(Verziju teksta pogodnu za printanje i postavljanje na oglasnu ploču možete preuzeti ovdje)
Nakon što je tročlana delegacija udruge “Nastavnici organizirano” danas posjetila Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta kako bi predala zahtjev za reformu pedagoških mjera, jedino što možemo zaključiti je: hrvatski obrazovni sustav se i dalje drži onog starog: da je većina onih koji uredno obavljaju svoje dužnosti manje važna od jednog ekscesnog pojedinca. Politika sustava je da se ekscesnom pojedincu poklanja većinu vremena i sredstava, podređuju im se pravila i prioriteti, dok se učenike koji rade svoj posao i žele napredovati, šalje u drugi red i poručuje im se da nisu bitni, da je važnije “spasiti” tog jednog. Međutim, istovremeno, kad se postavi pitanje realizacije tog “spašavanja”, ispada da nema dovoljno vremena i sredstava da se tom jednom zaista i pomogne kako treba, tako da je na kraju ukupni rezultat i za jedne i za druge: neuspjeh.
No, krenimo redom.
Tročlana ekipa udruge “Nastavnici organizirano” odnijela je danas u Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta zahtjeve za reformu sustava pedagoških mjera koje je u dva mjeseca potpisalo 6500 hrvatskih učitelja, nastavnika, pedagoga, psihologa i ravnatelja. Ono što se može pohvaliti je da sastanak nije bio odrađen rutinski, kako smo očekivali, da nadležni prime zahtjeve i saslušaju nas “reda radi”. Umjesto toga, proveli smo sat vremena u aktivnom razgovoru u kojemu su sudjelovale Zdenka Čukelj, Nevenka Pašalić i Tanja Kukura, voditeljica i više stručne savjetnica Službe za predškolski i osnovnoškolski odgoj i obrazovanje, zatim Katarina Grgec, voditeljica odjela za gimnazije, umjetničke škole i domove te Ivana Pilko Čunčić, voditeljica službe za srednjoškolski odgoj i obrazovanje.
Odmah na početku, postavljena je ograda da je Zakon o odgoju i obrazovanju doživio “maksimalni broj izmjena i ne može ga se više dorađivati, već je potrebno donositi novi”. Također, najavljeno je donošenje dva odvojena zakona: posebno za srednje i za osnovne škole. Međutim, nije poznato kad bi se uopće moglo početi raditi na tom zakonu, a kamoli kad bi isti mogao biti donesen. No, uz administrativne, u toku razgovora postalo je jasno da postoji cijeli niz i načelnih primjedbi na naše prijedloge. Naime, kroz cijeli razgovor provlačilo se negodovanje jer se “ne može dijete izbaciti na hodnik bez da se točno zna što ćemo s njim”. Svi prijedlozi “što bi se sve moglo” su kritizirani i komentirani razlozima da se “nema novaca”, “nema ljudi” i “to nije tako jednostavno u sadašnjoj situaciji”. Također, izražen je strah da bi, ako se uvede mogućnost suspenzije, nastavnici “pretjerali s tom mjerom” i na kraju bi završilo da se kod pedagoga “cijeli dan nalazi deset ili više učenika koji su izbačeni s nastave”. Isto tako, izražena je bojazan za posljedice po učenike koji bi suspenziju doživjeli kao stres pri čemu je spomenut slučaj učenice koja je, nakon što je premještena u drugu školu, počinila samoubojstvo. Na primjedbu da tu škola ne može biti odgovorna, da je premještaj bio samo okidač i da je vrlo vjerojatno da bi učenica to ionako napravila u nekoj drugoj stresnoj situaciji, rečeno je da se “ne može znati što bi bilo kad bi bilo” i da treba učiniti sve što se može kako bi se takvi slučajevi izbjegli.
Zdenka Čukelj je ustvrdila da bi bilo potrebno “educirati nastavnike kako bi mogli stručnije donijeti odluku koga se smije izbaciti” te da “svi moramo biti odgovorni i da svima treba pomoći”. Nevenka Pašalić je upitala što ako se pokaže da problem nije učenik, nego učitelj, nakon čega se razgovor pretvorio u raspravu o učiteljima i zaštiti od zloupotrebe njihovih ovlasti. Upravo iz tog razloga zahtjev da se pedagoške mjere prestanu provoditi kao upravni postupak također nije naišao na odobravanje jer se tada “učenik ili roditelji ne bi mogli žaliti ukoliko smatraju da mjere nisu opravdane”.
Na našu primjedbu da nijedan sustav nikad neće biti savršen, da će uvijek biti zloupotreba i da treba gledati koja pravila će pogodovati najvećem broju učenika, a koja će ih “žrtvovati” najmanje, Nevenka Pašalić je iznijela primjer jednog učenika “koji je premještan iz jedne škole u drugu već četiri puta” navevši ga kao tipičan primjer “žrtve sustava”.
—
Udruga “Nastavnici organizirano” će nastaviti akcije s ciljem poboljšanja stanja u hrvatskim školama, a nakon konzultacija s članstvom i simpatizerima, naknadno ćemo odlučiti o daljnjim koracima jer nakon ovakvog sastanka jasno je da daljnjih koraka mora biti. Zahvaljujemo svim potpisnicima peticije – ponovimo, riječ je o 6500 diplomiranih učitelja, nastavnika, pedagoga, psihologa i ravnatelja – i pozivamo ih da i dalje prate portal na kojemu ćemo nastaviti objavljivati aktualnosti, kao i da nam se jave ako žele pomoći u našoj borbi za poboljšanje hrvatskog obrazovnog sustava.
Ne treba odustajati od ideje suspendiranja odnosno treba ustrajati na osmišljavanju izvedbe iste tako omjer korisnog i lošeg u realizaciji bude što veći. Možemo proučiti kako su to drugi školski sustavi uredili. Možda da predložite raspravu i prikupite što više prijedloga. I sami učenici bi u ovome mogli biti od velike koristi. Možda provesti kakvu anketu među učenicima i roditeljima…
Ne smijemo odustati! Očito je da u Ministarstvu ne postoji ni trag volje da se riješi problem nerada i nereda u školama, da se škola doživljava prvenstveno kao prostor za čuvanje djece, a ni odgoj, ni obrazovanje nisu bitni. Da je prosvjetnoj vlasti uistinu stalo do dobrobiti djece, zakoni i pravilnici odavno bi se izmijenili, a ne bi se omogućilo izrazitoj manjini da zlostavlja većinu. Nažalost, ta manjina se povećava efektom trule jabuke jer učenici vide da se agresivnost, nasilje i neučenje ne kažnjava pa i drugima postaje privlačno doći u središte pozornosti.
Odustati naravno ne smijem nikako, niti kada nailazimo na ovakve floskule. Ako je učitelj (profesor) taj u kojem je problem, to će onda pokazati veći broj učenika koji se na njega žale, ali ne, u startu se pretpostavlja da ćemo mi biti ti koji će zlouporabiti svoj položaj. TUŽNO! A za to vrijeme dok raspravljamo o tome kako se ništa više ne može napraviti i vrtimo se u krug, naša djeca su ta koja izvlače deblji kraj i ne dobivaju priliku na nesmetano obrazovanje. Kada bi te gospođe provele samo jedan sat neprimjećeno u nekoj od naših učionica, onda bi tek shvatile o čemu pričaju, i da se nešto konačno mora učiniti za učenike koji žele učiti i naučiti!
Pozdravljam Vašu inicijativu suspenzije učenika. Vjerojatno je to prema anglosaksonskom modelu gdje to ide stupnjevito prema isključenju učenika.
Predavao sam prvi puta u prosvjeti nakon cca 27 godina radnog staža kao dipl.ing. elektrotehnike. Smatrao sam da zbog svog iskustva iz prakse mogu doprinijeti znanju učenika.
Međutim naletio sam na haotičan sistem prosvjete u RH. Prvo strukovni programi su neprovedivi. Drugo u svim školama učenici nemaju iste mogućnosti. Udžbenika ima više za isti predmet. Imao sam problema jer su neki bili pisani nerazumljivo ili netočno. npr. zadaci u udžbeniku “Osnove elektrotehnike 2”-netočni rezultati ili netočni ulazni podaci…
U školi u za predmete koje sam predavao nije bila organizirana kabinetska nastava!!?? iako su postojale tehničke mogućnosti. Npr. da bih predavao nastavnu jedinicu “Asinhroni motori” koristeći projektor trebao bih nositi: dnevnik, laptop, svoju pripremu, asinkroni motor težine cca 5-10kg u predavaonicu na različitoj etaži.
Imao sam problema i s disciplinom u nekim razredima.
Primjer 1. Razred 3.godišnje škole sam ocjenio zapuštenim tj. nisu se sprovodile disciplinske mjere i drugi efikasni rad. Tek kad su ovi počećli razbijati po školi primjenjene su disciplinske mjere i disciplina i red u tom razredu se naglo poboljšao. Pri tomu moja malenkost nije imala zasluge u tome.
Primjer 2. četverogodišnja strukovna škola. Bio sam predmet sprednje nekih učenika od kojih su neki htjeli da me se “makne”. razrednica i Upravitelj nisu sproveli pedagoške mjere . Nakon što su me dvojica učenika opsovali tražio sam sprovođenje pedagoških mjera ali nisam dobio podršku razrednog vijeća jer su ti učenici “vrlo disciplinirani na njihovim satovima”.
NB: Nisam psihički nestabilna osoba i nisam osoba s kojom se može izrugivati. Moj moto je :rad, red i disciplina. Pretpostavio sam da u roku 2-3 godine mogu biti jedan od boljih nastavnika. Jednostavno nisam dobio podršku kolega niti ravnatelja škole. Praktično ravnatelj škole je bio izvor mojih problema. To nije slučajno jer se isti SAVRŠENO PONAŠAO U SKLADU S POLITIČKIM OKVIROM KOJI VLADA U RH.
Posljedica je bila prebacivanje težišta i napetosti na nastavnika. Stariji nastavnici su imali više iskustva pa su bolje znali primiriti učenike. Posljedica je bila i slabije znanje učenika jer su nastavnici bili prisiljeni smanjivati kriterije.I ja sam bi prisiljen smanjivati kriterije ali sam našao način da ih naučim pojedine cjeline koje sam smatrao važnim.
ZAKLJUČAK:
Bez promjene političkog okvira u RH nema poboljšavanja stanja u RH pa niti u PROSVJETI.
OVOM PETICIJOM VI SE NE BAVITE UZROKOM VEĆ POSLJEDICAMA.
I ovakvi zakoni su dovoljni, uz političku volju, a da se uvede red u školama,a da pojedinci ne maltretiraju ostale.
Kad politika odlući da škole NISU SOCIJALNE USTANOVE” ,pri tomu oblik uopće nije bitan, poboljšati će se stanje.
Učitelji su u ovom društvu izgleda neprijatelji djece i države. Njima se prvima smanjuju plaće, a cijeli obrazovni sustav kao da je postavljen da zaštiti učenike od “zlih učitelja”. Problem je što takve zakone donose slijepi teoretičari, osobe koje nikad nisu stvarno radile u školi. Učitelj je nositelj obrazovnog procesa, visoko obrazovana osoba, a po našim zakonima i pravilnicima kao da je baba roga koja mrzi djecu. Dok se to ne promijeni nema pomaka.
Bravo Jozo!
Bravo svima koji podražavaju ovu inicijativu!
Sretno!
nisam ni očekivao da će jedan tako kvalitetan prijedlog u ovoj zemlji gdje je sve postavljeno naopako naići na podršku nadležnog ministarstva. u njemu ionako sjede lijene i nekompetentne osobe u što se uvjeravamo iz godine u godinu. osim što je ministarstvo totalno neorganizirano ono je i iskorumpirano. očiti primjer lijenosti, neznanja i nekompetencije je ovaj neslavni pokušaj uvođenja zdravstvenog odogoja u škole usred tekuće pkiolske godine. svakako da ima u obrazovnom sistemu profesora koji su temeljem negativne selekcije zalutali u struku ali to ne može i nesmije biti razlog da se ignoriraju kvalitetni prijedlozi koji imaju za cilj poboljšanje efikasnosti nastave kao i zaštita onih koji žele učiti. učitelji su primorani održavati red u razredu. bez efikasnih pedagoških mjera oni su kao kirurzi kojima oduzmu kirurška pomagala i natjeraju ih da operiraju rukama.