Pratim ove rasprave o učenicima koji stvaraju probleme na nastavi i samo bih istaknula nešto što mi se stalno mota po glavi. Većina pedagoga, psihologa i drugih suradnika iz školskih pedagoških službi kao da živi i radi na nekom “drugom svijetu”, a ne u ovoj našoj realnosti. Stalno se, pa i gospodja psihologinja iz priloga, govori kako su protiv udaljavanja s nastave i da nastavnik svakom djetetu (izgredniku) mora pristupiti individualno. Pitam se samo moram li kao nastavnik u istom trenutku dok svim pedagoškim sredstvima koja su mi na raspolaganju (a njih i nema baš puno) discipliniram jednog učenika isti taj individualni pristup primjeniti i na ostale (čitaj pristojne) učenike, npr. koji rade po prilagodjenom programu, koji imaju individualizirani pristup i onom jednom genijalcu koji se prirema za državno natjecanje, a koji sjede tog trenutka u istom razredu. (Još nisam našla način kako da to izvedem.) Suradnici u pdagoškoj službi već jednom moraju shvatiti da mi nastavnici radimo s velikim grupama (20-32) djece različitih sposobnosti i interesa, koja dolaze iz različitih obiteljskih situacija s različitim odgojem, a ne kao oni, s pojedincima i manjim, homogenijim skupinama djece (nekoliko s problemima u ponašanju ili učenju ili nekoliko nadarenih). Ovim komentarom zaista ne podcjenjujem ničiji rad, ali očekujem da neki pokušaju realnije sagledati u kakvoj se situaciji nalaze nastavnici u takvim situacijama i da je udaljavanje neposlušnog i nepristojnog učenika sa sata zaista dobro rješenje za onu neproblematičnu većinu (naravno, pod uvjetom da taj učenik bude pod nadzorom jer nitko od nas nastavnika ne želi u tom trenutku brinuti kakvu još nepodopštinu isti može izvesti).
Draga Anna,
i sam spadam među one za koje s pravom kažete da kao da žive u „drugom svijetu“. Nažalost ona narodna: DALEKO OD OČIJU, DALEKO OD SRCA!, vrijedi uvijek i u svakoj situaciji.
Trudim se „uči u cipele“ Nastavnika i recimo da mi to i uspijeva. Obući Vašu kožu već je nemoguće! Samo Vi znate što je to znojiti se u vrevi razreda i reagirati na bezbrojne zamisli koje izlaze iz tridesetak pametnih glavica – nekih manje, a nekih više nestašnih.
Prijelomnim i svom gledanju na rad u razredu smatram riječi učiteljice koja mi je tužno rekla: Kad vam se obratimo s nekim problemom, umjesto da nam pomognete, vi i ravnatelj tražite u čemu smo pogriješili.
Otprilike je to obrazac na koji prosvjetne vlasti reagiraju na inicijativu Udruge o osiguranju uvjeta za kvalitetno školovanje za svu djecu.
Problem postoji, značajan je i RJEŠIV. Samo treba pronaći prava rješenja. Guranje problema pod tepih sigurno nije put.
I naravno, djeca brzo odrastaju (pravilno ili pogrešno) zbog čega smo obvezni rješenja tražiti odmah!
Pratim ove rasprave o učenicima koji stvaraju probleme na nastavi i samo bih istaknula nešto što mi se stalno mota po glavi. Većina pedagoga, psihologa i drugih suradnika iz školskih pedagoških službi kao da živi i radi na nekom “drugom svijetu”, a ne u ovoj našoj realnosti. Stalno se, pa i gospodja psihologinja iz priloga, govori kako su protiv udaljavanja s nastave i da nastavnik svakom djetetu (izgredniku) mora pristupiti individualno. Pitam se samo moram li kao nastavnik u istom trenutku dok svim pedagoškim sredstvima koja su mi na raspolaganju (a njih i nema baš puno) discipliniram jednog učenika isti taj individualni pristup primjeniti i na ostale (čitaj pristojne) učenike, npr. koji rade po prilagodjenom programu, koji imaju individualizirani pristup i onom jednom genijalcu koji se prirema za državno natjecanje, a koji sjede tog trenutka u istom razredu. (Još nisam našla način kako da to izvedem.) Suradnici u pdagoškoj službi već jednom moraju shvatiti da mi nastavnici radimo s velikim grupama (20-32) djece različitih sposobnosti i interesa, koja dolaze iz različitih obiteljskih situacija s različitim odgojem, a ne kao oni, s pojedincima i manjim, homogenijim skupinama djece (nekoliko s problemima u ponašanju ili učenju ili nekoliko nadarenih). Ovim komentarom zaista ne podcjenjujem ničiji rad, ali očekujem da neki pokušaju realnije sagledati u kakvoj se situaciji nalaze nastavnici u takvim situacijama i da je udaljavanje neposlušnog i nepristojnog učenika sa sata zaista dobro rješenje za onu neproblematičnu većinu (naravno, pod uvjetom da taj učenik bude pod nadzorom jer nitko od nas nastavnika ne želi u tom trenutku brinuti kakvu još nepodopštinu isti može izvesti).
Draga Anna,
i sam spadam među one za koje s pravom kažete da kao da žive u „drugom svijetu“. Nažalost ona narodna: DALEKO OD OČIJU, DALEKO OD SRCA!, vrijedi uvijek i u svakoj situaciji.
Trudim se „uči u cipele“ Nastavnika i recimo da mi to i uspijeva. Obući Vašu kožu već je nemoguće! Samo Vi znate što je to znojiti se u vrevi razreda i reagirati na bezbrojne zamisli koje izlaze iz tridesetak pametnih glavica – nekih manje, a nekih više nestašnih.
Prijelomnim i svom gledanju na rad u razredu smatram riječi učiteljice koja mi je tužno rekla: Kad vam se obratimo s nekim problemom, umjesto da nam pomognete, vi i ravnatelj tražite u čemu smo pogriješili.
Otprilike je to obrazac na koji prosvjetne vlasti reagiraju na inicijativu Udruge o osiguranju uvjeta za kvalitetno školovanje za svu djecu.
Problem postoji, značajan je i RJEŠIV. Samo treba pronaći prava rješenja. Guranje problema pod tepih sigurno nije put.
I naravno, djeca brzo odrastaju (pravilno ili pogrešno) zbog čega smo obvezni rješenja tražiti odmah!