(Deutsche Welle) Nedavno objavljeni rezultati meÄ‘unarodnog istraživanja raÄunalne i informatiÄke pismenosti, koje je obuhvatilo 60 tisuća ÄetrnaestogodiÅ¡njaka iz 20 zemalja svijeta, pokazuju da hrvatski Ä‘aci ipak odskaÄu od prosjeka. RijeÄ je o istraživanju koje je provelo MeÄ‘unarodno udruženje za vrednovanje obrazovnih postignuća, a prema kojemu su mladi Hrvati ostvarili prosjek od 514 bodova dok je opći prosjek bio 500 bodova. Usprkos tomu, veselje je pokvario ministar obrazovanja Vedran Mornar, izjavivÅ¡i kako su rezultati nadprosjeÄni zato Å¡to su druge zemlje, poput Turske i Tajlanda, loÅ¡e. „Ipak, rezultati su i fantastiÄno dobri, s obzirom na to koliko se ulaže u opremu, obrazovanje nastavnika i općenito obrazovanje“, dodaje ministar koji misli da Hrvatska mora Å¡to prije poÄeti s dodatnim ulaganjem u obrazovni sustav, posebice u informatiÄke kompetencije. Bez takvih znanja, kaže, nema napretka.
Istraživanje je, izmeÄ‘u ostalog, pokazalo i da Äak 98 posto Å¡kolaraca kod kuće ima tek jedno raÄunalo, a pristup internetu ima njih 97 posto. To se, zakljuÄeno je, pozitivno odrazilo na raÄunalnu i informatiÄku pismenost. Koliko su zapravo u tom segmentu pismeni hrvatski srednjoÅ¡kolci, pokuÅ¡ali smo doznati u zagrebaÄkoj X. gimnaziji „Ivan Supek“ koju trenutno pohaÄ‘a 1.240 uÄenika. Posjetili smo ih tijekom Sata programiranja, globalne kampanje koja pokuÅ¡ava pokazati da svatko, bez obzira na dob ili spol može nauÄiti osnove programiranja. Sat programiranja se provodi simultano u 180 zemalja, uz podrÅ¡ku najvećih svjetskih IT-kompanija.
Nesvjesni opasnosti od interneta
„Problem je u tome kako se mjeri informatiÄka pismenosti i Å¡to danas smatramo informatiÄki pismenom osobom. Jedna je stvar poznavanje raÄunalstva, a druga je primjena. Danas su raÄunala jednostavna i koriste ih djeca u vrtiću pa je upitno Å¡to ćemo uzeti kao razinu koju ćemo mjeriti“, objaÅ¡njava nam profesorica matematike i informatike Vesna SkoÄir. „Usporedit ću Hrvatsku sa zemljama bivÅ¡eg ‘IstoÄnog bloka’. Ako su ljudi htjeli pobjeći iz njega, morali su se baviti sportom, baletom, glazbom i bili su izvrsni u tome. Zato su naÅ¡i izvrsni na informatiÄkim i matematiÄkim olimpijadama. S druge strane, ne bih izdvajala Hrvatsku po informatiÄkoj pismenosti od drugih zemalja.“ Kaže, nove tehnologije doÅ¡le su prebrzo, one nas mijenjaju, a za njih nismo pripremljeni. One su samo alat, a mi trebamo biti ljudi koji trebaju nauÄiti služiti se njima. Zato profesori trebaju biti osobe vrlo Å¡irokog znanja kako bi znali izgraditi ljude koji će znati promiÅ¡ljati i biti ne samo informatiÄki pismeni.
Njezina kolegica Dragica Romić dodaje da se nekada informatiÄka pismenost poistovjećivala sa znanjem kako ukljuÄiti raÄunalo i služiti se njime, ali ona je puno viÅ¡e od toga. „Danas treba znati pregledati, selektirati i analizirati informacije. Djeci treba ukazati koje su opasnosti interneta“, pri Äemu naglaÅ¡ava da ni djeca, ni odrasli ne razumiju da internet nije njihov raÄunalni zaslon, već mreža servera i pohranjenih podataka, najÄešće na drugim kontinentima. „Dijete misli da ono Å¡to stavi na internet putuje od njegovog raÄunala do raÄunala njegovog prijatelja, ali to nije tako. Ono Å¡to se objavi je nezaustavljivo i neizbrisivo.“ Kao jedan od najgorih primjera nerazumijevanja Å¡to informacijske tehnologije jesu profesorica Romić istiÄe nedavni dogaÄ‘aj iz susjedne Slovenije gdje su uÄenici snimili intimni odnos profesorice i ravnatelja jedne srednje Å¡kole. Nakon Å¡to su snimku objavili na internetu, ravnatelj je poÄinio samoubojstvo. „Djecu moramo nauÄiti i Å¡to je to vjerodostojno na internetu. ProsjeÄan Ä‘ak dobije zadatak istražiti neki pojam, pretraži internet i kaže – naÅ¡ao sam na internetu. Al on mora znati Å¡to zapravo traži“, priÄa Romić dok SkoÄir dodaje kako se u Hrvatskoj misli da se samim uvoÄ‘enjem raÄunala uvodi neÅ¡to dobro. Obje upozoravaju, o raÄunalima se zapravo zna malo, a djeca se samo služe njima i poznaju ih kroz aplikacije koje koriste.
Nije sve u opremi
„U Å¡kolu nam doÄ‘u djeca koja se odliÄno služe raÄunalom, a doÄ‘u i ona koja ne znaju napraviti svoju mapu. Ali tu smo onda mi. Motiviramo ih. Problem zapakiram na naÄin da ih motiviram. Word tako upakiram u božićnu Äestitku pa potiÄemo dizajn i osobnost“, priÄa Romić. Njezina kolegica SkoÄir nam istovremeno dokazuje da nastava informatike, barem Å¡to se ove Å¡kole tiÄe, nije tek jednodisciplinarno uÄenje podataka. Ponosno nam pokazuje prezentacije koje su uÄenici radili, a kroz koje su ponovili i nadovezali se na Fechnerov pokus kojim je dokazana privlaÄnost zlatnoga reza. UÄenici su potom zlatni rez tražili na licu povijesne osobe Ljerke Å ram, a kroz izradu prezentacije saznali su cijeli niz podataka iz njezinog života. „To je dobar naÄin koriÅ¡tenja raÄunala i informatiÄke pismenosti. Koristili su niz programa, ali i rad rukom. Pokazali su da mogu“, dodaje.
X. gimnazija je, kažu profesorice, dobro opremljena. „Kada sam doÅ¡la u Å¡kolu, nije bilo tako. Imala sam dva raÄunala i radili smo programiranje. I djeca su bila jako dobra. Nije sve u opremi, da se ne zavaravamo. Super je kad se ima, ali nije priÄa u tome“, prisjeća se SkoÄir koja zastupa tezu da bi svaki Äovjek ipak trebao znati viÅ¡e od koriÅ¡tenja aplikacija pa kroz razgovor s Ä‘acima demonstrira njihovo znanje o radu raÄunala. Å to je bit? Å to radi memorija? Koja je uloga sabirnice i Å¡to znaÄi kada je neko raÄunalo 36-bitno? To su samo neka od pitanja na koja nam uÄenici nude odgovor, no jedno ipak ne znaju. Nitko od njih, doznajemo u razgovoru, za razliku od starijih generacija, nije složio svoje raÄunalo iz komponenti.
Jedna godina nije dovoljna
„RaÄunalo koristim najviÅ¡e za biti na internetu“, kaže nam jedna srednjoÅ¡kolka. Druga dodaje da ga koristi za internet i Å¡kolu. Obje kažu da znaju instalirati operativni sustav i formatirati disk, ali raÄunalo im prvenstveno služi za zabavu i komunikaciju. „Koriste one niz alata, ali ne prepoznaju da je rijeÄ o alatima. Od Googleovog prevoditelja do provjere pravopisa“, nadovezuje se profesorica Romić. BaÅ¡ kao i ministar obrazovanja, smatra da je izuzetno važno ulaganje u informatiÄku pismenost djece. „U osnovnoj Å¡koli djeca imaju jednu godinu informatike i to izbornu. U općoj gimnaziji to je isto samo jedna godina, dok prirodoslovna ima sve Äetiri godine.“
„Moje iskustvo je da oni koji su stvarno talentirani, nastavljaju obrazovanje na jaÄim fakultetima. I tamo su uglavnom dobri“, navodi SkoÄir. No Å¡to je s prosjeÄnima? „Većina djece ipak dobije samo tu jednu godinu. Da mi daju joÅ¡ samo jednu obaveznu godinu informatike, svako bih dijete nauÄila pretražiti, prezentirati i analizirati informacije, ovako se radi samo tih 70 sati u koje su uraÄunata i ispitivanja znanja“, žali se profesorica Romić. A 70 sati je ipak premalo za bilo kakvu ozbiljniju informatiÄku i raÄunalnu pismenost.