Na našem forumu razvila se rasprava i o najnovijoj spektakularnoj najavi ministra Jovanovića o uvođenju obavezne predškole. Jedan od tekstova koji svakako valja pročitati je onaj uvodni, a ovdje prenosimo još jedan, napisan od strane učiteljice razredne nastave, koji razložno i analitički ukazuje na neke probleme s kojima se danas srećemo.
Teškoće s prilagodbom djece bi se otklonile kad u odgoju koji prethodi školi, bilo kućnom bilo ono u vrtićima, ne bi imali pristup kakav imaju. Nefrustriranje i guranje individualnosti. Emcionalna zrelost nije nešto što se razvija samo po sebi kao što npr zub naraste kad mu dođe vrijeme, velik dio emocionalne zrelosti se postiže odgojem.
Nikad kao u zadnje vrijeme nije bilo ovakvih teškoća s prilagodbom. Mi koji radimo tridesetak godina to možemo posvjedočiti. Znači, nešto smo ranije radili bolje i pametnije.
Većina djece se u prvi razred upisuje se s navršenih sedam, više od polovice ima navršenih sedam i pol ili preko.Prilagodba je stvar emocionalnog razvoja a emocionalni razvoj ne može teći prirodno u uvjetima koji jesu. Permisivnost i pedocentrizam bez postavljanja granica i bez optimalne razine frustracije ne prirpema dijete za ovakav školski sustav. Mi ne možemo imati individualan pristup , mi radimo s velikim grupama. Dijete u velikoj grupi, da bi grupa ostvarila zadatak mora biti sposobno pridržavati se pravila, odgoditi svoju trenutačnu potrebu za kasnije a ne biti individualac koji je spontan i ne može se, niti se ne želi kontrolirati. Kontrola i samokntrola se uvježbava.
Što se tiče apstraktnog mišljenja, ono se razvija ako ga potičemo. Nije točno da dijete od sedam godina nema nikakve sposobnosti za apstraktno mišljenje. Ne ako je normalno razvijeno.
Meni se osobno sviđa ideja o predškoli, nadam se da će pripremiti djecu za školu kako valja. To podsjeća na Šuvarevu reformu kad su se upisivali šestogodišnjaci s malom modifikacijom, koja je mislim bolja. Neće to biti škola nego priprema za školu, što je u redu, jer se bilo pokazalo da su šestogodišnjaci ipak premali za sve ono što je bilo u programu.Međutim , ne vidim u tome problem. Mislim da zec leži u drugim grmu. Za ilustraciju, samo jedan detalj koji zoorno oslikava to što žeim istaknuti. Držanje olovke. Voljela bih da mogu ovdje staviti slike da vidite kako moji đaci drže olovku. Ima tu svakakvih hvatova. Desetak učenika drži olovku na vrlo čudne i smiješne načine, s četiri prsta pa je oslone na mali prst, s cijelom šakom, s dva prsta, između srednjaka i prstenjaka… I ne daju se ispravljati. Kažu: Ja ću to tako i točka, nema diskusije. Otkud maloj djec takav stav? Da ne prihvaćaju upute, da ne izvršavaju naredbe, da su uvjereni kako imaju pravo raditi po svom?
“Ja imam pravo imati pravo”, to je zgodna parola iz kampanje borbe za dječja prava. U narodu se takve parole shvaćaju doslovno i bukvalno. Ja imam pravo ne spavati u kad je vrijeme spavanja, ja imam pravo ne jesti kad je vrijeme za jelo, ja imam pravo kršiti pravila i ne izvršavati zahtjeve učitelja, ja imam pravo držati olovku kako ja hoću a ne kako ti kažeš. To se odnosi na sve, od toga da roditelj ne napiše ime na bilježnicu, ne omota, ne nabavi odgovarajući pribor nego nešto po svom..to se odnosi na sve.U vrtiću ih nisu ispravljali, a ako i jesu nisu inzistirali da ih dijete posluša i izvrši zadatak kako je zadan-da ne bi kršili njihova dječja prava.
Kad dijete dođe u prvi razred držanje olovke se teško ispravlja, gotovo nemoguće. Znamo da je držanje olovke važno kao i pravilno sjedenje, nismo to mi učitelji izmislili, otropedi to naglašavaju.
Što meni preostaje? Da lijepo slegnem ramenima i kažem, pa dobro, ako baš nećeš, ne moraš. Znam da to nije dobro, ali kad baš hoćeš, neka ti bude. Što da im kažem kada upadaju u riječ i vjeruju da na to imaju pravo, kad ne znaju slušati i pratiti govornika, kad imaju naviku da sve rade po svom, kad su navikli ne poslušati naređenje i vjeruju da je to njihovo pravo?
Eto, u tome je problem s prilagođavanjem školi, a ne u sposobnosti apstraktnog mišljenja. Problem je odgojni
Ranije su djeca bila spremnija za školu, odgojno spremnija.
Zašto sada nisu? Je li razlog mali broj pedagoga koji bi pratili odgajatelje, ne znam.
Ne možemo kriviti kućni odgoj za sve. Prije pedesetak ili stotinjak godina koliko traje obavezno školstvo u Hrvatskoj, djecu su u školi učili da se moraju prati , da trebaju rati zube, ruke prije jela, da brišu nos maramicom a ne rukavom, da ne jedu ono što je palo na pod, da drže olovku ovako a ne onako…To kod kuće nisu mogli naučiti jer je opća kultura stanovništva bila drugačija. Ali su kod kuće naučili da se učitelja mora poslušati kad ti pokaže kako se nešto radi, jer su vjerovali da učitelj to zna. A danas ne vjeruju. To je drugi uzrok problema s prilagodbom na školu.