Institucionalni teror i planska retardacija

05/05/2019

Institucije treniraju strogoću nad ljudima koji imaju stav i iza svog stava stoje. Riječ je o profesorici koja je prepoznata u riječkoj akademskoj zajednici, koja u svom radu ostvaruje zavidne rezultate i ne spušta glavu pred lažnim autoritetima; sasvim dovoljno da nekome stane na žulj jer, poznato je – boljima se teško prašta.

piše: Žukov!

Vjerujem da ćete se složiti sa mnom ako ustvrdim kako smo blagoslovljeni životom u državi u kojoj ćete prije dočekati pravomoćnu presudu nego, recimo, mjesec dana poštede od budalaština i bljezgarija kakova zaslužna hrvatskog muža, trudbenika neke od prijeko potrebnih agencija ili člana kabineta. Ako išta, u zadnja tri desetljeća Hrvati su dokazali da znaju izabrati; posljedično, oni koji bi u normalnim zemljama bili medicinski objekt u Hrvatskoj su društveni subjekt i, kao takvi, redovito dobivaju medijski prostor za izbacivanje svojih verbalnih fekalija. Budući da jedna šira retrospekcija nadilazi gabarite ove kolumne ograničit ću se samo na ono što, na neki način, ima veze s odgojem i obrazovanjem ili je sušta suprotnost bilo kakvom obrazovanju, a odgoju nadasve. Mogli ste tako na nedavnom skupu ravnatelja čuti kako pomoćnik ministrice, šeretski se cereći kako i priliči jednom pomoćniku ministrice, tumači kako je norma za čistačice po školama 600 kvadrata, ali, eto, oni u ministarstvu računaju s 800 kvadrata, i to tumači okupljenim ravnateljima koje raznorazni pomoćnici iz ministarstva hvataju za grkljan zbog goblenskih rupa u primjeni zakona!

Još su stari Latini imali onu mudru o Jupiterima i volovima, samo se u našem školstvu odavna više ne zna tko je Jupiter, a tko je vol. Prisnažio je malo potom i nesuđeni gospon doktor zagrebačkog Sveučilišta, u slobodno vrijeme gradonačelnik metropole, naša nada i ufanje, odvalivši kako je on kvalificiran predavati na Oxfordu, Cambridgeu, Yaleu, Stanfordu, kao da i zadnja piljarica nije svjesna činjenice kako se navedena sveučilišta otimaju za Borasove počasne doktore. Budući da je karma, jelte, kučka, a život počesto ironičan, hrvatski su mediji ovih dana, sramežljivo poput junferice na prvom spoju, objavili kako je Ivan Đikić primljen u Američku akademiju. Za HAZU nije bio dovoljno dobar, ali, treba li uopće isticati – član švedske, njemačke i američke akademije znanosti ne bi bio teret HAZU; HAZU bi bila teret njemu!

Planska retardacija hrvatske mladosti

U tom moru gluposti koje natapa ovu suznu dolinu dva su momenta, međutim, osobito znakovita; svaka od te dvije situacije kristalno jasno svjedoči ne o moralnom, materijalnom, duhovnom i intelektualnom dnu, nego o Marijanskoj brazdi koju je hrvatsko školstvo dotaknulo. Prvi atak na zdrav razum predstavlja skup Škole za život, nedavno održan u Zagrebu, zamišljen kao dika, ponos i ukras pompozno najavljivane reforme školstva. Probajte samo zamisliti na što mora sličiti ono čemu je to ukras?! Znam da ste vidjeli snimku i da vam je želudac vjerojatno centrifugirao; dio toga može biti samo netko amputirana ukusa, ali odvrtite tu snimku još jednom. Pregledajte je pomno i zagledajte se u lice gluposti, one nepatvorene, šuplje, sirove i prostačke gluposti koja se vama, akademskim građanima, uporno kesi u lice i pravi vas budalama. Meni osobno taj skup nalikovao je na radnu terapiju u nekoj ustanovi zatvorenog tipa. Wannabe opinionmejkeri iz resornog ministarstva po befelu filaju javnost svojim idejama koje su točno na razini te iste javnosti, ali struka bi trebala prepoznati da reforme nema, da je riječ o očajničkoj predizbornoj kampanji jedne irelevantne strančice kojoj su dali da se igra obrazovnim sustavom jer je taj sustav toliko devastiran i bijedan da vladajućoj stranci, kao takav, nije interesantan. Ljudi koji u sustavu rade trebali bi biti bolno svjesni činjenice kako igrifikacija škole ne vodi obrazovanju 21. stoljeća nego planskoj retardaciji hrvatske mladosti.

Budale

Možda najbolji opis reforme koje nema, digitalizacije i loomenizacije hrvatskih škola dala je kolegica koju izuzetno cijenim, istaknuvši u svom komentaru kako pojedinci od metodike prave neurokirurgiju, vidjevši u tome priliku da obrnu dobru lovu. Hrvatsko školstvo odavna je postalo cirkus, a u cirkusu najbolje prolaze klaunovi. Pita li se ipak netko u svemu tome koliko taj cirkus košta? Znate li, a bolje da ne znate, koliko je ta parada kiča i neukusa u Zagrebu koštala? Prema informacijama iz Ministarstva, dosad je u Školu za život ulupano oko dvije milijarde kuna. Hrpetina nula u hrvatskoj prosvjeti i nije neka novost u kadrovskom, ali jest u materijalnom smislu. Možete li zamisliti što se sve u školstvu moglo napraviti s dvije milijarde kuna? Zašto se ne objavi financijska konstrukcija obrazovne „reforme“? Zašto se prikriva da je netko izdašno plaćen, a većina ostalih uzalud gubi vrijeme, energiju i živce na nešto što je u startu osuđeno na fijasko? Loomen predstavlja spoj neugodnog s beskorisnim; utrošiti na to enormne novce u situaciji kad su nastavnici plaćeni ispod državnog prosjeka, kad sami plaćaju pribor za rad i kad ih se zakida na svaki mogući način slika je i prilika hrvatskog školstva i obrazovne „reforme“. Slabo plaćen, ponižen i demotiviran učitelj trebao bi iznijeti teret reforme? Možda je to razlog nastavničkog egzodusa kojem svjedočimo zadnjih mjeseci? Reforma treba početi u glavama i znači prije svega ulaganje u ljude, a ne u ekrane. Um caruje dok snaga ne popizdi. Zašto toliki pristaju da ih uporno tretiraju kao budale? Odgovor je jednostavan i bolan: jer jesu budale. Ne poštuju znanje, ne poštuju istinu, ne poštuju život, ne poštuju, u konačnici, ni sami sebe, a istini za volju, nemaju baš ni razloga za to.

Boljima se teško prašta

Druga situacija na koju želim skrenuti pažnju možda još rječitije od prve svjedoči o bijedi sustava koji progoni one kojima glava služi za promišljanje, a forsira one kojima služi za klimanje. Riječ je o institucionalnom linču koji se vrši nad našom kolegicom iz Rijeke, samo zato jer se usudila reći istinu i taknuti u nečiju taštinu. Uslijedila je prijava, “lažna”, dakako, od strane majke učenika nezadovoljne jedinicom svog čeda. Kao da no-name individue imaju petlje javno stati imenom i prezimenom iza svojih nebuloza, radilo se o nezadovoljnim roditeljima ili isfrustriranim i prikraćenim članovima kolektiva, sasvim svejedno – glava što je praznija, to je bezobraznija. Kolegici su se u nadzor najavile čak dvije savjetnice, valjda da cijela stvar djeluje ozbiljnije, iako mene podsjeća na viceve o nekadašnjim milicajcima koji su uvijek išli u paru jer je jednom bolje išlo čitanje, a drugi se pak pronašao u pisanju prijava. Najavljeno je da će nadzor trajati pet sunčanih sati, kao da isljeđuju vinovnika kakove privatizacijske ostavinske rasprave, a ne osobu koja čestito i uspješno radi svoj posao. I ovo je vic, dakako – u Hrvatskoj su privatizacijski mastermindovi stupovi društva, državni tajnici ili barem uvaženi gojenci Generalskog zbora, dok institucije treniraju strogoću nad ljudima koji imaju stav i iza svog stava stoje. Riječ je o profesorici koja je prepoznata u riječkoj akademskoj zajednici, koja u svom radu ostvaruje zavidne rezultate i ne spušta glavu pred lažnim autoritetima; sasvim dovoljno da nekome stane na žulj jer, poznato je – boljima se teško prašta.

Po ne znam koji puta njen slučaj potvrđuje kako ova država skupa sa svojim institucijama ljude pretvara u zombije, u amorfnu masu netalasajućih individua koji će kroz život proći spuštene glave i gaća, tješeći se onom starohrvatskom – život (mzo, nadzor, kako vam drago) hebe, ali ja biram pozu! Ma ne biraš ti ništa; mogućnost izbora privilegija je slobodnog čovjeka, onog koji živi onako kako želi, a ne kako mu je rečeno, a ako već želiš birati, onda izaberi ne biti otirač i digni se s poda.

Svjetlo na kraju tunela…

Baš kao što je kolegica izabrala biti svoja bez obzira što košta; baš kao što ja biram stati iza nje i pružiti joj podršku. Baš kao što cijela Mreža Nastavnici Organizirano stoji iza nje i neće dozvoliti da je čereče, kao što smo stali iza kolege Franje i kao što ćemo stati iza svakog čestitog i slobodnomislećeg kolege kojeg sustav misli slomiti. Nećete, a nećete zato jer nas ima još koje ne možete kupiti, slomiti ni obeshrabriti, zato jer znamo zašto smo tu. Zato jer kleknuti nećemo i ne možemo, zato jer bismo tako negirali sebe, sve ono što jesmo i u što vjerujemo, a to je cijena koju slobodan čovjek nikad neće platiti.

Ako ekipa iz obrazovne stratosfere iz ovog slučaja išta može razabrati, onda je to nužnost ukidanja anonimnih prijava nastavnika. Anonimne prijave sredstvo su držanja učitelja na kratkom lancu, sredstvo su sijanja straha, a svaka vlast počiva na strahu. Što reći o strahu onih koji se iza svojih optužbi ne usude stati imenom i prezimenom? Što reći o strahu onih koji se takvu praksu anonimnog denunciranja ne usude dokinuti? Učinite korak u pravom smjeru i ukinite anonimne prijave; to bi, vidite, bila reforma sustava, ili barem prvi korak u tom smjeru. Sve dok se to ne dogodi priča o reformi sustava šuplja je i promašena. Sve dok se to ne dogodi, oni rijetki optimisti koji u hrvatskoj prosvjeti još uvijek vide svjetlo na kraju tunela mogu biti sigurni – to je samo jureći vlak koji dolazi!

Comments are closed.




Osobne stranice s nastavnim sadržajima

  • Antonija Horvatek (matematika)
  • Josip Kličinović (matematika)
  • Saša Peričak (biologija)
  • Dalibor Perković (fizika)
  • Anita Damjanović (engleski)
  • Marijan Biruš (geografija)
  • Nedeljko Begović (fizika)
  • Aleksandra - Maria Vuković (matematika)
  • Miran Novokmet (Računovodstvo - Knjigovodstvo)
  • Antonija Sikavica Joler ("Hrvatski na mreži")
  • Dalibor Joler ("Deutsche Seiten")
  • Željana Mateljan (matematika)
  • Nina Obradović (fizika)
  • Mislav Kolić (povijest)
  • Ivana Šovagović (matematika)
  • Zoran Hercigonja (programiranje, Python)
    Ukoliko znate za još neke nastavnike koji imaju ovakve stranice, javite nam!
  • Sindikati

    Institucije

    Categories

    Banneri

    (225x25) (213x44) (180x156, prozirni) (180x156, bijeli)

    Kolumne