Zamislite da ste nastavnik. Vani je hladno. Studeni je, 2012. godina. Pred vama je duga zima. Umjesto da vam Vlada pokloni kapu i šal, odluči vam uzeti kaput. Jer neki nemaju ni košulju, a kamoli kaput. Sasvim razumljivo. Kaput je luksuz u ovim hrvatsko-sibirskim uvjetima. Vi kaput skinete sa sebe i dajete ga Vladi u nadi da će se vaš kaput upotrijebiti za “više dobro”, za pravdu. Pobogu, pa vani ljudi hodaju u potkošuljama! Naravno da ćete skinuti sa sebe svoj kaput. Imate majicu. Nije sve crno. Uostalom, Vlada vam daje pismeno obećanje da ćete, kada zima jednom završi i kada dođe ljeto, među prvima dobiti natrag svoje kapute.
Prolaze zime, prolaze i ljeta – vi svoj kaput ne dobivate. Povremeno se pobunite pa dobijete rukav kaputa, kragnu ili džep. Vlada vam kaput vraća “u ratama”. U međuvremenu gledate na televiziji kako Vlada poklanja nove i čitave kapute građanima Bosne i Hercegovine. Čitate kako je Vlada saborskim zastupnicima odlučila kupiti po nekoliko novih, markiranih kaputa. Slušate kako Vlada financira kapute političarima i partnerima kojima nije hladno kao vama i kao onim ljudima koji i dalje hodaju u potkošuljama. Saznajete da ljudima u potkošuljama nisu niti dali vaš kaput. Gdje je završio onda vaš kaput?!
Prošlo je sedam godina. Želite svoj kaput nazad. Prevarili su vas. Vlada pristane. Mora. Obećala je i potpisala. Sazove novinarsku konferenciju i pred svima važno obznani da vam POKLANJA kaput. Ne da ga VRAĆA. Poklanja vam vaš kaput! Svečano vam uručuje ofucani, poderani, iznošeni i raskomadani kaput. Ipak je prošlo sedam godina, a vaš kaput je nosilo više tisuća ljudi. Vlada se pritom pred novinarima ponaša kao da vam daje posljednju Armani kolekciju. Vi biste trebali biti zahvalni. Vladi NIJE jasno zašto ste ogorčeni. Ne pristajete na vraćanje onoga što se sada prikazuje kao poklon. Zahtijevate novi kaput, jednak onima kojeg nose ostali u „Vladinom sustavu kaputa“. Da, postoji i sustav kaputa. Svi su kaputi jednaki, a naki su jednakiji od drugih. Vlada ponavlja svima, pa i ljudima u potkošuljama, da ste nezahvalni jer je važno nositi bilo kakav kaput. Kaput je kaput – kaže Vlada! A vraćanje je poklon, čitaju nastavnici između redova. Vlada računa na to da će se ljudi u potkošuljama složiti kako ne trebaju svi nositi kapute. Teška su vremena. Međutim, čak i ljudi u potkošuljama napokon shvaćaju kako je pravedno izboriti se barem za ukradene kapute. Vide i ljudi u potkošuljama kako je nastavnikov kaput ofucan. Vide oni i Vladine kapute. Čitaju i ljudi u potkošuljama novine. Znaju za donacije novih kaputa susjednim zemljama. Osjećaju se i ljudi u potkošuljama prevarenima. Staju uz nastavnika. Borba za nastavnikov kaput znači nadu da će se stvari u trgovini kaputa možda promijeniti. Nastavnik i dalje hoda u poderanom kaputu. Čovjek u potkošulji i dalje se smrzava. A Vlada? Vlada i dalje sa smiješkom paradira u svojim novim kaputima i razmišlja kako skinuti novoj skupini promrzlih ljudi i čarape. Kapute su im već skinuli.
Odmaknut ćemo se od ove alegorije pa ćemo se prisjetiti činjenice da se u vrijeme ekonomske krize prvo oduzimalo nastavnicima. Uz obećanje da će im se jednog dana oduzeto vratiti. Vraćalo se u ratama, a to vraćanje nije povišica kako se nastoji prikazati. Baš kao što koeficijent nije osnovica. Povećanje osnovice (6,12 %) svima u javnim i državnim službama, ne znači izjednačavanje koeficijenta (6,11 %) nastavnika s ostalim zaposlenicima javne službe jednake stručne spreme.
Barbara Maras, prof.
Prekrasan tekst. Nadahnjuje i ujedinjuje.
Za razliku od prethodnog teksta koji je zadnjeg dijela, umjesto na oglasnoj ploči, završio u smeću.