Vjerovali ili ne, događa se: majka ošamari dijete i nakon toga završi u zatvoru. Postoji li razlika između fizičkog kažnjavanja i fizičkog zlostavljanja? Po svemu što svojim radom pokazuju naši sudovi i pedagozi, fizičko kažnjavanje jest zlostavljanje. No, ima li sve to skupa smisla, propitkuje sebe, ali i one koji čitaju tekst, kolega Davor Suhan u tekstu objavljenom na portalu Moja Rijeka.
Biti osviješten u nekom problemu ne znači uvijek biti svjestan izvora problema. Dapače, osviještenom umu često promakne uočiti situacije kada je problem upravo u njemu. Tipičan primjer takvog slučaja su moderni zaštitnici dječjih prava, čiji me javni nastupi – kada sa stanovišta vlastite struke drže pedagoške lekcije – nerijetko asociraju na jedan duhoviti prizor iz legendarnog stripa Čarobnjak iz Ida: Mjesto radnje srednjevjekovna tamnica, smještena negdje u mračnom podrumu kraljeva dvora, iz koje se širi nesnosni smrad. “Imamo ekološki problem” – kaže dvorski sudac kralju, stojeći pokraj zapuštenog zatvorenika koji se godinama nije prao – “Ako ga kupamo, zagađuje vodu. Ako ga ne kupamo, zagađuje zrak.”
Što god više analiziram pedagoške tekovine modernog hrvatskog društva, ne mogu se oteti dojmu da problemi u odgoju rastu proporcionalno broju osviještenih “pedagoga” – što pravnika, što psihologa, što socijalnih radnika – čija “pedagoška ekologija” ne prelazi razinu ekološke razboritosti spomenutog dvorskog suca.
Ako netko misli da je normalno i pametno poslati majku djeteta u zatvor zato što je posegnula za metodom fizičke kazne, onda je njegovo mjesto u nekom imaginarnom svijetu karikature Branta Parkera, a nikako u realnom životu gdje mu je povjereno voditi brigu o zaštiti dječjih prava.
Naravno da primjena fizičke kazne nje odgojna metoda koju suvremena pedagogija smatra primjerenom, ali poučavati roditelje o dosezima znanstvenih spoznaja putem kaznenog zakona je apsolutno neprihvatljivo i totalno besmisleno. Jer, budimo realni: razlika između fizičkog kažnjavanja i zlostavljanja djece je ogromna, najčešće i potpuno neusporediva, i svatko tko u takvom slučaju svoje pravno uporište za kaznenom odgovornošću roditelja traži u području pedagogije naprosto manipulira znanošću.
Sjećam se dobro prvog sata sportske igraonice kada sam na kraju treninga pitao djecu: tko smije ostati još pet minuta? Jedan učenik je rekao:
-“Ja ne smijem, mama je rekla da do jedan i deset moram biti doma. Ljutit će se ako zakasnim.”
-“Dobro” – rekoh – “onda se požuri jer ovaj moj sat, izgleda, malo kasni.”
– “Aha” – klimnuo je dječak i odjurio iz dvorane kao raketa.Tada je imao osam godina. Danas je maturant. Odličan učenik, potpuno socijaliziran mladić, svestran sportaš i izvrstan muzičar – jednom riječju, dijete na ponos i sreću svojih roditelja, kako po znanju tako i po vladanju. No uvijek se pitam što bi se dogodilo da sam u ono vrijeme bio “pedagoški osviješten”? Ne samo ja, nego i njegova učiteljica, ravnatelj škole, socijalna radnica…Ne dvojim da je to za njega moglo biti pogubno. Razlog je sasvim jednostavno za objasniti.
Tada sam u njemu vidio dobro odgojeno dijete, pristojnog i savjesnog učenika koji poštuje riječ svojih roditelja, simpatičnog veselog dječaka iz čijeg se ponašanja jasno vidi da ima reda u životu. Ni manje ni više od toga.
Ali moglo je biti i sasvim suprotno. Dakle, kako rekoh, da sam kojim slučajem bio pedagoški osviješten, vjerojatno bih u njegovoj reakciji, njegovom izrazu lica, vidio “emocionalnu uznemirenost”, “strah od kazne”, što bi me nagnalo da o svojim dramatičnim zapažanjima hitno izvijestim članove tima stručne službe škole. Pod pretpostavkom da su i oni bili pedagoški osviješteni, slijedila bi munjevita prijava nadležnoj inspekciji radi osnovane sumnje da je dijete “sistematski zlostavljano” – “okrutnim metodama” tradicionalnog načina odgoja.
Nimalo ne dvojim da bi daljnja “kriminalistička” istraga otkrila cijeli niz “neprimjerenih odgojnih mjera” i zakonskih prekoračenja, dovoljnih za pokretanje sudskog postupka protiv njegovih roditelja, što je lako moglo završiti izricanjem zatvorske kazne. Ne sumnjam da bi sve bilo po zakonu, u skladu sa najvišim standardima o zaštiti prava djeteta i s blagoslovom dječje pravobraniteljice. I bila bi to jedna velika nepravda.
Današnjom zakonskom praksom, na dobrom smo putu da počnemo činiti upravo takve gluposti, sa posljedicama čija se šteta više ne može popraviti.
Sva su istraživanja pokazala da je fizičko nasilje nemoralno i da služi za uspostavu moći. Rad s djecom koja su fizički kažnjavana pokazao je da im je nasilje uvijek narušilo osobni integritet i oštetilo njihovu samosvijest. Faktor koji utječe na to kolike će posljedice imati nsilan čin jest preuzimaju li roditelji odgovornost za nasilje ili za njega optužuju djecu (‘ti si kriva jer sam te lupila’). Ako je u pitanju prvo, djeca imaju sreće.
Braća i sestre mog oca često prepričavaju u vicu kako ih je baka tjerala da sami uberu pravu šibu kojom bi ih išibala, ali to nisu zaboravili i dobri su ljudi ne zbog toga nego usprkos tome.
Usprkos svemu što pišem i što znam, ja lupim svoju djecu i uvijek mi je poslije žao. Ali ponekad ne mogu drugačije. Ne prebacujem krivnju. Ali tko god ima djecu i kaže da ih nikad nije lupio -laže. Tko drugima govori o odgoju, a nema djece nema pojma.