Crtica s ceste

Pa kaže kolegica:

“Jutros sam s kolegom psihologom krenula na prosvjed. Murphyjev zakon pobrinuo se da nam prijevozno sredstvo stane nedaleko od naplatnih kućica na Grobniku. Psiholog i njegova pripravnica ostali su čekati HAK, a mene je nazad u Rijeku povela gospođa od kojih pedesetak godina koju sam tada prvi put vidjela.

Poveo se razgovor o plaćama. Gospođa radi za pultom u trgovačkom centru. Ima plaću 5.000 kuna i tvrdi da svatko u tom centru, bez obzira na stručnu spremu, ima jednaki novčani iznos na kraju mjeseca. Kaže da svoj posao voli i da ga ne bi mijenjala. Razlog: “ne misli o poslu kada dođe kući, njen posao ne iziskuje mnogo napora i relativno je dobro plaćena za razinu odgovornosti koju ima. Nadodaje da nas podržava te da zaslužujemo puno više od 6 %. Priča je dobila sasvim novu dimenziju kada mi je rekla da je inženjerka kemije. Navela je tu svoju biografsku činjenicu s nimalo gorčine. Nije joj krivo što ne radi u struci, nastavlja gospođa, a jedino joj je žao što nije položila pedagoško-psihološku grupu predmeta jer bi se sad zdušno borila s nama za dignitet struke. Sretna je što smo solidarni i ustrajni, kaže ljubazna gospođa iz trgovačkog centra. Lijepo smo se pozdravile i otišle svaka svojim putem. Nisam završila u Zagrebu, ali sam bogatija za još jednu crticu života. Crticu koja mi je iznova potvrdila kako nas podržavaju mnogi, samo što su glasniji oni koji ne podržavaju ni sami sebe. A kamoli drugoga.

Ponekad se neke stvari događaju s razlogom.

Hvala teti iz trgovačkog centra – na prijevozu i na životnoj lekciji.”

Leave a Reply