“Ako ga peremo, zagaÄ‘uje vodu. Ako ga ne peremo, zagaÄ‘uje zrak.”

Vjerovali ili ne, događa se: majka ošamari dijete i nakon toga završi u zatvoru. Postoji li razlika između fizičkog kažnjavanja i fizičkog zlostavljanja? Po svemu što svojim radom pokazuju naši sudovi i pedagozi, fizičko kažnjavanje jest zlostavljanje. No, ima li sve to skupa smisla, propitkuje sebe, ali i one koji čitaju tekst, kolega Davor Suhan u tekstu objavljenom na portalu Moja Rijeka.

Biti osviješten u nekom problemu ne znači uvijek biti svjestan izvora problema. Dapače, osviještenom umu često promakne uočiti situacije kada je problem upravo u njemu. Tipičan primjer takvog slučaja su moderni zaštitnici dječjih prava, čiji me javni nastupi – kada sa stanovišta vlastite struke drže pedagoške lekcije – nerijetko asociraju na jedan duhoviti prizor iz legendarnog stripa Čarobnjak iz Ida: Mjesto radnje srednjevjekovna tamnica, smještena negdje u mračnom podrumu kraljeva dvora, iz koje se širi nesnosni smrad. “Imamo ekološki problem” – kaže dvorski sudac kralju, stojeći pokraj zapuštenog zatvorenika koji se godinama nije prao – “Ako ga kupamo, zagađuje vodu. Ako ga ne kupamo, zagađuje zrak.”

Što god više analiziram pedagoške tekovine modernog hrvatskog društva, ne mogu se oteti dojmu da problemi u odgoju rastu proporcionalno broju osviještenih “pedagoga” – što pravnika, što psihologa, što socijalnih radnika – čija “pedagoška ekologija” ne prelazi razinu ekološke razboritosti spomenutog dvorskog suca.

Ako netko misli da je normalno i pametno poslati majku djeteta u zatvor zato što je posegnula za metodom fizičke kazne, onda je njegovo mjesto u nekom imaginarnom svijetu karikature Branta Parkera, a nikako u realnom životu gdje mu je povjereno voditi brigu o zaštiti dječjih prava.

Naravno da primjena fizičke kazne nje odgojna metoda koju suvremena pedagogija smatra primjerenom, ali poučavati roditelje o dosezima znanstvenih spoznaja putem kaznenog zakona je apsolutno neprihvatljivo i totalno besmisleno. Jer, budimo realni: razlika između fizičkog kažnjavanja i zlostavljanja djece je ogromna, najčešće i potpuno neusporediva, i svatko tko u takvom slučaju svoje pravno uporište za kaznenom odgovornošću roditelja traži u području pedagogije naprosto manipulira znanošću.

Sjećam se dobro prvog sata sportske igraonice kada sam na kraju treninga pitao djecu: tko smije ostati još pet minuta? Jedan učenik je rekao:

-“Ja ne smijem, mama je rekla da do jedan i deset moram biti doma. Ljutit će se ako zakasnim.”
-“Dobro” – rekoh – “onda se požuri jer ovaj moj sat, izgleda, malo kasni.”
– “Aha” – klimnuo je dječak i odjurio iz dvorane kao raketa.

Tada je imao osam godina. Danas je maturant. Odličan učenik, potpuno socijaliziran mladić, svestran sportaš i izvrstan muzičar – jednom riječju, dijete na ponos i sreću svojih roditelja, kako po znanju tako i po vladanju. No uvijek se pitam što bi se dogodilo da sam u ono vrijeme bio “pedagoški osviješten”? Ne samo ja, nego i njegova učiteljica, ravnatelj škole, socijalna radnica…Ne dvojim da je to za njega moglo biti pogubno. Razlog je sasvim jednostavno za objasniti.

Tada sam u njemu vidio dobro odgojeno dijete, pristojnog i savjesnog učenika koji poštuje riječ svojih roditelja, simpatičnog veselog dječaka iz čijeg se ponašanja jasno vidi da ima reda u životu. Ni manje ni više od toga.

Ali moglo je biti i sasvim suprotno. Dakle, kako rekoh, da sam kojim slučajem bio pedagoški osviješten, vjerojatno bih u njegovoj reakciji, njegovom izrazu lica, vidio “emocionalnu uznemirenost”, “strah od kazne”, što bi me nagnalo da o svojim dramatičnim zapažanjima hitno izvijestim članove tima stručne službe škole. Pod pretpostavkom da su i oni bili pedagoški osviješteni, slijedila bi munjevita prijava nadležnoj inspekciji radi osnovane sumnje da je dijete “sistematski zlostavljano” – “okrutnim metodama” tradicionalnog načina odgoja.

Nimalo ne dvojim da bi daljnja “kriminalistička” istraga otkrila cijeli niz “neprimjerenih odgojnih mjera” i zakonskih prekoračenja, dovoljnih za pokretanje sudskog postupka protiv njegovih roditelja, što je lako moglo završiti izricanjem zatvorske kazne. Ne sumnjam da bi sve bilo po zakonu, u skladu sa najvišim standardima o zaštiti prava djeteta i s blagoslovom dječje pravobraniteljice. I bila bi to jedna velika nepravda.

Današnjom zakonskom praksom, na dobrom smo putu da počnemo činiti upravo takve gluposti, sa posljedicama čija se šteta više ne može popraviti.