(Tportal) piše: Boris Jokić
U svakoj velikoj mafijaškoj organizaciji, bez obzira na obim krađe i zločina, netko sigurno pita ‘jesmo li ove godine platili porez za onu cvjećarnicu?’ ili ‘šefe, jeste li platili onu kaznu za prebrzu vožnju?’. Propast velikih sustava moguće je prepoznati znatno prije nego što se nađemo među ruševinama. Najava propasti obično se nalazi u naoko nevažnim detaljima. Ovog ljeta, dok se mahnito zbrajaju dolasci i odlasci turista i govori se o propasti sezone, malo tko je primijetio da propada za Hrvatsku nešto mnogo važnije.
U nekoliko mjeseci proces državne mature gotovo se urušio, a pred urušavanjem se nalazi i sustav visokog obrazovanja. Nisu za to krivi ni mafijaši, ni mediji, ni neobjektivni srednjoškolski nastavnici, pa ni lijeni učenici. Pothvat je to koji su zajedničkim naporima izveli oni koji su trebali biti zaštitnici znanja i obrazovanja u ovoj zemlji – hrvatska visokoškolska zajednica i Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Baš kao i kod neplaćenog poreza ili kazne za parkiranje, najava propasti nalazi se u sitno pisanim slovima nekih dokumenata ili odluka.
‘Mali ti se može upisati na redovni faks bez plaćanja i premda je pao maturu’, rekao sam prijatelju nakon što je panično zvao kad mu sin koji je išao u srednju strukovnu školu nije položio ispit iz matematike na državnoj maturi. ‘Ne zezaj… To mi je važno’, odgovorio je iznenađeno.
Veleučilište u Karlovcu jedna je od javno financiranih visokoškolskih ustanova u Hrvatskoj. Ono je u svom natječaju za upis redovnih studenata u akademskoj godini 2019./20. javno i jasno napisalo da se na studijske programe mogu upisati sve osobe sa završenim četverogodišnjim srednjoškolskim obrazovanjem, i to ili temeljem položene državne mature ili temeljem razredbenog postupka. Taj se razredbeni postupak u ovom slučaju, doduše, sastoji od zbrajanja ocjena tijekom srednje škole. Kako bi se uklonile sve nedoumice da bi tu moglo biti dodatnih zahtjeva za kandidate, još se napominje: ‘Nema posebnog prijemnog ispita.’ Prednost pri upisu imaju oni koji polože državnu maturu, ali nakon njih se upisuju i oni koji je nisu polagali ili položili. Drugim riječima, na javno subvencionirano studijsko mjesto na javno financiranom visokom učilištu bez problema se možete upisati čak i ako niste nikada pristupili ispitima državne mature.
‘Na zagrebačko se Sveučilište možeš upisati i iz trogodišnje škole!’ rekao sam rođakinji koja radi na istom sveučilištu. ‘To nije moguće’, odgovorila je u nevjerici.
Javna je tajna to da su u Hrvatskoj, unatoč zakonskom određenju koje to onemogućuje, neke visokoškolske ustanove upisivale određeni dio učenika trogodišnjih srednjoškolskih programa. Tajna je to koju je sve donedavno bilo gotovo nemoguće dokazati. Zavjet šutnje snažna je stvar u velikim organizacijama. Snažna dok ne dogori pod prstima.
‘Čekaj, Sveučilište u Zagrebu, jesi siguran?’ nastavila je s nevjericom kolegica. Metalurški fakultet Sveučilišta u Zagrebu, baš kao i metalurgija u Hrvatskoj, vidjeli su i bolje dane od ovih današnjih. Sporom propašću metalurške industrije, i interes za studijske programe u polju metalurgije značajno je opao. Usprkos padu industrije i interesa, fakultet na kojem nesumnjivo postoje kvalitetni profesori i znanstvenici je opstao. Međutim, treba nekako doći do studenata, a njih je svake godine sve manje. Na službenim stranicama fakulteta, između ostalih programa, u ovoj je akademskoj godini objavljen natječaj za upis na ‘sveučilišni stručni izvanredni studij Ljevarstvo’.
Već u samom nazivu studijskog programa sve, osim ljevarstva, izrazito je problematično. Što točno znači sveučilišni stručni studij, malo tko u Hrvatskoj zna, a vjerujem da bi to i rektoru Damiru Borasu bilo teško objasniti. Stručne bi studije prema Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, osim u iznimnim slučajevima, trebala izvoditi veleučilišta i visoke škole. Takvih je iznimnih slučajeva u Hrvatskoj iznimno mnogo, pa hrvatska sveučilišta izvode čak oko 80 stručnih studijskih programa. Izvođenjem ovih studijskih programa, ne samo u metalurgiji, nego i u ekonomiji, pravu, biomedicini i zdravstvu te brojnim drugim znanstvenim područjima, sveučilišta ne ispunjavaju svoju temeljnu, zakonom određenu zadaću. Još je problematičnije to što organizacijom i izvođenjem takvih studijskih programa predstavljaju u potpunosti nelojalnu konkurenciju drugim javno financiranim te naročito privatnim visokim učilištima.
Problem se nalazi i u ovom ‘izvanredni’. Brojna istraživanja pokazuju da se većina studenata upisuje na izvanredne studije izravno nakon srednje škole. Nisu to studenti koji rade. Štoviše, većina njih nikada nije ni imala dodir sa svijetom rada. Problematično je i to što u potpunosti javno financirane akademske ustanove organizacijom ovakvih studija stječu dodatna financijska sredstva od samih studenata. Sve to već godinama je dio tog sustava, ali sam natječaj Metalurškog fakulteta krije još važniji znak dokidanja svih kriterija u hrvatskom visokoškolskom obrazovanju. U tom natječaju piše: ‘Pravo prijave, a kasnije i upisa na preddiplomski sveučilišni stručni izvanredni studij Ljevarstvo, imaju kandidati koji su završili trogodišnje ili četverogodišnje srednjoškolsko obrazovanje…’ te se još masno otisnuto dodaje: *Položena državna matura nije uvjet za upis. Trogodišnja škola i diploma Sveučilišta u Zagrebu. Čudan par.
‘Znaš da je Ministarstvo donijelo odluku da od školske godine 2019./20. možeš položiti ispit iz hrvatskog na državnoj maturi i ako predaš prazan list papira na esejskom dijelu ispita’, rekao sam kolegici koja je prije 13 godina bila jedna od onih koji su postavljali sustav državne mature. ‘Zezaš se…! Toliko ni oni nisu ludi’, odgovorila je iznenađeno.
Kad se digla moralna panika oko rezultata državne mature koji su ukazivali na slabe rezultate hrvatskih učenika, mi koji znanstveno pratimo taj sustav znali smo da se radi o lažnoj moralnoj panici. Ministarstvo znanosti i obrazovanja već godinama pri određivanju pragova prolaznosti, unatoč jedinstvenom stavu struke, ne dopušta postroženje kriterija za prolazak na ispitima državne mature. ‘Kolega, ako ih padne previše, imat ćemo politički, akademski i socijalni problem’, riječi su različitih ministara obrazovanja iz različitih političkih opcija u posljednjih desetak godina. Politički, jer će ispasti da kao opcija ne rade dovoljno u obrazovanju. Akademski, jer visokoškolska zajednica neće imati dovoljno kandidata da ispuni svoje svake godine sve veće upisne kvote. Socijalni, jer je za državu bolje da netko studira, pa makar i neuspješno, nego da se prijavi kao nezaposlen. Kriteriji i kvaliteta sustava obično nisu briga političara, a ni znatnog dijela onih koji upravljaju visokoškolskom zajednicom. Odluka ministrice Blaženke Divjak da se kriteriji na dijelu ispita iz hrvatskog jezika u potpunosti uklone najočitiji je primjer toga da je u Hrvatskoj sama vlast odlučila odustati od uvođenja kriterija u sustav obrazovanja.
Deset godina nakon pokušaja uspostave meritokratskih kriterija pri prijelazu iz srednjeg u visoko obrazovanje ovog ljeta u Hrvatskoj gotovo je nepovratno urušen sustav državne mature. Pred potpunim urušavanjem se nalazi i sustav visokog obrazovanja. Kad krene međusobno optuživanje tko je kriv za to i kada vlastodršci upere prst u vas, imajte na umu sljedeće. Za to nisu krivi roditelji s previsokim očekivanjima, nastavnici s labavim kriterijima ocjenjivanja, učenici s nerazvijenim navikama učenja, mediji sa senzacionalističkim porivima ili privatni sektor s agresivnim marketinškim aktivnostima. Isključivi su krivci vlast i visokoškolska zajednica. Visokoškolska zajednica povećala je upisne kvote do razine da svi imaju očekivanje da će im djeca studirati. Vlast je dala za pravo učenicima predati prazan papir na ispitu državne mature. Vlast je ozakonila to da je predaja praznog papira dovoljno dobra da upišu visokoškolsko obrazovanje. Za one kojima je teško predati i prazan papir vlast je dala i pravo i novac da javna visoka učilišta upisuju na subvencionirana javna mjesta učenike koji nisu polagali ni položili ispite državne mature. Vlast je dala pravo sveučilištima da izvode ‘sveučilišne stručne izvanredne studijske programe’. Visokoškolska je zajednica omogućila učenicima trogodišnjih strukovnih škola da se upišu na najprestižnije hrvatsko sveučilište.
Kada se za godinu ili dvije počnu pisati epitafi projektu državne mature i visokoškolskom obrazovanju u Hrvatskoj, baš kao i kod propasti nekih drugih organizacija, netko će se prisjetiti da se razlozi te propasti nalaze u ‘neplaćenom porezu’ ili ‘kazni za prebrzu vožnju’ – odluci ministrice Divjak i natječajima poput onog Metalurškog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Veleučilišta u Karlovcu.