Piše: Dajana Vidaković
S najavljenim povratkom učenika razredne nastave u svoje školske klupe, koji bi se trebao dogoditi 11. svibnja, ali sve je izglednije da ga neće biti, rasplamsale su se rasprave o tome kako pristupiti školi i održavanju nastave s obzirom na najavljena “popuštanja mjera”. Mnogi viču kako nema smisla da se sav život vraća u normalu, a škole ostaju zadnji bastion socijalnog distanciranja.
Povratak u klupe u ovom trenutku nema smisla. Ništa osim završavanja godine ovako, na daljinu, nema smisla.
Ovu nastavnu godinu treba tiho eutanazirati. Već je izubijana, izlomljena i premlaćena što štrajkom, što otimanjem praznika zbog nadoknade nastavnih dana, što školom na daljinu zbog korone. Ako išta ove godine nedostaje, onda je to kontinuitet i dosljednost. Povratak u škole bi imao smisla da se ovaj lockdown zbog korone dogodio u jesen ili zimu, pa imamo još par mjeseci nastave za odvoziti. Sada, malo više od mjesec dana prije kraja nastavne godine, taman kad smo se svi navikli na školu na daljinu, otkrili što valja, što ne, što je optimalna količina zadataka i kako kvalitetno odraditi ovaj surogat škole, vraćati se u učionice na par tjedana – ali ne u normalnu školu nego “socijalno distanciranu” – bi bilo sve, samo ne u interesu djece.
Svaka promjena traži vrijeme za provedbu i prilagodbu, a prilagodbe koje stoje u preporukama HJZJ-a su takvog opsega i takve složenosti da bi bilo potrebno više od nekoliko dana i to u trenucima kad je za nastavnu godinu svaki dan dragocjen.
K tome ministrica nema dovoljno političke odgovornosti i hrabrosti da donese tešku odluku, nego to prepušta roditeljima, a ravnatelji i učitelji bi trebali šutke i bez propitivanja udovoljiti svima. Kome bi u interesu bilo ponovno prekidati konačno usvojene i izgrađene nove rutine i navike i bacati cijeli obrazovni sustav iznova u kaos svega par tjedana prije kraja nastavne godine?
Ako ovoj nastavnoj godini išta treba, onda je to dovršiti je što tiše i što mirnije, uz što manje stresa za sve uključene stranke, počevši od učenika, preko njihovih roditelja, pa sve do učitelja. Ne treba je na izdisaju tjerati da sudjeluje u još jednom nastavku Makeover reality showa, nego je do kraja lipnja pustiti da takva pretučena i ozlijeđena ostane doma, dajući koliko može iz svoje bolesničke postelje. Krajem lipnja tiho joj skinuti masku s kisikom i pustiti da priroda odradi svoje, potom podvući crtu. Iz nje ponijeti sve čemu nas je naučila (manje iz Nastavnog plana i programa odnosno Kurikuluma, a više o nama samima, za što smo sve sposobni i sa čime sve možemo izaći na kraj) i nastaviti dalje hrabro, nadajući se da se ovako što više neće ponoviti.