Idemo dalje

piše: Žukov!

Idemo dalje! Tvorca ove mitske devize, skovane u času kad se domovina nalazila na rubu ponora, pamtimo i danas po velikim djelima kojima nas je neizmjerno zadužio (jalnuši i diletanti procjenjuju da se radi o devetoznamenkastim veličinama), no zdravo tkivo nacionalnog korpusa, duboko svjesno provjerene činjenice kako se ne treba zadovoljavati s malim, nije mu to uzelo za zlo. I tako, u Novu Godinu uđosmo s novom Vladom – rekao bi čovjek, sve je isto, samo njega nema!

Doduše, put do iste bio je neizrecivo trnovit, neizvjestan i mučan, pri čemu su dvije vodeće hrvatske stranke u salijetanju treće djelovale kao dva blizanca koji pokušavaju povaliti istu ženu, a sve popraćeno najnevjerojatnijim preokretima i teorijama zavjere kakvih se ne bi postidjela ni dinarska reinkarnacija Clarka Gablea, legendarni admiral Lošo! S ovog mjesta, nakon svega, mogu reći samo jedno – lijepo nam je, dobro nam je, bolje ni ne zaslužujemo!

U očekivanju Ničega

Budući da, međutim, čestiti kolumnist mora iscrpiti temu, a ne čitatelje, postavit ću sebi i vama temeljno pitanje – što, nakon svega, možemo očekivati mi, trudbenici u odgojno–obrazovnom sustavu? Neka mi ujedno bude dopušteno ponuditi i vlastito stručno mišljenje – sudeći po zbivanjima u posljednja dva mjeseca ne možemo i ne trebamo očekivati ništa! Naime, u društvu u kom se redovito ispostavlja račun zbog delikta mišljenja, umjesto zbog relikta nemišljenja, sasvim je opravdano zaključiti kako obrazovni resor nije pri vrhu prioriteta i kako će tako ostati i ubuduće. Polarizacija interesa kojoj svjedočimo zadnjih dana jasno sugerira što je vladajućima u interesu – kontrolirati represivni aparat, tajne službe i pravosudni sustav. Govoreći po istini, to ne bi trebalo čuditi u zemlji u kojoj gojenci Hrvatskog državnog zatvora u Remetincu po vlastitom nahođenju gaze kako im se prohtije po moru ili kopnu, recimo, štičenice kakova staračkog doma, i u kojoj se presude kupuju kao pilići u sajmeni dan.

Kakav je status obrazovnog sustava može se iščitati iz puke činjenice kako među ekspertima i kojekakvim visokim izvorima još uvijek ne cirkuliraju imena potencijalnih ministara obrazovanja, niti se o školstvu govori u javnim nastupima. Stanje je postalo alarmantno do te mjere da je ovih dana vodeći mastermind Vertikaline sindikalne scene, Branimir Mihalinec javno stao požurivati mandatara oko imenovanja resornog ministra! Budući da je dotični predstavnik krupnog kapitala i obzirom na plebiscitarnu podršku koju je požnjeo na izborima nema nikakve sumnje da će uživati podršku javnosti u daljnjem rezanju budžeta za prosvjetu. Idemo dalje!

Reforma na papiru

Ono što nas čeka i u novoj godini, barem se tako smatralo dosad, jest nastavak rada na kurikularnoj reformi. Ova najnovija reforma, tko zna koja po redu (dosad su i najuporniji prestali brojiti), navodno bi trebala trasirati budućnost hrvatskog obrazovnog sustava; od nje se, držim, (pre)puno očekuje. Nitko ne spori kako nastavni plan i program treba modernizirati, produljiti trajanje obaveznog školovanja i redefinirati određene pojmove, no čitav niz bitnih stvari je, namjerno (vjerojatnije) ili nenamjerno preskočen. Prije svega, svaka reforma školstva uzaludna je i unaprijed promašena ukoliko ćemo po ulaganju u obrazovni sustav biti fenjeraši u EU (o statusu školstva u Hrvata vidi prethodni pasus, op. a.)!

Nadalje, što je s toliko potrebnom depolitizacijom školskih odbora i izbora ravnatelja? Gdje je u toj fami o grandioznoj reformi redefiniranje stručnih uvjeta za izbor ravnatelja, i nasušno potrebno ograničavanje mandata na maksimalno dva? Kako stojimo s licenciranjem – tko će ga provoditi i koja je cijena tog projekta? Gdje je u cijeloj priči reforma sustava pedagoških mjera, koje su glavni kočničar odgojne komponente u hrvatskim školama? Gdje se misle postići najavljivane uštede? Osobno, obzirom da u Hrvatskoj imamo i resorno ministarstvo, i sijaset agencija, i Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje, i pola tuceta drugih sličnih institucija, mišljenja sam kako se odgovor nameće sam po sebi! No, au contraire – to se sasvim sigurno neće desiti; previše igrača zainteresirano je za to da se postojeće stanje konzervira na neodređeno vrijeme (dok se ne steknu uvjeti za umirovljenje, barem)! Idemo dalje, idemo dalje…

Nije sve u parama, mi smo tu i zbog sindikata

Ono što će jamačno dočekati novu Vladu i izazvati podozrivost javnosti jest famozno povećanje plaća djelatnika u javnom sektoru za 6%. Riječ „povišica“ gotovo je nestala iz upotrebe po hrvatskim zbornicama zahvaljujući blistavim idejama o čerečenju i rezovima na kojima inzistira briselski imperium mundi, ali i domaća poslovna zajednica. Sve u svoje vrijeme – nekad je Dante gurao Europu u pakao, a danas pakao neoliberalnog kapitalizma Europa gura k nama. U konkretnom slučaju, radi se o još jednom ukazanju mitskog sindikalizma s odgodom, kojeg uporno njeguje vodeći neimar domaće obrazovne sindikalne scene, uvaženi V.R. Naime, prema sporazumu iz 2009. godine, većinski su sindikati pristali odgoditi povećanje plaća za spomenutih 6% do vremena kad BDP bude dva uzastopna tromjesečja rastao prosječno dva ili više posto. Budući da je prema podacima Državnog zavoda za statistiku od 27. studenog 2015. BDP i u trećem tromjesečju 2015. rastao čak za 2.8%, jasno je kako je napokon došlo vrijeme da javni sektor, pa tako i obrazovanje, uzme ono što mu i pripada.

Čisto da se zna, od 2009. do danas radi se o iznosu od nekih 14 milijardi kuna, kojih se javni sektor, zastupan po gore rečenom V. R. odrekao, odnosno, poklonio ih državi! Riječ je o sporazumu koji je po tumačenju pravnih znalaca sudski neoboriv, i Vlada ga mora ispoštovati. Usto, tada opozicijska, a danas vladajuća politička opcija u predizborno se vrijeme jasno očitovala kako se navedeni sporazum treba ispoštovati! Međutim, kad bismo danas mislili isto kao i jučer, naše mišljenje bilo bi naš tiranin! Zato su se već čuli određeni stavovi kako bi sindikate trebalo pozvati na razgovor, i zahtijevati na ime stanja u državnoj blagajni novu odgodu isplate ovih 6%. Pritom, treba to jasno reći, nije problem u vladajućima, već u sindikatima koji s njima pregovaraju. Navedeni sindikalni lider o tom se pitanju izrazio ovako: „Ako nam netko dođe i ozbiljno argumentira zbog kojeg je razloga korisno da naše plaće ne rastu (!!!), mi ćemo to razmotriti i tražiti mišljenje od našeg članstva!“ Uz ovakve većinske sindikate, nama vlast i ne treba. Objašnjenje je, dakako, da bi trošak povećanja plaća iznosio 1.8 milijardi kuna, a kojeg novca, navodno, nema.

I pritom se postavlja logično pitanje – što je to sindikat? Pretpostavljam da ćete se složiti – to je organizacija čiji je temeljni cilj zaštita interesa vlastitog članstva, koje u tu svrhu plaća članarinu! Dakle, sindikalne lidere ne bi trebalo brinuti ima li u riznici novca ili ga nema, baš kao što to ne brine ni neke druge komintente državnog proračuna – netko drugi je zadužen da brine o stanju javnih financija, i za to debelo (pre)plaćen! Nije svrha sindikata imati razumijevanja za vladajuću garnituru, niti za stanje u proračunu – oni su tu da vode računa o interesu članstva! Obzirom, međutim, na to koji sindikati pregovaraju s Vladom, ali i na mentalni sklop zbornice, ja očekujem iznova svu raskoš odgođenog sindikalizma s produženim rokom primjene.

…a orkestar svira i dalje

Za kraj, ipak, treba reći da nije sve tako crno. Neke stvari ipak vremenom dolaze na naplatu. Riječ je, dakako, o stanju u Sindikatu hrvatskih učitelja, koji je pred raspadom. Budući da sam imao uvid u djelovanje tog sindikata u mojoj školi, kao i na državnoj razini, mogu zaključiti samo jedno – obzirom na modus operandi i neupamćenu štetu po kojoj će ostati upamćeni, čudim se da su i ovoliko potrajali. Njihov sindikalni povjerenik u mojoj školi, koji u cijelom mandatu nije sazvao sastanak podružnice osim izbornog, u posljednjih je mjesec dana sazvao čak dva! Tumačeći članstvu karikaturalno patetičnim tonom olovnu realnost, želeći ostaviti dojam čovjeka koji i kad propada to čini sa stilom, uputio je članstvo da prijeđe u novi sindikat kad ga SHU osnuje, ili u neki već postojeći, ali nipošto u Preporod! Podsjetila me ta otužna situacija na zgodu s francuskim plemićem iz Vandeje, koji je u revolucionarnoj Francuskoj bio osuđen na giljotinu. Nastojeći otići na način o kom će se pričati, ponosno se isprsio i uzviknuo: „Moja je duša spremna!“ Krvnik, međutim, nije bio nimalo impresioniran, pa mu odsječe k’o na panju: „I stratište je spremno; amo glavu!“ Ovdje, ipak, nije toliko riječ o vodstvu sindikata, kao ni o konkretnom povjereniku; tu se naprosto nema što komentirati. Ovdje je, prije svega, riječ o ljudima koji i nakon svega ostaju u takvom sindikatu i dopuštaju da im oni koji su prodali sve njihove interese i dalje sugeriraju što da rade, i u koje sindikate da prijeđu. Qualis rex, talis grex, i obratno.

Idemo dalje.

Do nekog novog cirkusa, do neke nove predstave.