Marija Lugarić: Od iduće školske godine uvodimo tri nove vrste gimnazija

(Vjesnik) Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta često se zamjera birokratiziranost i distanciranost od škola i nastavnika, a da sve u »školskom aparatu« baš ne funkcionira najbolje dala je do znanja zamjenica ministra Marija Lugarić ubrzo po preuzimanju dužnosti na koju je uskočila izravno iz Sabora. Jedan od njenih komentara na Facebooku o novom radnom mjestu u zgradi na Donjim Sveticama bio je kako joj je bizarno da pola svog radnog dana tjera ljude da rade svoj posao.

Kako ćete promijeniti stanje u Ministarstvu i dojam da je poprilično distancirano do stvarnih problema u školama?

– Ministarstvo upravlja poslovima vezanim uz odgoj i obrazovanje i itekako nam je stalo da ono što radimo bude na korist svima u sustavu. U svakodnevnom radu razgovaramo s mnogim učiteljima, nastavnicima, stručnim suradnicima i školama te se trudimo ne samo rješavati njihove probleme nego i čuti njihove prijedloge za poboljšanja sustava. Smatramo da su ljudi koji rade u školama, koji imaju neposredan uvid u ono što se događa u učionicama, naš najbolji partner. U tom smislu svakodnevno s njima razgovaramo, a i sve promjene koje namjeravamo provesti, donijet ćemo nakon široke javne rasprave sa svim zainteresiranima – školama, ali i roditeljima i širom javnošću.

Što vam je najvažnije promijeniti u školskom sustavu?

– Najvažnije je promijeniti ono što se i kako u školi uči. To namjeravamo postići donošenjem prvoga nacionalnog kurikuluma koji ne samo da uvodi nove sadržaje nego i drukčijom metodologijom te sadržaje programira bazirano na ishodima učenja, odnosno stečenim znanjima i vještinama.

Zašto tu stavku ostavljate za posljednju godinu mandata? Jednom od najvećih boljki školskog sustava roditelji smatraju upravo preopširnost gradiva.

– Želimo li stvarne, dubinske promjene sustava koje trebaju i paradigmatski promijeniti hrvatsku školu, a ne samo isključivo kozmetičke promjene kakvima smo dosad uglavnom bili svjedoci, potrebno je vrijeme. U obrazovnoj politici je velika zamka nesklad između političkog četverogodišnjeg mandata nakon kojega se traže rezultati i logike školskog sustava koji funkcionira u razdobljima od 8 ili čak 12 godina. Dubinska promjena u školstvu znači donošenje nacionalnog kurikuluma koji pretpostavlja definiranje novog nastavnog plana, definiranje novih nastavnih sadržaja kao i osposobljavanje nastavnika. To se ne može napraviti u razdobljem kraćem od dvije godine, a iskustva mnogih država koje su uspješno provele stvarne promjene kurikuluma kazuju da su se na njih pripremale i više od pet godina.

I uvođenje informatike od prvog osnovne ostavljeno je za kraj mandata. Čemu to?

– Ne možete očekivati da će se promjene koje se u sustavu očekuju 20 godina, dogoditi preko noći. Iako zadnja godina mandata zvuči daleko, pred nama je mnogo posla kako bi se promjene koje planiramo kvalitetno pripremile. Ne može se uvođenje informatike gledati izdvojeno iz cjeline novog nacionalnog kurikuluma, jer jedna promjena veže drugu. Doista nam je stalo uvesti stvarne, kvalitetne i pripremljene promjene koje neće ostati samo zapisane u sjajnim brošurama, nego se doista i provoditi u našim učionicama.

Mogu li prosvjetari očekivati više plaće do kraja vašeg mandata?

– Učinit ćemo sve što je u našoj moći da u sklopu novca iz državnog proračuna i prosvjetari dobiju mjesto koje zaslužuju. No plaće prosvjetara, kao i ostalih korisnika državnog proračuna, ovise i o gospodarskom i financijskom stanju u državi. Ono što već sada pokušavamo napraviti jest uvesti reda u naplatu, na primjer, putnih troškova jer, na žalost, neki od kolega se prijavljuju na lažne, dalje adrese stanovanja kako bi ostvarili viši iznos putnih troškova od onih koji im doista pripada. Time se i oštećuje državni proračun, ali i nepravedno i protuzakonito »uzimaju« sredstva koja se onda mogu raspodijeliti i na ostale prosvjetare. Planiramo uspostaviti i drukčiji sustav napredovanja uspješnih nastavnika.

U predizbornom je programu Kukuriku koalicije bilo nejasno navedeno da će se »sve loše u državnoj maturi mijenjati, a dobro ostaviti«. Što ćete dakle mijenjati?

– Nakon nekoliko godina provođenja državne mature, izrađene su i podloge i stručne analize koje pokazuju slabe točke mature. Neke od njih pokazuju da možda drukčije treba ponderirati testove iz izbornih predmeta, a treba razmisliti i o konceptu mature koja je ujedno i ulaznica za upis na visoka učilišta, posebno u svjetlu činjenice da 70 posto naših učenika polazi strukovne škole, većina učenika iz četverogodišnjih strukovnih škola nastavlja školovanje, a matura je nekako više oblikovana prema gimnazijskom programu. Namjeravamo nadopuniti gimnazijski sustav i vjerojatno već iduću školsku godinu eksperimentalno ćemo provjeriti tri nova gimnazijska programa: ekonomsku, tehničku i turističku gimnaziju.

Niste se još izjasnili: hoće li osnovci na »malu maturu« ili ne?

– Osobno nisam za ishitrene projekte u školstvu, jer na djeci ne smijemo provoditi pokuse. Što se tiče vanjske evaluacije u osnovnom školstvu, mislim da najprije treba potpuno razviti sustav nacionalnih ispita, vidjeti iskustva te onda donijeti ispravne odluke. Nesumnjivo je, također, da u sustav ne treba dodavati nove prepreke ako ne postoje izrazita opravdanja za njihovu primjenu. Ne treba ni zaboraviti da je djeci potkraj osnovne škole 14, 15 godina te da su u osjetljivom razvojnom razdoblju u kojem je pogubno dječje sudbine vezivati uz rješavanje jednog testa.

Ravnatelj Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje izjasnio se protiv objave rang-lista najboljih škola. Biste li vi voljeli znati koje su najbolje škole u Hrvatskoj? I, recimo, nagraditi ih?

– Ako bismo rangirali škole isključivo prema jednogodišnjim rezultatima koje su učenici postigli na državnoj maturi, bojim se da bismo dobili iskrivljenu sliku. Naime, prvo, većina učenika (svi oni iz strukovnog školstva) nisu u obvezi pisanja državne mature. Drugo, učenici izabiru sami hoće li neki test pisati na nižoj ili višoj razini. Svakako da ista ocjena iz više ili niže razine nije jednak pokazatelj uspješnosti. Treće, učenici sami biraju izborne predmete iz kojih pišu testove – a kruške i jabuke je nemoguće uspoređivati. Četvrto, vući statističke prosjeke na uzorku manjem od 50 (a to je slučaj kod mnogih predmeta u mnogim školama) ne daje točan podatak. I peto, i posljednje, neke škole upisuju učenike koji su bili uspješniji u osnovnoj školi od drugih. I može se očekivati da će imati i bolje rezultate, a to nužno ne mora biti pokazatelj rada škole.

Što je onda pokazatelj dobrog rada u školama?

– Ono što mislim da je doista pokazatelj kvalitete i uspjeha škole jest napredak koji učenici tijekom školovanja u pojedinoj školi naprave.

Zato vjerujem da kroz sofisticiraniji sustav praćenja kvalitete koji se sastoji od analize ulaznog uspjeha, nacionalnih ispita te državne mature na kraju možemo dobiti relevantniji podatak o uspjehu pojedine škole.

Dok ste sjedili u Saboru upozoravali ste na probleme sa školskim udžbenicima. Sada ste u položaju da nešto poduzmete. Na primjer, olakšate školske torbe.

– Udžbenička problematika se neće rješavati populističkim parolama. Cilj nam je kvalitetan udžbenik koji mora pomoći djeci u lakšem svladavanju nastavnih sadržaja. Pripremamo donošenje novog udžbeničkog standarda.

Kada je realno očekivati digitalizirane udžbenike?

– Ministarstvo ne može biti autorom udžbenika, pa tako ni e-udžbenika. No snažno podržavamo takve inicijative. Važno je reći da će se prava informatizacija u školama dogoditi kada će se prednosti novih tehnologija koristiti kao nove metode učenja i poučavanja. Također želim istaći, posebno za osnovnu školu, važnost korištenja i klasičnih knjiga. Želim vjerovati da će škola budućnosti iskombinirati najbolje od tradicionalnog i civilizacijski važnoga s najnovijim tehnologijama.

Koliko će vas u promjenama ograničavati nedostatak novca?

– Mnoge promjene u školstvu ne iziskuju nova sredstva u državnom proračunu, jer se u sklopu postojećih sredstava stvari mogu i moraju raditi drukčije. Mnogo nas više zabrinjava nedostatak novca za obrazovanje u proračunima županija i gradova koje trebaju pokrivati materijalne izdatke škola kao i investicijsko održavanje škola, gradnju, dogradnju i rekonstrukciju školskog prostora. Zato u suradnji s drugim ministarstvima planiramo pomoći osnivačima putem raznih projekata, između ostalog i razvojem modela javno-privatnog partnerstva za gradnju školskih ustanova. Potencijalni investicijski okvir za primjenu modela javno-privatnog partnerstva u osnovnom i srednjem školstvu iznosi oko 6,2 milijardi kuna, i da proizlazi iz 338 projekata gradnje, dogradnje, rekonstrukcije i opremanja osnovnih i srednjih škola, koje su prijavile županije, Grad Zagreb i 33 veća grada.