(Jutarnji List) Inteligentni dječak iz problematične obitelji bit će jedini u državi koji zbog ponašanja nije uključen u nastavu
Roditeljima desetogodišnjaka koji će se školovati od kuće – što je jedini slučaj u Hrvatskoj da dijete zbog ponašanja nije uključeno u redovnu nastavu – socijalne službe, jedine u mogućnosti da zaštite razvoj djeteta kad je ugrožen zbog ponašanja roditelja, nisu provele ni jednu jedinu mjeru. Nisu uspjele ni ući u obitelj u kojoj se očigledno događa nešto ozbiljno, s obzirom na to da je izuzetno inteligentan dječak zbog prijavljenih nasilnih ispada promijenio čak četiri škole te su prosvjetne vlasti na kraju odlučile školovati ga doma.
Otac nije surađivao
Naime, kako nam je potvrdilo Ministarstvo socijalne politike, obitelj dječaka poznata je nadležnom Centru za socijalnu skrb od listopada 2011. godine, otkad ih je tadašnja škola počela učestalo obavještavati o slučajevima međuvršnjačkog nasilja koje je potaknuo dječak, tada učenik 3. razreda osnovne škole. Centar je pokušao kontaktirati roditelje, no otac nije želio surađivati, tvrdeći da njegovo dijete nema problema.
– Radnici Centra primijenili su savjetodavne postupke i preporuke za pružanje podrške roditeljima u odgoju te provođenja postupka multidisciplinarne procjene kako bi se utvrdio dječakov psihofizički status. Roditelji su smatrali da za takvo što nema potrebe – kažu u ministarstvu. Drugim riječima, roditelji nisu željeli pomoć, pa nikome ništa.
– Našli smo se u situaciji da imamo pametno i senzitivno dijete, koje očigledno raste u nefunkcionalnoj obitelji. Njegovo je ponašanje sve neprihvatljivije, vrijeme prolazi, a dijete počinje vjerovati da može što hoće i da je u pravu, jer ga roditelji brane. A društvo je, navodno, nemoćno pred roditeljem za kojeg sumnjamo da ugrožava djetetov razvoj, možda i zdravlje, jer je za pomoć djetetu nužan – njegov pristanak! – objašnjava apsurdnost slučaja naš sugovornik, stručnjak dobro upućen u slučaj. Zbog toga dijete, prema riječima ministarstva, nije prošlo čak ni inicijalnu procjenu. Centar je nakon toga donio rješenje o nadzoru nad roditeljskom skrbi. To znači da je obitelj trebala dobiti stručnu osobu koja će im dolaziti kući, savjetovati ih oko odgoja, procjenjivati obitelj i vidjeti idu li stvari nabolje ili dijete treba izdvojiti iz obitelji. Međutim, ta mjera nikada nije provedena.
– Suradnja roditelja i voditelja mjera je izostala zbog nezadovoljstva roditelja izborom voditelja, ali i samom mjerom kao takvom – kažu u ministarstvu.
Prijava protiv majke
Ono što se doista dogodilo zahtijeva ozbiljnu istragu unutar Ministarstva socijalne politike. Naime, nakon izricanja mjere otac se žalio na rješenje o nadzoru. Žalio se ministarstvu, nadležnom za rješavanje žalbe, a žalba, prema Zakonu o općem upravnom postupku, “odgađa pravne učinke rješenja dok se stranci ne dostavi rješenje o žalbi”. Drugim riječima, nije se moglo postupati dok se ne riješi žalba.
Međutim, kako saznajemo, ministarstvo je u međuvremenu odgovorilo na žalbu – prihvativši je! Navodno se radilo o proceduralnim greškama centra za socijalnu skrb. U međuvremenu je centar podnio i kaznenu prijavu protiv majke zbog neprovođenja mjera za zaštitu djeteta – odnosno zbog neomogućavanja provođenja nadzora – ali je kaznena prijava odbačena, upravo zbog žalbenog postupka, u kojem je roditeljima dano za pravo!
U međuvremenu otac je na Prekršajnom sudu osuđen za obiteljsko nasilje. On tvrdi da nikakvog nasilja nije bilo, ali prema odluci istog suda, centru je naloženo da ispita situaciju u kojoj dijete živi. Nadaju se da će konačno ući u obitelj, sada kada iza njih stoji sudska odluka.
“Međutim, kako saznajemo, ministarstvo je u međuvremenu odgovorilo na žalbu – prihvativši je! Navodno se radilo o proceduralnim greškama centra za socijalnu skrb.”
Netko bi sad mogao pomisliti kako centri za socijalnu skrb ne poznaju procedure.
Radi se o kompliciranim, dvosmislenim, često i besmislenim procedurama kakvima obiluje i hrvatsko školstvo, kao uostalom i cijela Hrvatska država.
To su procedure koje definiraju u ministarstvima, izolirani od stvarnog života. Kako su oni „veleumna vlast“ ne pada im na pamet pitati za mišljenje ljude iz prakse. A možda ni ti ljudi u ministarstvima nisu krivi, možda su procedure donošenja procedura još besmislenije i neučinkovitije.
Drugostupanjska tijela, postupajući po žalbama roditelja, procedure tumače arbitrarno i redovito u korist roditelja, a protivno interesima djeteta. Može li se zamisliti išta besmislenije?
Otac djeteta vodi „17 sudskih sporova ukupne vrijednosti odštetnih zahtjeva od milijun kuna“.
Koliko znam sudska taksa razmjerna je visini odštetnog zahtjeva.
U slučaju ovog roditelja jedna od hrvatskih besmislica je i to što su (ako je to tako?) hrvatski branitelji oslobođeni plaćanja sudskih taksi.
Netko tko ima plaću od 5-6 tisuća kn, plaća rate kredita i školuje dvoje djece, nije u situaciji donositi odluke zbog kojih će ga ovaj otac tužiti.
Budući da otac očigledno dobro poznaje materiju ( zakone i pravilnike ) i barata člancima zakona ko od šale, vjerojatno se i on drži one ustavne premise kako roditelji imaju pravo na odgoj djece u skladu sa svojim uvjerenjima! Kako znamo, to na sudu prolazi!
Da je ovo apsurdno? Pa cijela ova država od vrha do dna jedan je veliki apsurd…
Katastrofa! I u školi u kojoj radim suočeni smo sa sličnim situacijama. Roditelji ispisuju djecu iz razreda s problematičnim učenicima jer ne vjeruju da je škola učinila sve što je u njenoj moći da problematičnog učenika i njegove roditelje upristoji. Kad će se više stati na kraj neodgovornim i sebičnim roditeljima koji ne brinu za svoju djecu već samo za sebe?! Osjećam se potpuno bespomoćno.