Jovanovićev vašar taštine (i osobnih interesa)

Kad se ministar na ovakav način obračunava sa svojim kritičarima, onda je to siguran znak da je ili na kraju živaca ili na kraju mandata. Na žalost, rekli bismo da je ipak ovo prvo, jer s obzirom na političku podršku koju ima, a koja je obrnuto proporcionalna stručnoj (od Jovanovića je svaki Hrvat s diplomom odavno digao ruke), još ćemo ga neko vrijeme gledati u sadašnjoj ulozi, a Ustavni će sud imati još puno, puno posla.

Za one koji ne znaju, nakon što je, zbog tužbe udruge “Nastavnici organizirano” Ustavnom sudu, bio prisiljen povući pravilnik o udžbenicima, ministar Željko Jovanović u petak se javnosti obratio, ni više ni manje nego riječima: “Žalosno je da Udruga Nastavnici organizirano, kojoj bi trebao biti cilj da učenici imaju bolje udžbenike i lakše školske torbe te da su roditelji rasterećeni broja udžbenika koje moraju kupiti, zapravo organizirano ruši takvu mogućnost i odluku i tako pokazuje da joj nisu interes djeca nego osobni interesi, taštine i ocjenjivanje rada Ministarstva.”

Željko Jovanović ovime je dokazao da je vjeran sljedbenik ideje koja gotovo cijelo jedno stoljeće vlada ovim prostorima: ako te netko kritizira, taj je neprijatelj naroda ili Hrvatske ili javnog interesa, birajte. Tako se prije pedeset godina “glasne i automatski sumnjive” etiketiralo da “narušavaju bratstvo i jedinstvo”. Prije dvadeset godina da su crveni, zeleni i žuti vragovi, smetenjaci, smutljivci, mutikaše i bezglavnici, jalnuški diletanti i, jednostavno, prodane duše, generalno, da su protiv Hrvatske. Danas se onima koji se drznu prozboriti koju riječ o ovom nazovi ministru prišije da su protiv učenika i roditelja, protiv “lakših školskih torbi”, protiv propisa i pravila, a njihovo djelovanje komentira se kao zadovoljavanje osobnih interesa i taštine i svodi se na (o, strahote!) “ocjenjivanje rada Ministarstva”!

Također, ova je izjava očigledan znak osobne povrijeđenosti. Možemo mu zahvaliti što nam je dao do znanja koliku mu bol nanosimo i time nam šalje signale da smo na dobrom putu, jer ono što najviše boli je istina, a ovakva nervozna reakcija pokazuje da smo pogodili živac. Dalje, gospodin ministar možda mogu misliti da se “ne treba držati procedure k’o pijan plota”, ali u pravnoj državi takvi propusti moraju biti rasvijetljeni, bez obzira na kvalitetu ideja i prijedloga koji proceduri podliježu. Osim toga, kritizirati druge zbog propusta koje je napravio on sâm još je jedan pokazatelj nemoći. Da je Ustavni sud naš zahtjev o preispitivanju Jovanovićevog Pravilnika smatrao neosnovanim, odluka bi vjerojatno bila drukčija.

Naravno, Jovanović vjerojatno nije svjestan (a još vjerojatnije, nije ga ni briga) kakvu je brljotinu od pravilnika napravio i da je, umjesto ovakvog “olakšavanja školskih torbi”, komotno mogao propisati da se iz svakog udžbenika istrgne svaki drugi list. Učinak bi bio isti. No, zašto stati na tome? Zašto potpuno ne ukinuti udžbenike? Najlakša torba je prazna torba, a najposlušnija glava je prazna glava. Možda bismo zbog devastiranja obrazovnog sustava koje provodi čak i okrivili ministra i Vladu za namjerno zaglupljivanje Hrvata kad ne bi bilo one stare: nikad ne pripisuj zloj namjeri ono što se adekvatno može objasniti glupošću. Jer upravo je to istina: sve pogreške Jovanovićevog MZOS-a proizlaze iz neznanja i nestručnosti, a sve propuštene prilike njihovog ispravljanja iz taštine i osobnih interesa, što ministra, što njegovih suradnika. Također, poznato je da, što manje netko zna, misli da je pametniji i, što je manje stručan, više misli da bi ga svi trebali slušati jer ima baš „dobre ideje” koje nikome prije njega nisu pale na pamet.

U svakom slučaju, nakon uvredljivog ponašanja, uvredljivih pravilnika, uvredljivog tretiranja struke na svim razinama, Jovanović je prešao i na uvredljive izjave kojima pokušava prikriti vlastitu nesposobnost, ali još važnije, vlastitu taštinu i osobne interese koji se najbolje vide u bulumenti politički podobnih (zapravo osobno zaslužnih), a jednako (ne)stručnih poslušnih aparatčika koje je posijao i posadio po foteljama diljem osnovnog, srednjeg i visokog obrazovanja, a čime je postigao nešto što se prije godinu i pol dana smatralo apsolutno nemogućim: postao je omraženiji od gotovo svih dosadašnjih HDZ-ovih ministara koji su dosad bili sinonim za destrukciju hrvatskog obrazovanja!

Ministar Jovanović jedan je od onih ljudi koji ne znaju, ali nisu svjesni da ne znaju i, narodna mudrost kaže, takvih se treba kloniti. Na žalost, svjesnim odabirom nastavničkog zanimanja, nama sudbina ne omogućuje da ga se klonimo. Naš je vapaj “svejedno nam je hoće li Jovanović dati ostavku ili početi dobro raditi svoj posao” samo retorički, jer znamo da neće učiniti ni jedno ni drugo. Ono prvo bi ga ostavilo na vjetrometini, poraženog i poniženog, što mu taština, a još manje osobni interesi ne mogu dozvoliti. Za ono drugo, sudeći po grčevitom otporu koji pruža svaki put kad mu se nešto na bilo koji način pokušava objasniti, očito nema sposobnosti.