Škola za život… koji, čiji, kakav?
Diplomirala sam filozofiju, komparativnu književnost i knjižničarstvo. Imam 59 godina i dugogodišnji staž u prosvjeti. Za to sam vrijeme prošla brojne reforme, upoznala puno češće jad nego pamet prosvjetnih vlasti u njezinoj cijeloj hijerarhiji: od ravnatelja, županijske vlasti, Ministarstva, Agencije, prosvjetnih savjetnika i inspektora. A i dalje, a i dublje.
Sada, pri kraju radnog vijeka, debelo u drugoj polovici života, zadesio me još jedan reformski proces i, kao i obično, novi metajezik koji ga prati.
I tako prvi dan Škole za život ujutro slušam radioemisiju u kojoj nas nasrtljiva braniteljica novog reformskog koncepta bezočno zatrpava brojkama o broju tableta u školama, o kvadratnim metrima preuređenih učionica, o broju nastavnika uključenih u reformu, o tisućama stručnih usavršavanja na temelju kojih će se dijeliti napredovanja, o broju onih kojima će na temelju tih potvrda biti uvećane plaće, o broju afirmativnih stavova dobivenih kroz naručene ankete o onome što tako pretenciozno zovu Škola za život…
Još jednom, ne znam koji put, uznemireno svjedočim kako je ovom reformom odlučno i beskompromisno izvršena kvantifikacija i tehnologizacija nastavnog procesa; kako je društveno-humanistički diskurs iz njega istjeran sa zastrašujućom snagom instrumentalnoga uma i svakim iritantnim ministričinim smijehom.
Ta ista tendencija sustavno i perfidno zadesila je i nastavničko zvanje. Učitelji su postali zatočenici tuđih (i svojih) napredovanja, pokorni sjedači na brojnim već viđenim i nepotrebnim radionicama i sakupljači virtualnih značaka kao zaloga vlastite bolje budućnosti. Perfidno im je, u zamjenu za napredovanje i nešto više kuna na tekućem računu, podmetnuta promjena paradigme njihova zvanja. Stručno usavršavanje nisu više knjige, čitanje, promišljanje, pisanje, razgovor i pedagoška briga. Pred agresivnom tehničkom inteligencijom i njezinim zahtjevima ustuknuli su osnovni postulati našega zanimanja: empatija, briga, različitost, osobnost, individualizam, neposrednost, identifikacija s dobrim i pravičnim, humanizam… U ovakvoj bešćutnoj tehnološkoj kolonizaciji školstva za te kvalitete nijedan nastavnik neće biti nagrađen.
Stoga je jučerašnja slika autističnog dječaka ostavljenog pred vratima škole, prava slika hrvatske Škole za život. U njoj će dobri nastavnici ostati potplaćeni i izopćeni, sablasno usamljeni jednako kao i ovaj dječak, kao i sva djeca koja žude za našom pažnjom, brigom i pomoći.
A da ministrica možda bolje razumije: ostat će usamljeni poput primarnih brojeva.
—
uz dozvolu preneseno s Facebook profila Draženke Polović