Braća Karagmazovi

piše: Žukov

Život u Hrvatskoj ponekad se, napose u predizborno vrijeme, doima kao u ruskom romanu – nađe se u nas i tragičnih junaka, pijanih generala, raspojasanih starkelja, zločina bez kazne, a ni fatalnih ljepotica nam ne fali. Ima, doduše, i jedna bitna razlika – hrvatski je realizam u svojoj biti daleko suroviji od ruskog. Jer, živimo u zemlji u kojoj Drugi svjetski rat još uvijek traje, koja ima stare austro–ugarske arhive u kojima mrtvi žive stoljećima i ciklički svake četiri godine ustaju da obave građansku dužnost, čijom historiografijom dominiraju revizionisti, a predizbornom kampanjom, po mnogo čemu ključnom za budućnost obrazovanja i obrazovnog sustava, dvojica antijunaka, od kojih jedan ne govori, a drugi se ne gasi (teško je procijeniti što ima blagotvorniji učinak). Da bismo naskoro svi skupa mogli otići dobijesa, postalo mi je bjelodano jasno nakon prosvjetljenja koje doživjeh neki dan, i koje želim podijeliti s vama. Vrativši se, naime, kući s posla, sjeo sam da ručam, držeći, kako i priliči čestitom hrvatskom mužu, kriglu pive u jednoj, a daljinski u drugoj ruci. Lutajući tako bespućima televizijskih kanala, naletim na renomiranog hrvatskog ekonomskog katastrofičara, dr. Slavka Kulića. Analizirajući aktualni hrvatski gospodarski moment, uvaženi je doktor sad već sasvim jasno vidio Sudnji dan. Prateći pomno njegovo izlaganje, pod dojmom aktualne kampanje, imao sam i ja viziju Apokalipse – vidio sam Rojsa kako, zaogrnut samo barjakom i lentom, bjesomučno jaše ususret boljoj budućnosti! Ostavih se smjesta one krigle, ali zalud – ta slika progoni me otad danju i noću!

Ukoliko bi se čestiti čitaoc na ovom mjestu stao pitati koji je smisao ovolikog uvoda, na to pitanje odgovaram po istini – težio sam analizirati aktualnu predizbornu histeriju, odnosno izvidjeti što akteri iste nude obrazovnom sustavu i koliko se uopće njime bave. Rezultat je takav da bez ovolikog uvoda naprosto ne bih imao o čemu pisati – o školstvu dosad nismo čuli gotovo ništa, a kad čovjek vidi kakovi žele postati parlamentarni faktor ove zemlje, postane mu jasno da drugačije nije ni moglo biti. Doduše, u tom crveno – crnom svijetu ima relativno mnogo doktora, gotovo koliko i pacijenata; prema njihovu udjelu u političkom životu, rekao bi čovjek kako bi društvena atmosfera morala biti zdravija. No, au contraire – klinička je slika svakim danom, napose u prosvjeti, sve crnja i besperspektivnija. Jedini biznis koji u obrazovnom sustavu cvate onaj je s instrukcijama; imamo ih svih vrsta, od cjelogodišnjih do last minute – tko kaže da u Hrvatskoj znanje nema cijenu?! Glupost nas, treba li to uopće isticati, košta daleko više, ali tu je cijenu narod sam izabrao plaćati! Budući da glupost u odnosu na ratio ima tu prednost da je neograničena, neograničena su i sredstva koja joj stoje na raspolaganju. Sredstva, pak, namijenjena obrazovanju ili socijali troše se na buržujske kaprice. Kakvi su to, molim vas lijepo, hohštaplerski običaji da djeca u školama svaki dan marendaju; da u staračkim domovima baš svaki dan služe ručak, i pritom još svaka baba može uzeti kruha koliko želi?! Stoga, valja nam svojski uprijeti male sive stanice, i birati one koji će takvom rasipništvu stati na kraj.

Uistinu, teško je odlučiti – ta riječ je prije o materijalu za Lepoglavu, nego za Banske Dvore. No, naročito s pozicije obrazovanja, važno je i kakav je profil biračkog tijela, suočenog s diktatom kapitala. Promišljajući ove mračne prilike u maloj zemlji za velike apsurde, čestiti mislioc ne može a da se ne upita – što je sljedeće? Možda ćemo svjedočiti i ponovnom uvođenju imovinskog cenzusa kao temelja za uživanje političkih prava? Jer – dopustit ćete – ispod svakog je demokratskog standarda da glas neke babe iz pasivnih krajeva na izborima vrijedi jednako kao i glas jednog Hanžekovića, osvjedočenog prijatelja hrvatske sirotinje! Svakom iole razumnom potpuno je jasno da odlučivati o budućnosti ove zemlje ne bi trebao nitko tko nije težak barem nekoliko milijuna, bez obzira koliko učen i stručan bio; upravo kao što je prije dva stoljeća vojvoda de Castries pisao o d’Alembertu: „Taj želi o svemu rasuđivati, a nema ni tisuću talira prihoda!“ Dakako, pritom činjenica kako se radilo o jednom od najučenijih ljudi predindustrijske Francuske nije značila ništa! Svaka sličnost s hrvatskim prilikama namjerna je i nipošto nije plod slučaja – dovoljno se samo prisjetiti afere „Indeks“, i mitskog polazišta kako oni koji nemaju novaca da kupuju ispite moraju – učiti! No, pustimo institucije pravne države da odrade svoje! Dotad, mogu preporučiti samo jedno – kolege, za šivaće strojeve; maskenbal je u punom jeku!

Potrebno je, dakle, hrvatske društveno – političke prilike propisno razluftati i ispipati stvar; pitanje je veoma složeno, međutim – iz svog naslonjača, ja sam vidio sve! Iza nas je jedan mandat socijaldemokratske vlade, koja je, kako znamo, prema školstvu bila nadasve široke ruke. Dovoljno se sjetiti ukidanja božićnica, regresa, pola tuceta dodataka na plaće, smanjivanja naknada za prijevoz, osnovice za isplatu jubilarnih nagrada, donošenja zavidnog broja upravo neshvatljivo besmislenih zakonskih rješenja, nakaradnih kadrovskih rješenja kao i neprovođenja istinskih reformi obrazovnog sustava. Bit ćemo pristojni, kako i priliči školničkom kadru, pa ćemo reći da se tu, dakako, ne radi o otimačini, već o svojevrsnoj preraspodjeli sredstava. Sabornici, koji se inače hvataju za grkljan zbog budalaština, unisono su dizali ruke za navedena rješenja. Budući da su se na samom kraju mandata SDP i BDP približili dovoljno da stanu u istu rečenicu, povećana su primanja zdravstvenih, ali ne i obrazovnih radnika. Što nam nudi lijeva opcija u predstojećem razdoblju, osim novih obrazaca, teško bi predvidjela i koalicija Davora Gjenera i babe Vange, budući da o obrazovanju ne govore, niti se njime ozbiljnije bave. Možemo pretpostaviti daljnje inzistiranje na provedbi Građanskog (iako su građanske manire na našim prostorima dobrodošle koliko i kišobran u pustinji; snalaženje u vremenu i prostoru daleko je više na cijeni) i Zdravstvenog odgoja (taj nam je, po svemu sudeći, daleko potrebniji).

Kakovi se pak kapaciteti nalaze na desnoj strani političkog spektra jasno postaje kad čovjek vidi kako funkcije grabe prije nego fakultetske diplome. Budući da se radi o deklariranim vjernicima, za očekivati je da će iznaći potrebna sredstva za prosvjetu, vodeći poreznu politiku prema načelu „kome je puno dano, puno će se od njega i iskati“. Koliko drže do obrazovnog sustava govori činjenica kako u predstavljenoj Vladi u sjeni ministarstva obrazovanja uopće nije bilo. Budući da je ova opcija poprilično škrta na riječima, možemo samo pretpostavljati smjer njihove obrazovne politike. Usudio bih se prognozirati nastavak rada na reformi kurikula, osobito povijesti, poseban naglasak na genealoškim pitanjima (tipa vuče li mitski hrvatski pozdrav ZDS porijeklo iz starih junačkih oratorija ili jasenovačke klaonice), kao i vjerojatno obvezatno štovanje mošti prvog predsjednika po školama, uz neizostavno izučavanje nacionalnih velikana desne provenijencije (toliki oci domovine, a domovina samo jedna – to mora da je neki kutleraj; pardon, kupleraj)! Kako obrazovni sektor shvaćaju ostali pretendenti na Markov trg možda najrječitije govori najsvježiji problem neupisanih učenika u srednje škole u Zagrebu. Tamošnji je gradonačelnik, nakon što se pokazalo kako je navedena situacija prevelik izazov za resorno ministarstvo, a na oduševljenje roditelja (koji, jelte, čine biračko tijelo), problem riješio na ho–ruk, manirom Grunfa iz Alan Forda, upisujući 50–ak najlošijih učenika grada Zagreba u privatne škole o trošku poreznih obveznika! Ako to nije dostatan argument za vođenje države, najmanje što dotični ima pravo zahtijevati jest obrazovni portfelj u budućoj Vladi. Priznajem, nisam tako mislio uoči prošlih izbora, ali kad bih mislio isto što i prije četiri godine, moje mišljenje bilo bi moj tiranin.

Promišljajući cijelu ovu harlekinijadu koja nam predstoji, mogu se samo prisjetiti stihova genijalnog Matoša, koji kao da su pisani upravo za današnje prilike:
„O, ta uska varoš, o ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!“
I tako, izbore po izbore, stigosmo do ruba provalije. Ali, što mari – idemo dalje! Bog! I Hrvati!