piše: Anita Damjanović
Nije lako biti Grk, napisao je Dimou, suvremeni grčki filozof.
U Hrvatskoj, pak, nije lako biti učitelj ako nisi filozof.
U vječitom ontološkom limbu učitelj u Hrvatskoj ulazi u istu rijeku ne jednom, ne dvaput, nego svake božje godine. Zato je okrenuti se filozofiji za učitelja jednostavno stvar samoodržanja.
U početku učitelj uvijek bude idealist. Ne u Kantovskom smislu, nego čovjek koji vjeruje u najbolju verziju stvari, u ovom slučaju obrazovnog sustava.
Ubrzo učitelj razvije sindrom pretučene žene i štreber kakav je, prolazi kroz sve faze iako već nakon prve vidi da nije dobro:
1. Poricanje – učitelj odbija priznati da je ful’o profesiju, nudi izgovore za zlostavljanje sustava i čvrsto vjeruje da će se nešto promijeniti
2. Krivnja – učitelj uviđa problem, no za zlostavljanje počinje kriviti sebe jer za plaću ne diže 100 kila žive vage i ima mitske ljetne praznike
3. Prosvjetljenje – učitelj više ne krivi sebe, no misli da svojim angažmanom može pomoći zlostavljaču da se promijeni
4. Odgovornost – učitelj prihvaća da ne može promijeniti zlostavljača i pokušava pobjeći iz zlostavljačke veze, no kamo? Nema Sigurne kuće za učitelja.
U stanju teškog PTSP-a učitelj ulazi u fazu skeptik i to u mjeri ‘nullius in verba’, to jest učitelj ne vjeruje nikome na riječ. Nije mu važno od kud dolazi faktoid- od faktoidiota iz raznih ministarstava i Vlade ili faktoidiota iz neposrednog okruženja. Učitelj spoznaje da ga sabotiraju i odbacuje mentalitet žrtve. U ovoj fazi učitelj se najčešće priključuje pokretu otpora, to jest, učiteljskim fejsbuk grupama i postaje militantan.
Slijedi faza materijalist, no zaboravite Descartesa i Hegela. Učitelj materijalist je u javnosti posebno omražena vrsta koja istovremeno poput krpelja parazitira na državnom proračunu te u maniri krvoločnog predatora vreba evolucijski slabije primjerke iz ‘realnog sektora’. Učitelj materijalist je potencijalno opasan za društvo jer je sklon štrajku u predizborno vrijeme.
U zadnjoj fazi učiteljevanja, učitelj materijalist prolupa i najčešće se odaje stoicizmu – stavlja stvari u perspektivu: ono što ne može promijeniti, prihvaća, ono što može, pokušava: uglavnom nema ništa, ali barem nije gladan, ne može putovati, ali barem može čitati putopise, ne može doprijeti do Vlade, ali barem ima izbore…
I tako, mic po mic, godina po godina, svaki učitelj u Hrvatskoj i ne primijetivši, poput Epikteta, od roba postane ni više ni manje nego filozof!