Poštovana redakcijo!
Ponukan istupom profesora Dudaša, ne mogu se oduprijeti porivu da Vam se javim i tim putem izrazim podršku ovom mudrom čovjeku. Ime mi je Jurica Putnik i radim kao nastavnik cestovnog prometa u Prometnoj školi u mjestu Gornji Donji. Inače živim u Zagrebu, i živim svoj san: svaki dan do tog pitomog i pitoreskonog mjestašca prevalim 70 km u jednom smjeru. Hajte molim Vas, pa ne valjda zato što moram, nego vlastitim izborom!
Ravnatelj Škole za cestovni promet u Zagrebu, iza čijeg ugla živim, danonoćno me poziva da prijeđem raditi u njegovu školu. Pedagoga te škole morao sam čak i blokirati na Facebooku koliko je uporan, jer – cesta me zove! Tko još želi raditi u mjestu stanovanja gdje te svi znaju? Ne može čovjek ni pivo popiti u pauzi, a da ga netko ne vidi i tuži ženi, djeci i kumovima.
Izabrao sam ovo radno mjesto i ovaj put jer naprosto obožavam svakodnevne adrenalinske oscilacije. Prvo uživam u zelenilu i jelenima na pojilu, a zatim pretičem traktore, kombajne i ostalu poljoprivrednu mehanizaciju. Spretno izbjegavam divljač krupnijega zuba koja mi namiguje i maše iz okolnih šuma uz cestu, ali zato zeca ili fazana naciljam bez problema. Još čekam da mi stopira Snjeguljica, Crvenkapica ili koza sa svih sedam kozlića pa da je moj san cjelovit. Toliko sam motiviran svime što svakodnevno putem do posla proživljavam da mi je komfor, koji pruža rad u mjestu stanovanja, jednostavno minoran.
Osim što treniram za reli, obavljam i građansku i domoljubnu dužnost plaćajući gorivo INI, cestarinu, a, Boga mi, i kredit za svog limenog ljubimca. Čitavih 65 konja krije pod haubom ovaj nepokvarljivi njemački stroj! Još 5 godina za otplatiti, i auto će taman postati punoljetan! Podupirem tako filantropske ustanove poput banaka.
Budući da radim samo nekoliko sati na dan, najviše volim dežurstva na maturi, jer tada čak dva puta dnevno imam svojih sat i po za reflektivnu pauzu za volanom (uz duplu dozu treninga za reli).
Uzbudljiv je život nas prosvjetara-putnika! S nestrpljenjem očekujemo pojavljivanje lika Zorana Vakule, prognoza je najsvečaniji trenutak u danu. On najavi maglu, a ja na posao radosno sat vremena ranije! Najavi snijeg, a nove zimske gume veselo zaciče. (A i minus na računu, skupa s temperaturnim, veselo zaplješće.)
Pa što može zamijeniti zadovoljstvo ustajanja u 5 ujutro da bih u 8 bio na poslu, odnosno povratak iz druge smjene u 10 navečer? Nema te škole u susjedstvu zbog koje bih ostavio svoju neukrotivu, vjernu družicu cestu i šumu iz koje me uvijek radosno pozdravljaju njezini stanovnici.
Zbog svega ovoga se moram složiti s gospodinom profesorom Dudašem jer nije u redu da mi država plaća moje zadovoljstvo i užitak: budući da svojim odabirom i za zadovoljenje vlastitih strasti radim 70 km od kuće, a mogao bih ispod vlastitoga prozora – da samo želim, red je da sam financiram tu svoju obijesnu odluku.
Dolje putni troškovi, ugledajmo se na Njemačku! Živjela cesta!
Jurica Putnik, dipl. ing. prometa
odličan tekst mi pokvari pomalo promašeni fudbal :/ koliko sam ja shvatio dotični g. dudaš je predložio preseljenje u mjesto rada a ne nalaženje posla u mjestu stanovanja 🙁
nije da to rješava problem nastavnika koji satnicu popunjavaju na nekoliko područnih škola…niti pitanje putovanja bračnog druga. to valjda ionako bude nebitno obzirom na broj razvoda 🙂 ili se bira mjesto stanovanja na pola puta između dva mjesta rada?
Kako god postavimo, ideja je genijalna, naprosto genijalna…ge ni jal na.