(Danas.hr) Kad čujem riječ “izvrsnost”, ne znam bih li se smijao ili plakao. Sjetim se bivših kolega, svih onih mladih i nadobudnih ljudi koji su prije izbijanja recesije “težili izvrsnosti”, “radili na sebi”, brijali okolo s laptopima firme i knjigama o uspjehu u dvanaest koraka, a danas mi na pivama kukaju kako su bili glupi, kako su odmah trebali znati da tu nešto ne štima, pa na trenutke izgledaju kao da su skontali da se ljubav njihovog života jebe s najboljim im frendom.
Izvrsnost, taj sveti gral svakog korporativnog zamorca, tu najčešću riječ svakog teambuildinga, neformalnog socializinga nakon casual fridaya, a bogme i afterwork partyja, ministar znanosti i obrazovanja Željko Jovanović, na predstavljanju aktivnosti koje će provoditi njegov resor, spominjao je u svakoj drugoj rečenici, pa mi se na trenutak učinilo da sam na grupnom motivacijskom meetingu s bivšim poslodavcem.
Točno takav mi se učinio Jovanović – proaktivan, sportskog duha, spreman na izazov, a samopouzdan na rubu bahatosti. Svaki poslodavac bi ga poželio za human resources konzultanta.
“Izvrsnost u Hrvatskoj nikad nije bila dovoljno cijenjena. (…) Izvrsnih je jako malo, a mediokriteta jako puno. (…) Izvrsni i najkvalitetniji, oni najvredniji neće se trebati bojati i bit će zahvalni na promjenama koje pripremamo. (…) Naš moto je kultura uspjeha, rada, znanja i zdravog života koja će Hrvatskoj donijeti ekonomiju utemeljenu na znanju.”
INTJ (introverted, intuitiv, thinking, judging)
Ovakve govore sam kod bivšeg poslodavca slušao na tjednoj bazi, skoro svakog petka na tim jebenim motivacijskim sastancima. Uslijedili bi psihološki testovi i testovi osobnosti kakve, tvrdio je naš poslodavac, taj veliki motivator, koriste najpoznatije američke korporacije. Testovi su služili za određivanje tipa osobnosti kod zaposlenih. Moja osobnost se tako svela na četiri slova INTJ (introverted, intuitiv, thinking, judging) i kao takav sam dobio mjesto na grafu – dolje, lijevo – i, naravno, zadatak da poradim na svojoj osobnosti, da poradim na toj izraženoj introvertnosti kako bi se moja točka na grafu što više približila njegovom centru. U centru grafa se nalaze oni izbalansirani – nit previše introvertirani, nit previše ekstrovertirani, nit previše intuitivni, nit previše racionalni… oni koji nit smrde nit mirišu, oni izvrsni.
Sa svakim tipom vjeronauka sam imao problema, pa tako i s ovim i nakon par mjeseci sam dao otkaz. Intuitiv, thinking i judging strane moje osobnosti su mi govorile da je sve to šuplja priča na granici ludila.
Višak, a oni se trudili biti izvrsni
Mnogi tadašnji kolege ostali su u toj priči. Velika većina se, naravno, samo smijala na ove sate korporativnog vjeronauka, pa uskoro sama otišla, a bilo je i onih koji su je shvatili ozbiljno i ostali u njoj do kraja – na teambuildinzima gradili sportski duh, čitali knjige raznih kapitalističkih proroka i priručnike o pozitivnom mišljenju, radili na svojoj introvertnosti i ekstrovertnosti, krčili svoj put prema centru grafa i skorašnjem unapređenju, trudili se biti izvrsni.
Poslodavac je neposredno prije izbijanja recesije prodao firmu stranom vlasniku, a s izbijanjem recesije pokazalo se, naravno, da je sve skupa bio veliki balon – da je čovjek, taj naš veliki motivator, svećenik izvrsnosti, naprosto pumpao broj zaposlenih i broj firmi-kćeri da bi sve skupa skuplje prodao. Oko sto zaposlenih koje je godinama jebavao u mozak s pričom o izvrsnosti, bili su naprosto višak koji, realno, nije imao što raditi. Uslijedili su motivacijski sastanci na kojima su, jedan po jedan, upućivani u nove karijerne izazove, a od firme su dobili preporuke na kojima je pisalo da su, eto, izvrsni.
Užasno smiješni ministar
Sad ih, kao što rekoh na početku, srećem po gradu gdje mi, u maniri prevarenih tipova, kukaju da ne mogu vjerovati da su popušili taj korporativni vjeronauk.
Čovjek se, nakon ovakvog iskustva, naprosto mora zapitati u kojem vremenu živi naš ministar, onom prije sloma njujorške burze ili onom nakon nje? Svakom tko se iti jednom našao na teambuildingu, motivacijskom meetingu, tko je nogom kročio u taj korporativni svijet na hrvatski način, nakon sloma je postalo jasno kao dan da iza te neoliberalne mantre o “izvrsnosti i kulturi uspjeha” ne stoji apsolutno ništa, osim osobnog interesa poslodavca. Utoliko naš ministar ispada užasno smiješan. Podsjeća malo na japanske vojnike koji su se do ’50-ih skrivali po pacifičkim džunglama jer ih nitko nije obavijestio da je rat odavno završio.