piše: Dajana Vidaković
Prije točno šest mjeseci, 15. prosinca 2018., izašlo je na Trg bana Jelačića, prema različitim procjenama, nekoliko tisuća prosvjetara i drugih ljudi koji su ih podržali u zahtjevu za sigurne škole. Prosvjetari su upozoravali i zahtijevali sigurne škole za sebe kako bi ih mogli učiniti sigurnima i za učenike. Ministarstvo je na taj zahtjev odgovorilo sramotnim prijedlogom Pravilnika, u žargonu nazvanog P26, jer mu se naslov sastoji od 26 riječi, koji je sadržavao takvu hrpu floskula i ispunjavanja papira da je dobio preko 1300 negativnih komentara na javnoj raspravi. I tako se tiho nakon javne rasprave i izgubio iz fokusa svih koji imaju veze s prosvjetom. Drugog odgovora nije bilo. Učitelji, nastavnici i drugi prosvjetni djelatnici, te onaj dio javnosti koji razumije što se u školama događa i koliko su učiteljima i nastavnicima ruke vezane u situacijiama nasilnog i neprimjerenog učeničkog ponašanja, tražili su korjenitu reformu sustava pedagoških mjera. Dobili su, šest mjeseci, sto osamdeset i dva dana kasnije – veliko ništa.
Pedagoške su mjere tijekom školske godine mrtvo slovo na papiru. Na kraju nastavne godine – čak ni to. Zašto? Jer se sve one automatski brišu 31. kolovoza, što je svega tri mjeseca kasnije: koji tjedan nastave, ljetni praznici – i možemo sve ispočetka. Pedagoške su mjere obrisane da učenik ne bi bio obilježen. Sada smije slobodno nastaviti sa svim neprimjerenim ponašanjima koja je prakticirao prošle godine. Poput računalne igrice – restart i novih tri do pet života, kao da ništa nije bilo.
I što se onda dogodi? Jednostavno je, svi znaju da se pedagoške mjere brišu, tako da ih vodstvo škole vrlo nerado izriče (dok se sazove sjednica Razrednog ili Učiteljskog vijeća, pa izrekne mjera, pa dostavi roditeljima u pisanom obliku… Nastava je odavno završila, a mjera će trajati do 31. kolovoza). Tako dobijemo učenika koji na kraju nastavne godine ukrade knjigu iz školske knjižnice kako bi ju pokušao podvaliti knjižničarki umjesto one koju je posudio pa izgubio, a kada ga knjižničarka u tome uhvati, opsuje joj mater. Što je posljedica? Kraj je nastavne godine pa sve završi u stilu Luke Paljetka: “..i tako nije bilo ništa”.
Nije rječiti kradljivac knjiga usamljen slučaj. Ovih se dana može čuti i izvikivanje nacističkih parola koje je ostalo nekažnjeno, vrijeđanje učitelja i nastavnika po društvenim mrežama, uništavanje školskog inventara, pa čak i prijetnje te oštećivanje vozila, a sve prolazi bez posljedica. Da, svima jasno da pedagoške mjere (koje i inače imaju težinu najfinijeg guščjeg paperja) u ovome trenutku ispadaju smiješne.
Ministrica, pak, u emisiji o školstvu u kojoj gostuje, pitanje o P26 potpuno ignorira, umjesto toga raspreda o tome kako će sveta tri I: ishodi, igre i IT preokrenuti školstvo naglavce. Učenici više neće bubati, neće izostajati jer će im nastava postati zanimljiva, odjednom će postati pristojni i vrijedni, puni poštovanja i znanja. Pitanje o tome kako pripremiti zanimljiv, poticajan, igrificiran i suvremen nastavni sat koji obiluje digitalijama u dvadeset minuta (vrijeme koje je u tjednom zaduženju učitelju u osnovnoj školi plaćeno za pripremanje jednog nastavnog sata) ministrica ignorira. Jednako kao što je izignorirala i skup “Za sigurne škole”, jer, Bože moj, kakve veze ima što roditelji i učenici vrše nasilje nad učiteljima, prijete, oštećuju imovinu, udaraju ih, drže im nož pod vratom? Nije da se radi o njenom resoru pa da bi je se ticalo. Kao i navedena pitanja.