U hrvatskom obrazovnom sustavu su Nacionalnim okvirnim kurikulumom postavljene jasne smjernice za ishode učenja koje učenici trebaju postići tijekom svog obrazovnog puta. Nakon toga su izvedeni i predmetni kurikulumi koji propisuju sadržaje, definiraju ishode i razine usvojenosti za kurikulumsko vrednovanje. To je nešto kao učiteljska Biblija.
Nadzorom sustava, odnosno osiguravanjem da se obrazovanje provodi u skladu s time, upravljaju MZOM, AZOO i ASOO. Na njihovim mrežnim stranicama, pak, ističu se prekrasno sročene vizije, misije i aktivnosti, kao što su ‘globalno konkurentan, kvalitetan, dostupan, uključiv i održiv sustav odgoja i obrazovanja temeljen na izvrsnosti’, ‘formiranje kompetentnih, poduzetnih i odgovornih osoba uz pristupačan, uključiv, kvalitetan i dostupan sustav cjeloživotnog obrazovanja’ ili ‘podupiranje unaprjeđivanja kvalitete odgojno-obrazovne djelatnosti’, ‘profesionalnost, izvrsnost, odgovornost, motiviranost, prilagodljivost, suradnja i etičnost’.
Sve to izgleda divno i krasno. Do trenutka primjene u stvarnom životu. Tada, usprkos svim sjajnim vizijama i misijama, nije baš sasvim jasno koja je uloga prosvjetne inspekcije i savjetnika Agencije za odgoj i obrazovanje u osiguravanju kvalitete obrazovanja u našim školama.
Naime, prosvjetna inspekcija MZOM-a u škole najčešće dolazi po prijavi zbog ocjena. Jedan od aspekata rada prosvjetne inspekcije i jest prosvjetni nadzor u zaštiti pravnog interesa učenika i njihovih roditelja. Ako smatra da mu je dijete oštećeno, roditelj ima pravo prijaviti učitelja i to nije sporno.
Međutim, sporan je način na koji se nadzor provodi. U praksi se vrlo često događa da prosvjetna inspekcija puno više istražuje i naglašava administrativne aspekte pedagoškog rada učitelja, nego meritum prijave – opravdanost ili (ne)utemeljenost ocjena kojima su procijenjena stvarna postignuća učenika prema određenim kriterijima. Tako imamo slučajeve da se najčešće, nakon pregleda ispita i ocjena u e-Dnevniku, uopće ne spori ocjena, nego se traže razlozi u propustima administrativne prirode kako bi se ocjena poništila. Na primjer, ispit nije prijavljen minimalno 14 dana prije u vremeniku, nije adekvatno provedena analiza ispita ili pravovremeno upisana ocjena u e-Dnevnik ili ocjenu prati neadekvatna bilješka ili je učenik taj dan dobio jednu ocjenu previše… Dakle, zbog razloga koji nemaju veze sa sadržajem ocjene. Kad se ocjene učenika poništavaju prvenstveno zbog administrativnih propusta, a ne na temelju stvarne usvojenosti ishoda učenja, dolazi do niza problema koji negativno utječu na sve sudionike obrazovnog procesa, to jest skreće se pažnja s onoga što bi trebalo biti u središtu obrazovanja – učenikovo znanje i kompetencije. Takav pristup je štetan ne samo za učitelje, nego i za učenike. Ako se trud učitelja i njihova profesionalna procjena dovode u pitanje zbog proceduralne pogreške, oni gube motivaciju i osjećaj vrijednosti svog rada. Ako se učeniku poništi ocjena zbog tehnikalije, njegova razina usvojenosti ishoda neće se time promijeniti, nego mu se čini medvjeđa usluga. Stavljajući naglasak na formalnost umjesto na stvarno učenje, na formu umjesto suštinu, prosvjetna inspekcija dovodi u sumnju pravednost, učinkovitost pa i smisao cijelog sustava.
Fokus bi trebao biti na postizanju jasno definiranih ishoda učenja koji osiguravaju da učenici stječu potrebna znanja i vještine. Pristup vrednovanju prema ishodima također omogućava učiteljima učinkovitiju prilagodbu metoda poučavanja kako bi zadovoljili različite potrebe učenika. Usmjerenost na ishode potiče razvoj učeničkih kompetencija kao što su kritičko mišljenje, kreativnosti i drugih ključnih vještina potrebnih za uspjeh u budućnosti. Nažalost, posljednjih godina je uobičajeno postalo da se u potpunosti odbacuje mogućnost da neki učenici uza sve ovo i sav trud učitelja nikako ne mogu usvojiti ishod ni na minimalnoj razini.
No, nalazi prosvjetne inspekcije vrve procjenama koje nemaju veze s tim. U njima često čitamo da učitelji ‘postavljaju previsoke zahtjeve, ne organiziraju ponavljanje cjeline prije testa, upisuju ocjene od kuće ili neispravno pišu zapisnik, nisu bili na svim ŽSV-ima’…
Zašto se prosvjetna inspekcija MZOM-a i savjetnici Agencije prioritetno bave administrativnim propustima? Kao prvo, zato što je to za njih puno lakše i jednostavnije. Administrativni propusti su često lakše uočljivi i mjerljivi, standardizirani, što omogućuje konzistentnu primjenu pravila. No brainer, rekli bismo.
Naravno, u opisu posla učitelja su i administrativni zadaci i oni su ih po zakonu dužni provoditi, sviđalo se to nama ili ne pa ih je isticanjem takvih propusta lakše prikazati nekompetentnima. Da se razumijemo, ovim tekstom se ne pokušavaju opravdati propusti učitelja u vođenju pedagoške dokumentacije, nego se problematizira očigledno ‘miješanje krušaka i jabuka’. Ako je nadzor pozvan zbog određene ocjene, onda se valjda treba istraživati ta ocjena, a ne, na primjer, Statut koji je ravnatelj zaboravio datirati. Ili je bitnije da sve štima na papiru jer ‘charta non erubescit’, papir se ne crveni, a učenikovo znanje, koga briga?
Kao drugo, procjena stvarnih ishoda učenja zahtijeva naravno više vremena, resursa i poznavanja materije, što inspekcija možda ne može uvijek osigurati. Netko bi, dakle, trebao ustanoviti razinu usvojenosti ishoda i vidjeti je li u skladu s ocjenom, a to je puno zahtjevnije i nekako nam se čini da ni inspekcija, ni roditelji nisu skloni tome. Dodajmo ovdje činjenicu da su mnogi inspektori u MZOM-u te savjetnici i viši savjetnici u Agenciji na te funkcije imenovani puno prije kurikularne reforme i realno nikad nisu ni radili po kurikularnom pristupu te imaju nedostatna praktična znanja, a pozvani su da procijene učitelja upravo u tome.
Kvintesencija učiteljskog posla je poučavanje, ne ispisivanje beskonačnih zapisnika, bilježaka, praćenje protokola… to su nuspojave koje nisu odlučujuće u ocjeni kvalitete poučavanja i vrednovanja. Normalno bi bilo da prosvjetni nadzor može učitelja zbog takvih propusta upozoriti ili opomenuti, ali ne i poništiti ocjenu ako je ona realan i pošten prikaz razine usvojenosti ishoda.
Za očekivati je da, u svjetlu ovakvih stručno-pedagoških i inspekcijskih nadzora koji pod egidom zaštite učenikova prava zapravo love učitelja na krivoj nozi, još više ljudi napusti struku, prvenstveno jer im je dosta toga da budu visokoobrazovane dadilje i “vodiči do pozitivne ocjene”. Uostalom, kako bi bilo da se, za promjenu, još netko u ovom sustavu trgne i napravi nešto, a da to ne bude prebacivanje krivnje na učitelja? Kad nas se već proziva da ne možemo ‘dovesti učenika do pozitivne ocjene’, imamo i mi neka pitanja za roditelje, mzomove i agencije.
Može li se učenik, možda, dovesti do knjige, udžbenika i pisanja domaće zadaće?
Može li se roditelj dovesti do toga da dijete odvede na potrebne preglede za utvrđivanje primjerenog oblika školovanja?
Može li se, pobogu, MZOM i AZOO dovest do toga da nauče da ocjene nisu negativne i pozitivne? 🙂
Sigurno je jedno, a to je da se sustav može dovesti do toga da polako otjera sve kvalificirane stručnjake što dalje od škole.
A sve one sjajne vizije, misije i aktivnosti koje MZOM i AZOO imaju na svojim mrežnim stranicama, slobodno mogu promijeniti u jednu vrlo kratku i jednostavnu:
SPAŠAVAMO OD NEGATIVNIH I VODIMO DO POZITIVNIH OCJENA!