Iščekivanje ili kako ne zabiti gol u produžecima

Prosvjeta u Hrvata je u neizvjesnosti.

Formiranje Vlade je gotovo završeno, podijelile se fotelje, spajala ministarstva, al’ ima jedno siroče koje, izgleda, nitko neće. U trenutku pisanja ovog teksta Ministarstvo znanosti i obrazovanja još uvijek zaobilaze i oni mladi, koji karijeru grade za Lijepu našu, ali izvan nje, i oni nešto malo stariji koji su tu fotelju već jednom grijali.

Bilo je i govora o tome da bi se MZO pripojilo nekom drugom ministarstvu. Spominjao se turizam – ipak je učiteljicama odavno savjetovano da za vrijeme predugog godišnjeg odmora čiste apartmane da poboljšaju kućni budžet. Osim toga, poznato je da srednjoškolski prosvjetni djelatnici besplatno uživaju u Grčkoj, Španjolskoj, gdje sve ne, a osnovnoškolski pridonose, rekla bih, i više i jače jer nema do Istre, Slavonije, Zagorja, a time se direktno ulaže u proračun zemlje iz koje dobivaju plaće. Neki dobace i do Dubrovnika na pola dana, naravno – kad nije the sezona. Nema do magnetića iz Vinkovaca ili Umaga na hladnjaku! Samo pogled na njega i zaboravi svaki pravi razrednik na neprospavane noći s ekskurzija, uzdahne nostalgično i pomisli: kad će korona proć’ pa da idem opet…

Ove godine sezone nema. U biti, ima je, al’ je sezonica, sezoničica. Zašto ne bi učitelji vještine stečene tijekom nastave na daljinu iskoristili za vabljenje potencijalnih turista koji se dičnim učiteljskim poslom bave u svojim zemljama! Savladali smo Teams, Yammer, Google Classroom – sad se samo treba spojiti s kolegama iz drugih zemalja, poslati im PPT s ljepotama užeg i šireg nam zavičaja, formativno ih vrednovati u Formsima i eto nam gostiju! A time i nade da će nam plaćice ostati kakve jesu nakon ljeta izbornoga 2020.

Vidite koliko je ideja, koliko je mogućnosti, a opet nas nitko neće. Iskreno mislim da bi premijer već danas objavio sastav nove Vlade, samo da mu ne nedostaje još jedan kamenčić u mozaiku. Netko tko bi se uhvatio u koštac s polureformom, razbijenim tabletima, neiskorištenim micro:bitovima koji leže negdje po školama, gomilom izostanaka s nastave (one prave i ove virtualne), hiperinflacijom odlikaša, anonimnim prijavama, pravilnicima koji propisuju ista pravila za sedmogodišnjake i one koji su već punoljetni…

No, ne treba premijeru zamjerati. U nekoliko proteklih sastavljanja vlada, prosvjeta je svaki put bila ne toliko kamen spoticanja, koliko kamenčić u cipeli. Sedmo prase, peti kotač, zadnja rupa na svirali, uvijek bi se ovo naše ministarstvo nekako posljednje popunjavalo, valjda zato jer je malo tko smatrao da je dorastao zadatku. Hrvatska – zemlja znanja, valjda zato jer se svi rađaju s malom maturom, u osnovnjacima sve odlikaši, a i više od 90% naših učenika ima uzorno vladanje, pa teško je upravljati tako briljantnim sektorom, potencijalni ministar će se jako morati truditi kako bi bio na razini, a potencijalni kandidati sve skromniji od skromnijeg.

Zato valjda vlada osjećaj da se ovamo dolazi po kazni, sad više ne ni u zbornicu, nego i u ministarstvo. Nije problem popunjavati niži ešalon, po nekim podacima, MZO je ustanova gdje se najviše uhljebljuje neradnike i neznalice, malo je postalo interesantnije u zadnje vrijeme kad su došle europske pare za neku tamo “reformu” pa su se uskomešali kao pirane kad u vodu baciš meso, ali posao je obavljen, kost je oglodana, to je bilo to, tko je jamio, jamio je. Ali fotelja ministra, e to je već problem, to je malo previše… u fokusu. Najveći prosvjedi u zadnjih nekoliko godina događali su se zbog školstva. Najveće akcije i galama događali su se zbog obrazovanja. Zato nitko nije baš najsretniji ulijetati u sektor gdje neke koristi nema – zapravo, po hrvatskom mentalnom sklopu, najbolje bi ga bilo ukinuti – a svako malo ćeš primati udarce koji će slabiti tvoj položaj u Stranci. Položaj gdje znaš da je sektor pametniji od tebe. “Ministar obrazovanja”. Vjerojatno ni Mariji Antoaneti giljotina nije izgledala tako prijeteće kao što ova ministarska fotelja izgleda potencijalnima. Toliko moguće štete, a korist nikakva. Reforme? Dobri potezi? Poboljšanje sustava? Ne, to nije u igri, nikad nije ni bilo, osim kod povremenih nabrijanih preentuzijastičnih kvazistručnjaka koji su nekako morali opravdati neproporcionalno stranačko povjerenje.

Dragi/a ministre/ministrice, javi kad dođeš. Čekamo te s velikom željom. Na volej, bekend, forhend, sve skupa. Novi gem počinje, a mi više nemamo što izgubiti. Ako mi već moramo tonuti, nećeš ni ti previše plutati.

Podijelite ovo

Podijelite ovaj članak sa svojim prijateljima!