O borbi protiv hrvatskog školstva: i kaplja Novog lista pomaže je tkati

Već drugi put u nekoliko dana u Novom listu je izašao tekst kojim se ova novina bavi “korupcijom u školstvu”, konkretno, “mitom koji izdavači udžbenika nude nastavnicima” kako bi se odabrao baš njihov udžbenik. Tako je u ponedjeljak obrađeno anonimno pismo koje već neko vrijeme kruži internetom, a koje su više-manje svi ocijenili farsom i provokacijom, dok se u drugom, današnjem tekstu, obrađuju ekskurzije na koje izdavači vode prosvjetne djelatnike.

I možda tu ne bi bilo ništa sporno da nema nekoliko kvaka u svemu tome.

Najprije, prvi spomenuti tekst je, zapravo, tekst o – ničemu. Anonimno, poprilično bizarno pismo koje je, što zbog stila, a što zbog sadržaja, zbunilo više-manje svakoga tko ga je dobio, po nekim mišljenjima, potakao je čak iz Ministarstva kako bi se pokušalo proširiti paniku među učiteljskim redovima. Čak i ako nije, tko ga je pročitao, mogao je samo zbunjeno vrtjeti glavom i zaključiti da njegov autor nije previše upućen u materiju (što je glavni razlog zašto su mnogi pomislisli da iza njega stoji netko iz Ministarstva).

Ostatak teksta je standardno novinarsko popunjavanje redaka: na početku kratka rekapitulacija, na kraju izjave sugovornika, i to je to. Da je to bilo sve, čovjek bi se, a posebno učitelj, mogao zapitati zašto je uopće cijela stvar napisana.

No, čovjeku, a posebno učitelju, je sve bilo jasno i prije čitanja, to jest od trenutka kad mu je pogled pao na naslov: “Nastavnici godinama primali mito u obliku mobitela, računala, izleta i ručkova“, koji, u najboljoj maniri Jutarnjeg lista i ostalih žutih tiskovina, iz apsolutno ničega ne izvire iz samog teksta nego je, to je potpuno očito, urednička konsktrukcija i vrlo vjerojatno samo po sebi odgovor na pitanje “zašto je tekst uopće napisan”: kako bi se još jednom udarilo po profesiji, iz razloga koji slijede u drugom dijelu teksta.

I nikom ništa. Novine, ovaj put na sreću, žive samo jedan dan. Osim ako netko negdje, iz njemu i još nekima dobro znanih razloga, ne misli da po istoj ne-temi treba i dalje guslati, i onda se, tri dana kasnije, pojavi još jedan tekst, ovaj put s primjerima brutalne korupcije koja je očito glavni izvor svih hrvatskih zala i detaljima besramnog potkupljivanja učitelja od strane izdavača grozomorno skupim poklonima: “cijena izleta kreće se oko 200 kuna, ne računajući ulaznicu koja iznosi 11,50 eura”.

Na žalost, naslov ovoga puta nije bio “besramno bogaćenje učitelja na račun kvalitete obrazovanja”. Da jest, mogli bismo se bar glasno nasmijati.

I opet, nije toliko bitno što piše u tekstu, bitno je staviti naslov gdje se istovremeno spominju korupcija i učitelji. Tko zna povezivati, povezat će. Tko ne zna, povezat će još bolje.

Ali dobro, znamo kako to izgleda: nazove te netko iz drugog uredničkog ešalona iz Rijeke (jer Glavni i Odgovorni ipak neće time prljati ruke) i kaže: “Čuj, trebalo bi o tome malo pisati, ipak se tu obrću neki novci, a na kraju će sve to roditelji morati platiti.” I što ćeš, ako si novinar, posao ti je da pišeš, nećeš se tu sad nećkati, kao, “bezvezna je tema” ili “trebalo bi malo prokopati, da se vidi tko tu izvlači korist i koliko” ili, nedajbože, staviti stvari u perpektivu. Ne, šef je rekao da to želi za sutra i za neko ozbiljnije istraživačko novinarstvo tu nema vremena. Treba samo malo pročeprkati po površini, iznijeti ono što je svima pred očima, zaključiti, potpisati i poslati. Urednika ne zanimaju detalji. Urednik ima svoju narudžbu.

Nećemo pisati o tome kako sa škola otpada žbuka, kako su nastavni programi nekad bili zaostali, a onda su polako ušli u područje bizarnog i apsurdnog. Nećemo pisati o tome kako su hrvatski učenici među najlošijima u Evropi.

Nećemo pisati o primjerima “korupcije” gdje se unutar škole nastavnici dogovaraju, jer im je nakladnik rekao da će, ako ih četvoro odabere njegove udžbenike, škola dobiti projektor za potrebe nastave! I nećemo pisati o tome kako na taj način zapravo nakladnici opremaju hrvatske škole, iako bi to trebala činiti država; kako je krenulo, nitko neće biti iznenađen ako neki nakladnik, u slučaju odabira njegovih udžbenika, školi obeća jednogodišnju zalihu krede i WC papira, a svakom nastavniku koji odabere komplet udžbenika, dva notesa i olovku kako bi mogli upisivati svoje zabilješke. I onda će, vjerojatno, neki urednik u Novom listu dobiti ideju da bi o tome trebalo pisati kao o primjeru hrvatske korupcije zbog koje država tone sve dublje i dublje.

Ako nekoga zanima kakva je istina: Već neko vrijeme internetom kruži natpis: svi državni službenici iz ureda nose potrošni materijal (papir, olovke, spajalice) kući, samo učitelji nose materijal od kuće na posao. Jer im ga škola ne može kupiti. I onda naleti ovakva serija tekstova gdje se prosvjetare povezuje s korupcijom…

A, zapravo, sve zato jer i ovdje funkcioniraju političke i prijateljske veze. Od trenutka kad smo čuli da novi ministar dolazi iz Rijeke, nismo ni sumnjali da će, ako se pojavi potreba, biti dovoljan jedan telefonski poziv prijatelju u uredništvo Novog lista kako bi se napisao neki tekstić s nekim zgodnim naslovom, a koji će pogurati stvari u onom smjeru u kojemu se stvari žele pogurati. Pa ako Jutarnji malo izmiče kontroli zbog toga što je postalo očito da brod tone i da je vrijeme za novu rundu izigravanja neutralnosti, uz pripremu za eventualno mijenjanje strana, nema veze, imamo mi naš kućni bilten koji nam je vjeran već četvrt stoljeća. Dobro, novinari su malo svojeglavi i shvaćaju svoj posao previše ozbiljno, ali znamo kako se to zaobilazi, ne? Staviš naslov koji nema veze sa sadržajem i kvit. Kao da je nekoga briga što zapravo piše u tekstu.

Da se razumijemo, o svakoj korupciji treba pisati i nipošto ne treba reći da su spomenuti tekstovi neprofesionalni ili huškački. No, politika koja proviruje iza njih samo se nastavlja na dosadašnju, koju vodi trenutna klika u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta, od ministra Riječanina do njegove savjetnice, bivše novinarke Jutarnjeg koja je upravo na ovakvim naslovima – i puno manje profesionalnim tekstovima – izgradila karijeru. Svatko tko je pažljivije pročitao što tu piše može se na ovu temu samo sprdati kao što se nastavnici na Facebook grupi sprdaju već tri dana, pa se jedni drugima javljaju “s ekskurzija na Karibima i Sejšelima”, razmjenjuju slike “svojih mercedesa i BMW-a”, šalju poruke sa “skupocjenih mobitela koje su im nabavili izdavači” i prijete da će protestirati kod izdavača (spominjalo se i jedno samospaljivanje) jer “oni nisu ništa dobili”.

Zapravo, jedini koji je s ova dva teksta nešto izgubio je Novi list jer je, pored svega što se događa, trošeći vrijeme, trud i prostor na priče o “mitu od 200 kuna i 11,50 eura za ulaznicu”, samo ispao smiješan.