‘O nasilju nad nama priča se dok se krv ne osuÅ¡i’

(Danas.hr) Frakture lubanje, enorman stres, uniÅ¡teni automobili – to je samo dio onog Å¡to ‘zarade’ nastavnici obrazujući djecu u danaÅ¡njem druÅ¡tvu. A kad potraže pomoć i zaÅ¡titu, te zajamčena prava, naiÄ‘u na trnovit put. Koliko je krvava ta borba, svjedoči i naÅ¡a sugovornica, koju su njeni učenici teÅ¡ko ozlijedili.

Nastavnici moraju biti uvažavani i primjereno plaćeni. Trebaju imati dostojno i pravo mjesto u društvu, biti predani radu i ponosni na svoj poziv. Postavke su to koje, između ostalog, stoje u nedavno predstavljenoj Strategiji odgoja, obrazovanja, znanosti i tehnologije, u kojoj istovremeno, tvrdi nam Željko Stipić iz Sindikata zaposlenika u hrvatskom školstvu Preporod, nema ni slova o zaštiti tih istih nastavnika, koji se sve češće bore s agresivnošću učenika.

U vrijeme zaključivanja ocjena na posao se ne ide autom

“Kako da nastavnik koji ima razbijenu glavu i sa strahom dolazi na nastavu bude predan svom radu?”, pita se Stipić dodajući da je nasilje u osnovnim, ali i srednjim Å¡kolama u stalnom porastu. Ističe da je cijelo hrvatsko druÅ¡tvo sve viÅ¡e druÅ¡tvo nasilja, pa da samim tim ni Å¡kole nisu izuzetak. Prema posljednjim službenim podacima, godiÅ¡nje ima 2.000 nasrtaja na zaposlenike Å¡kola, bilo da su oni verbalne ili fizičke prirode. Po tome ispada da se dnevno zabilježe čak dva i pol napada.

“Posebno je problematično sadaÅ¡nje razdoblje, kad se zaključuju ocjene, pa mnogi nastavnici na posao ne idu autima jer imaju iskustva s izgrebanom bojom, izrezanim gumama i slomljenim retrovizorima”, kaže nam Stipić, no dodaje da napadi na profesore znaju biti i daleko teži, pa se sjeća primjerice slučaja kad je profesoru mjenjačem razbijena glava, te je zadobio frakturu lubanje, profesorici zapaljena ulazna vrata stana ili udaraca koji su rezultirali slomljenim nosom. Učenicima, naravno, nisu strane ni prijetnje SMS-om i telefonom.

Pedagoška mjera s krivom porukom

Da situacija bude gora, prije tri godine uvedena je nova pedagoška mjera, kaže Stipić, kad se nasilni učenik, kojeg se nekad daleko više kažnjavalo, stavlja na promatranje tri mjeseca, a oštećeni nastavnik mora dolaziti u isti razred i dalje predavati istoj osobi koja ga je napala.

“Time se Å¡alje poruka da je takvo nasilničko ponaÅ¡anje prihvatljivo. A često smo svjedoci da ni roditelji takvih učenika ne čine niÅ¡ta da bi ga spriječili”, kaže nam Stipić ističući da dosad nije prepoznao ni pravu volju vlasti da se s pojavom nasilja u Å¡kolama obračuna. Stoga ga ne čudi Å¡to o tome nema ni retka u novoj Strategiji.

“To govori ili da oni koji su sastavljali dokument nisu mislili da je to važno, ili je dokument toliko općenit da se nije stiglo do detalja. No, to je već peti takav dokument. Tako se o nasilju nad nastavnicima priča dok se krv ne osuÅ¡i, a nakon toga s njima kao žrtvama suosjećaju samo njihove obitelji”, kaže nam Stipić.

Vratima na profesoricu

Najteže se, ističe, s problemom nose mladi nastavnici, koji ne znaju smiju li se uopće na nasilje ikome požaliti i što će biti ako to učine budući da nailaze i na napade roditelja. Stoga o nasilju u školi rijetki i rijetko govore.

Tek je profesorica matematike Boženka Lončar iz Škole za Cestovni promet u Zagrebu javno progovorila o tome koliko sustav ne štiti njenu struku. Doduše, ona ističe da nasilje koje je doživjela nije bilo izravno upućeno njoj, no svjedoči da u trenutku kad je profesoru ugroženo zdravlje zbog onog što je proživio, za njega nitko ne brine osim liječnika.

“Jedan od učenika skinuo je vrata iz nosača i kad sam ulazila u razred i željela vrata zatvoriti za sobom, ona su mi pala na glavu. Uvjerena sam da to nije bilo usmjereno baÅ¡ protiv mene i pretpostavljam da su željeli napraviti frku kako ne bih održala sat jer ne vole matematiku. Nakon toga sam prolazila kalvariju i kad mi se to već dogodilo trebalo mi se pomoći”, kazala nam je profesorica, koja je potom imala niz ozbiljnih zdravstvenih problema, koje osjeća joÅ¡ i danas. Zbog njih je zavrÅ¡ila i na bolovanju.

Težak put i do zajamčenih prava

Po povratku je zatražila da joj, temeljem Kolektivnog ugovora, smanje normu, no to se nije dogodilo. Potom je zatražila mišljenje HZMO-a, a kad je njihova liječnička komisija nakon nekoliko mjeseci izdala rješenje, profesorica je opet zatražila smanjenje norme. Ravnatelj joj je tada privremeno odobrio zahtjev, no zatražio je i mišljenje Ministarstva. Opet je čekala mjesecima i odgovor dobila tek kad se pismom obratila izravno zamjenici ministra. U međuvremenu je, kako kaže, zbog smanjenja norme doživljavala omalovažavanje i vrijeđanje od kolega.

Nakon svega ne krivi djecu. Kaže da mnogi zle stvari naprave jer ih se zapostavlja i jer se s njima ne radi, a tu kritiku upućuje i roditeljima.

“Djeci treba ljubavi. Meni je drago da sam ostavila traga na svojim učenicima i mnogi od njih kasnije su mi rekli da sam od njih napravila ljude”, kaže profesorica, koja do mirovine broji joÅ¡ godinu dana. No, dodaje, tijekom njih odustaje od borbe sa sustavom jer viÅ¡e nema snage.

Ostvariti svoja prava u Hrvatskoj iz ovog primjera, vidljivo je, iznimno je teÅ¡ko. Sustav piÅ¡e da profesori imaju prava na “ovo i ono”, ali kad ih trebaju ostvariti, na njih se jednostavno zaboravlja. Jer koliko god im je u Strategiji “važno” da budući nositelji hrvatskog druÅ¡tva budu obrazovani, čini se, u potpunosti im je nevažno da oni koji ih u tome “grade” budu zaÅ¡tićeni te da mogu ostvariti svoja prava. Nije li to nužno vezati jedno za drugo kako bi se postigao uspjeh? Zasigurno, no u Hrvatskoj je uvijek lakÅ¡e ići prečacem, gurajući usput probleme pod tepih ili samo čekati da se rijeÅ¡e sami od sebe.