Nema potrebe da se udruga službeno oglašava o svemu što se pojavi u medijima, ali o aktualnoj “strategiji obrazovanja” najprije je Večernjem listu izjavu dala predsjednika Sanja Lukić (“To nije strategija, nego popis želja za Djeda Mraza”), a zatim se povela i rasprava na našem forumu iz koje prenosimo dio atmosfere:
(citat iz Strategije) je priznanje da se do sada stručna usavršavanja za učitelje/nastavnike nisu organizirala s ciljem da upravo ta populacija nešto nauči, nego da određeni “predavači” prodaju maglu, zarađuju novac ni za što i da bi se dobila potvrda o stručnom usavršavanju.
Osobno sam dobar dio potvrda pobacala u smeće jer nisam na tim “usavršavanjima” ama baš ništa novog naučila.
Odradila sam mnoštvo radionica i nisam za to dobila niti kune, a potvrdu mi je bilo bedasto uzimati, štoviše, uglavnom je za mene nisu niti imali jer sam ja kao predavač pa mi potvrda ne treba.
NCVVO krši zakon već pet godina
i što se mi imamo buniti, ne? zakon kaže: ispunjavaj glupu i besmislenu papirologiju. ako se usudiš reći da je car go… mislim, papirologija glupa i besmislena, nahuškat ćemo javnost na tebe.
(O projektu u sklopu natječaja Daljnji razvoj i provedba Hrvatskog kvalifikacijskog okvira) I ode 336 tisuća eura u vjetar, a nama u školi ne daju papira dovoljno ni da ispišemo pripreme kak spada, kamoli kontrolne zadaće, listiće i sl.
(…)
Mi smo definitivno zemlja krajnosti i kontrasta. Jedva da se ima za jadne plaće, ali sa svakim mandatom slažu se megalomanski projekti koji ništa suštinski ne mijenjaju.Neke škole uvode e-dnevnike, a neke nemaju ni računala ni projektora…još malo pa ni krede, a i oko grijanja su svake godine cirkusi. Pitam se tko je tu lud, odnosno tko se pravi lud…
Mlaćenje prazne slame.
Sumnjam da će se kvaliteta stručnog usavršavanja značajno poboljšati, posebno što se nema novaca za plaćanje predavača niti bilo kakva druga ulaganja.
Voditeljica ŽSV se stalno žali da je novca sve manje i manje – gotovo ga ni nema, o predavačima izvana (koje treba platiti) možemo samo sanjati i to je naša realnost. O ravnateljima ovisi hoće li nas pustiti na veće skupove i najčešće nam to ne mogu platiti već moramo sami, ako nam uopće i daju slobodno (iskustva iz mojih škola su u redu, ali sam čuo svašta iz drugih…). Toliko o državi znanja.
Oni koji se žele usavršavati uvijek mogu raditi na sebi, čitati, kopati za informacijama i napredovat će. Ne u smislu formalnog prepoznavanja od strane države i povećanja plaće (onda treba samo dobro skupljati potvrde i ispeglati besmislenu papirologiju – ishode i ciljeve i sl.) ali ionako je užitak napredovanja najveći sam zbog sebe a onda i mogućnosti da se učenicima pruži više znanja.
Nema takvog testa i kontrole da to čovjek ne može položiti, a i dalje u praksi raditi u klasi srednja žalost ako bolje ne želi.
Put do boljeg kadra je paradoksalno jednostavan: kad se poboljša financijsko stanje društva treba značajno povećati plaće i uvjete rada i zakonski osigurati da se na natječajima primaju najbolji kandidati, a ne podobni po prijateljskom, susjedskom i sl. kriteriju (doduše to bi se moglo i moralo već i sad). Stručnjaci će doći u školu i odlični maturanti će se upisivati na nastavničke fakultete ako vide da je to zanimanje opet na cijeni. Zakon ponude i potražnje, žalosno da to ne vidimo, a kapitalizam nas guši sa svih strana.
Tada možemo pričati i o licenciranju i odabiranju najboljih od najboljih za nastavnike mentore i savjetnike – ali ih tada treba adekvatno i platiti. Sve ostalo su nebuloze i bacanje pijeska u oči.