Å kola za život… koji, Äiji, kakav?
Diplomirala sam filozofiju, komparativnu književnost i knjižniÄarstvo. Imam 59 godina i dugogodiÅ¡nji staž u prosvjeti. Za to sam vrijeme proÅ¡la brojne reforme, upoznala puno Äešće jad nego pamet prosvjetnih vlasti u njezinoj cijeloj hijerarhiji: od ravnatelja, županijske vlasti, Ministarstva, Agencije, prosvjetnih savjetnika i inspektora. A i dalje, a i dublje.Â
Sada, pri kraju radnog vijeka, debelo u drugoj polovici života, zadesio me joÅ¡ jedan reformski proces i, kao i obiÄno, novi metajezik koji ga prati.Â
I tako prvi dan Å kole za život ujutro sluÅ¡am radioemisiju u kojoj nas nasrtljiva braniteljica novog reformskog koncepta bezoÄno zatrpava brojkama o broju tableta u Å¡kolama, o kvadratnim metrima preureÄ‘enih uÄionica, o broju nastavnika ukljuÄenih u reformu, o tisućama struÄnih usavrÅ¡avanja na temelju kojih će se dijeliti napredovanja, o broju onih kojima će na temelju tih potvrda biti uvećane plaće, o broju afirmativnih stavova dobivenih kroz naruÄene ankete o onome Å¡to tako pretenciozno zovu Å kola za život…
JoÅ¡ jednom, ne znam koji put, uznemireno svjedoÄim kako je ovom reformom odluÄno i beskompromisno izvrÅ¡ena kvantifikacija i tehnologizacija nastavnog procesa; kako je druÅ¡tveno-humanistiÄki diskurs iz njega istjeran sa zastraÅ¡ujućom snagom instrumentalnoga uma i svakim iritantnim ministriÄinim smijehom.
Ta ista tendencija sustavno i perfidno zadesila je i nastavniÄko zvanje. UÄitelji su postali zatoÄenici tuÄ‘ih (i svojih) napredovanja, pokorni sjedaÄi na brojnim već viÄ‘enim i nepotrebnim radionicama i sakupljaÄi virtualnih znaÄaka kao zaloga vlastite bolje budućnosti. Perfidno im je, u zamjenu za napredovanje i neÅ¡to viÅ¡e kuna na tekućem raÄunu, podmetnuta promjena paradigme njihova zvanja. StruÄno usavrÅ¡avanje nisu viÅ¡e knjige, Äitanje, promiÅ¡ljanje, pisanje, razgovor i pedagoÅ¡ka briga. Pred agresivnom tehniÄkom inteligencijom i njezinim zahtjevima ustuknuli su osnovni postulati naÅ¡ega zanimanja: empatija, briga, razliÄitost, osobnost, individualizam, neposrednost, identifikacija s dobrim i praviÄnim, humanizam… U ovakvoj bešćutnoj tehnoloÅ¡koj kolonizaciji Å¡kolstva za te kvalitete nijedan nastavnik neće biti nagraÄ‘en.
Stoga je juÄeraÅ¡nja slika autistiÄnog djeÄaka ostavljenog pred vratima Å¡kole, prava slika hrvatske Å kole za život. U njoj će dobri nastavnici ostati potplaćeni i izopćeni, sablasno usamljeni jednako kao i ovaj djeÄak, kao i sva djeca koja žude za naÅ¡om pažnjom, brigom i pomoći.
A da ministrica možda bolje razumije: ostat će usamljeni poput primarnih brojeva.
—
uz dozvolu preneseno s Facebook profila Draženke Polović