, a u drugom se navodi da se radi o nevjerojatno opasnoj stvari za dijete.
No, Terry kritike ne diraju previše. ‘Ne marim previše za one koji se ne slažu s mojim roditeljskim stilom. Moj sin je ponizio i osramotio djevojčicu’, odgovorila je kritičarima i dodala da je njezino takozvano online sramoćenje ništa u usporedbi s poniženjem koje je doživjela djevojčica koja je kao nova učenica u školi morala hodati sa slomljenom cipelom i očima crvenim od plača.”