(T-portal) Za korjenite promjene u sustavu obrazovanja nema niti ‘jednostavnog i jeftinog trika’, niti se tako ozbiljan i zahtjevan posao može napraviti preko noći, tvrde upućeni. Još kažu da se reforma obrazovanja, na koju se vole pozivati skoro svi ministri, ne radi u jednom mandatu neke vlade, nego u duljem vremenskom razdoblju. Znanstveno-stručni trio, koji čine Vedrana Spajić Vrkaš, Zlatko Šešelj i Hrvoje Kraljević, za tportal ukazuje na ključne nedostatke hrvatskog obrazovnog sustava i nužne korake za zaokret u budućnosti.
Čak i stavljajući probleme i nesporazume koji se svake godine ponavljaju kad je državna matura u pitanju, a koji su proteklih dana uzdrmali učenike, njihove roditelje, nastavnike i obrazovne strukture do razine ministarstva, posve je jasno kako u školskom sustavu mnogo toga ne štima.
Postavljajući dijagnozu problema, Vedrana Spajić Vrkaš s Filozofskog fakulteta u Zagrebu ukazuje kako ‘mnogima u Hrvatskoj nije jasno što je osnovna svrha obrazovanja, čemu je dokaz činjenica da nema ni jasnih političkih, ni znanstvenih, ni stručnih diskursa o tome kome ili čemu služi obrazovanje’.
Kroz svoja istraživanja je, podsjeća, utvrdila kako su ‘promjene sustava obrazovanja, koje se često nazivaju i reformama, diskontinuirane i, zapravo, predstavljaju ‘ad hoc’ odluke ili promjene’.
‘Sve su te promjene rezultat i unutarnjih i vanjskih pritisaka, političkih i stranačkih ili, drugim riječima – vrlo su malo rezultat promišljene analize potreba djelovanja sustava, a više su dnevne odluke koje se vrlo brzo mijenjaju. Otkako su se počeli i pojavljivati prvi materijali o strategijskom razvoju ili reformama nije ih bilo moguće implementirati, niti su uključivali adekvatne mehanizme praćenja i evaluacije promjena’, smatra Spajić Vrkaš.
Ravnatelj zagrebačke Privatne klasične gimnazije Zlatko Šešelj upozorava kako je aktualni obrazovni sustav u Hrvatskoj zapravo ‘nedovršeni program nastao nakon rušenja tzv. Šuvarove reforme, pa se vratila samo forma, ali ne i sadržaj’.
‘Umjesto da se stvari vrate sadržajno, problem sadržaja i metodologije ostao je do danas. To je posao koji treba ozbiljno raditi, a to se nikome ne dâ. Lakše je kupiti švedski ili singapurski model, jer oni su super, a to što te zemlje s Hrvatskom nemaju baš nikakvih doticajnih točaka, to nikoga ne zanima’, kaže Šešelj.
Primjećuje i kako je ‘najveći problem što su svi duboko uvjereni kako negdje u svijetu postoji nekakav jednostavan i jeftin trik koji se može kupiti i koji će u roku od 24 sata Hrvatsku pretvoriti u zemlju Dembeliju u kojoj se neće morati učiti’. Kad završe takvu ‘školu’, koja po ironičnim Šešeljevim projekcijama ima samo dva predmeta, mladi bi postali ‘rentijeri na obali ili bi prodavali građevinsko zemljište, pa uživali u visokim prihodima i ništa ne bi radili’.
‘U tome i jeste cijela zagonetka obrazovnog sustava, jer se nikada nije ozbiljno razmatrao cilj, odnosno jesmo li samo za puke vještine ili smo za nešto više. Umjesto da se rezultati mature i nacionalnih ispita iskoriste kako bi se dobila analiza stanja, odnosno sadržaja, a ne forme, taj golemi korpus podataka nitko nije dotaknuo niti proučio’, konstatira Šešelj.
Na ozbiljnost položaja sustava obrazovanja ukazuje i dr. sc. Vedrana Spajić Vrkaš, navodeći kako je u ovom trenutku za Hrvatsku važniji od gospodarstva, te apelira na ‘prekidanje s dnevnim politikantstvom u obrazovanju’.
‘Sektor obrazovanja je preozbiljan, jer omogućuje proizvodnju novih znanja koja su relevantna i za razvoj gospodarstva i za razvoj drugih sektora, pa je dilema: ili ćete poslušati poslušnici, pa postati dobri implementatori, ili ćemo biti konkurentni i proizvoditi znanje. Naprosto moramo odvojiti adekvatna sredstva za istraživanje i razvoj obrazovnog sektora. Nema drugog’, preporučuje Spajić Vrkaš.
Osim nužnosti još većih izdvajanja za obrazovanje, kako bismo se barem približili europskom prosjeku i dosegnuli razinu obrazovanja stanovništva u zapadnoeuropskim zemljama, predlaže i obavezno zadržavanje visokog obrazovanja kao javnog dobra.
‘U zemlji koja ima mali broj visokoobrazovanih i koja hoće postati konkurentna jako je bitno da obrazovanje ostane apsolutno javno dobro i da mu se ni u ludilu ne dopusti postati tržišna roba po marketinškom principu’, odlučna je Spajić Vrkaš.
Velik su problem, po njenoj ocjeni, i lobiji, bilo da je riječ o stranačkim, bilo o ideološkim ili interesnim, koji ‘uporno onemogućavaju bilo kakve pomake u sustavu obrazovanja i usklađivanju Hrvatske s europskim standardima’. Posljedica toga je nemogućnost mladih ljudi sa svježim idejama da dođu do izražaja sa svojim prijedlozima za promjene, pa, kako tvrdi, ‘ostanu raditi svoj posao koliko moraju, ali više glasa ne puštaju’.
Prosljeđuje priču na područje Nacionalnog kurikuluma, dokumenta iznimno važnog za budućnost predškolskog odgoja te općeg obveznog obrazovanja u osnovnoj i srednjoj školi. Vijeću za Nacionalni kurikulum na čelu je jedan od bivših ministara i sveučilišni profesor Hrvoje Kraljević. Na žalost, tvrdi on, to tijelo ‘pola godine ništa nije radilo’.
‘Čim prije treba nastaviti ozbiljan rad na Nacionalnom kurikulumu, jer se planovi i programi odavno nisu dirali i nije se ništa poduzimalo. Ništa se ne može preko noći, pogotovo što je to veliki i obuhvatan posao koji će trajati godinama, ali treba u njega dalje krenuti’, poziva Kraljević.
Doduše, osim Nacionalnog kurikuluma, koji donosi smjernice i načine unapređivanja odgoja i obrazovanja, te kvalitetnijeg školskog sustava, Kraljević važnom, među ostalim, vidi i odgovarajuću obuku i pripremu nastavnika, ‘povezivanje cijele vertikale’, ali i uključivanje sveučilišta, fakulteta i svih zainteresiranih za uspjeh procesa. ‘Velik je to posao, plan je za to napravljen, ali se treba krenuti dalje’, zaključuje Hrvoje Kraljević.
Da se doista treba krenuti dalje u svakom pogledu, a posebice prema onom boljem, najbolje znaju oni u školskim klupama i za katedrama. Oni će jednog dana, nakon što još mnogo puta budu ponovili što ne valja, i dati konačni sud o promjenama koje će konačno biti osmišljene, pripremljene i realizirane.