Hrvatske srednje škole gore su i od srpskih i slovenskih

(Jutarnji List) Prije dva dana objavljeno friško izvješće Europske banke za obnovu i razvoj Transition Report 2013. za Hrvatsku donosi barem tri loše vijesti: još smo jednom prepoznati kao zemlja čije obrazovanje – najblažim riječima – nema tendenciju rasta kvalitete; spuštamo se niže od zemalja koje smo donedavno “šišali” i sve slabije uspijevamo zadržati kadar koji obrazujemo na vlastitom tržištu rada. O tome da ne uspijevamo povratiti novac uložen u školovanje budućih stručnjaka da i ne govorimo.

Ovo posljednje autori Reporta nazivaju povrat obrazovanju.

Naime, svakoj razvijenoj zemlji vrlo je bitno sustavno pratiti povrat financijskih sredstava iz visokog obrazovanja. Pokazalo se da povrat tih sredstava ne ovisi samo o djelatnicima u obrazovanju i kvaliteti visokog obrazovanja nego i o ekonomskom i gospodarskom stanju države te njezinim ekonomskim, političkim i pravnim institucijama.

Svi žele u inozemstvo

Upravo te institucije utječu na čovjekov razvoj i primanja zbog njihovih utjecaja na migraciju kapitala. Gdje se pokazao naš problem? U činjenici da ulažemo novac u obrazovanje (koliko-toliko, nikome dovoljno), a da nismo u stanju povratiti uloženo, odnosno zadržati stručnjake. Prema novijim istraživanjima, iz Hrvatske bi rado iselio svaki peti student, a u velikom istraživanju prije svega četiri godine dvije trećine hrvatskih studenata bilo je posve nezainteresirano za odlazak na studij u inozemstvo.

Jednako važna je prva loša vijest, koja pokazuje da je kvaliteta srednjoškolskog obrazovanja u Hrvatskoj porazna.

Našli smo se ispod Češke, Slovačke, Slovenije, Poljske, Mađarske, ali i Srbije. Doduše, riječ je o razlici u promilima, no i to nešto pokazuje. Stručnjaci s kojima smo analizirali Transition Report – poglavlje vezano uz obrazovanje – ne vide ništa revolucionarno u novom izvješću, no upravo to ih i brine. Stagnacija u usporedivosti obrazovnog sustava predugo je prisutna, a nemoguće je očekivati da poput nas hiberniraju i ostale zemlje u okruženju.

Srbija je tako posljednjih godina u svom primarnom i visokom obrzovanju napravila dobre iskorake. Za početak, zadali su si relativno realne prioritete i počeli ih provoditi.

Slabi rezultati

Uveli su malu maturu, Hrvatska nije. Dobili smo “veliku maturu”, no – kao što upozoravaju stručnjaci – zaboravili smo njezine rezultate iskoristiti za promjene u školstvu i naučiti djecu da logički zaključuju umjesto bubaju gradivo.

I PISA i matura pokazuju da je rješivost problemskih zadataka katastrofalno niska. Poraz iz matematike se na maturi ponavlja, pa unatoč spuštenom pragu na samo 20 posto – taj je predmet palo 13 posto učenika, a samo oko tri posto ih je matematiku položilo s odličnim. S PISA projektom porazni se trend nastavlja, pa po razini znanja 15-godišnjaci padaju sa 26. na 38. mjesto. Čini se da reforme daju čudne rezultate: učenici sve više uče, a sve manje znaju.

Da u obrazovanju, jednako kao i u državi, ima prečestih nelogičnosti pokazali su podaci Državnog zavoda za statistiku.

Po njima, broj nastavnika u deset godina povećao se za 18 tisuća, a istodobno se za vrlo sličnu brojku smanjio broj učenika u Hrvatskoj; sa 701.000 na 680.000 s daljom tendencijom pada.

Report, kao uostalom i PISA ili državna matura u Hrvatskoj – kao tri relevantna pokazatelja – daju do znanja gdje se smjestilo naše obrazovanje: trunčicu nam je bolje nego u Azerbejdžanu, Rumunjskoj i Ukrajini, a možemo se tješiti da smo još puno bolji od Albanije (BiH se lagano približava).

Nedostaje novca

– Problem našeg obrazovnog sustava je stalan: imamo niska ulaganja, pa se ne treba pitati možemo li ostvariti više. Bez obzira na novac, vidimo da obrazovni sustav pati od onoga od čega boluje i cijela javna uprava – nije dovoljno učinkovit – komentira Berto Šalaj s Fakulteta političkih znanosti.

Lošiji i fakulteti

– Činjenica je da neke druge zemlje pokazuju veću spremnost na promjene, što je vidljivo iz brže prilagodbe Sveučilišta u Beogradu na procese pomlađivanja, u odnosu na primjerice Sveučilište u Zagrebu – kaže Saša Zelenika, pomoćnik ministra znanosti, koji očito jedini izlaz vidi u EU fondovima iz kojih bi se u sljedećih sedam godina za istraživanje i inovacije moglo povući oko 1,5 milijardi eura.

U Ministarstvu znanosti ističu kako je pak “hrvatsko visoko obrazovanje dostupnije siromašnijim studentima više nego ikad dosad, a visoka učilišta imaju sigurnije financiranje za subvencije školarina”. U 2011. za besplatan studij bilo je namijenjeno 94 milijuna kuna, a u 2013. čak 250 milijuna kuna, što je povećanje od 165 posto. Na pozitivnu stranu dao bi se svrstati i podatakda je Europski parlament ovih dana odobrio novi program EU namijenjen poticanju stjecanja vještina, obrazovanju i potpori modernizaciji školstva, težak čak 14,7 milijardi eura.

Je li to dovoljno da se za koju godinu Hrvatska bolje pozicionira u EBRD-ovim reportima? Alan Markowitz s College of St. Elizabeth u New Jerseyju nedavno je proveo akcijsko istraživanje i u njega ubacio drukčiji pogled. Odlučio je naime preispitati temeljne teze iz školstva i postaviti jednostavno pitanje – zašto? Ima li to smisla?

Zašto…

Pitao je pritom logične stvari, poput zašto školski sat traje 45 minuta? Zašto djecu svrstavamo po razredima prema dobi i tražimo da skupno napreduju prema sljedećoj razini? Zašto je znanje podijeljeno na odvojene predmete? Zašto je udžbenik glavni izvor informacija? Bismo li bili bolje rangirani da smo se i mi pozabavili tim pitanjima i uvodili u školstvo logične promjene?

Vedran Mornar: Srbi imaju bolju školu jer imaju malu maturu

Da je u Hrvatskoj potrebno mijenjati paradigmu obrazovanja, već godinama upozoravaju stručnjaci, među kojima je prof. Vedran Mornar s Fakulteta elektrotehnike i računarstva u Zagrebu.

Čudi li vas što je po zadnjem izvješću EBRD-a Srbija pretekla Hrvatsku u kvaliteti srednjeg obrazovanja?

– Nimalo. Oni imaju malu maturu. Mi nemamo.

Zašto? Zbog novca?

– Nikakav trošak nije prevelik kad je riječ o obrazovanju. Smatram da je puno skuplje ne uvesti malu maturu nego uvesti je. Naš Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja koji provodi državnu maturu ima budžet od 30 milijuna kuna. To je kikiriki. U Irskoj ta ista institucija ima 70 milijuna eura, a imamo isti broj ljudi, dakle isto posla. Ali zato kada pitate Irce što im je najvažnije u životu, 60 posto ih kaže – dobro obrazovati djecu. Kod nas je to očito zadnji prioritet.

Sva istraživanja u području obrazovanja pokazuju da stagniramo ili još gore. Ima li načina da se izvučemo?

– Istraživanja pokazuju da je primjena znanja učenika nikakva. Pitate ih što su prošle godine učili u školi, oni to ne znaju. Pedeset posto njih čak ni uz formulu ne zna pretvoriti centimetre u inče! Osnovni je problem što se odrasli prave da i dalje na televiziji imamo dva programa, da živimo bez interneta i zato djecu poučavamo jednako kao što se nekad poučavalo. S time da se od vremena kada smo mi išli u školu do danas gradivo barem udvostručilo. Gradivo u školi naprosto nije primjereno mentalnom razvoju današnje djece. Danas djeca ne čitaju jer nemaju vremena, zaokupljeni su Facebookom i internetom. A mi se tome moramo prilagoditi. Logičan bi potez bio da se preokrene školski sustav…

Zašto se toga nije primio niti jedan reformator?

– Valjda im je skupo. Morali bismo napraviti reviziju svih nastavnih programa i izraditi nove, deset puta skuplje, digitalne interaktivne udžbenike. Nitko sa 15 godina više ne želi listati knjigu, no možda bi radije pikao po računalu.

Zvučite vrlo razočarano. Vidite li ikakvog pomaka u zadnje dvije godine?

– Čini mi se da se u sustav općenito uvodi malo više reda, no to je jedini pomak.

Autor: Mirela Ljiljak