Divljak do divljaka – hrvatska prosvjeta

21/03/2019

piše: Žukov!

Desilo vam se zasigurno (a kome nije) da se kadgod malo opustite s prijateljima, pa vas boli glava drugi dan? Zalomilo se i meni tu i tamo, što da krijem; sukob s centrom za ravnotežu bio sam sklon pripisivati djelovanju Coriolisove sile, kako i priliči geografu, iako sam u sebi bio svjestan te samoobmane. Osjećaj je otprilike ekvivalentan onome kad analizirate stanje sigurnosti u hrvatskim školama i nastojite proniknuti u problematiku nasilja u obrazovnom sustavu – ne možete se oteti mučnini i nagonu za povraćanjem, a glava vam puca momentalno, a ne tek drugi dan! Da, dragi moji, u hrvatskom školstvu mutno je kao u pijančevoj glavi, sustav (ako se to uopće može nazvati sustavom) baulja od pravilnika do pravilnika, a oni koji ih pišu očito ne vide dalje od nosa, i još očitije, s nastavom nemaju baš puno zajedničkog (u svakom zlu, eto, barem nešto dobroga). U hrvatskoj je prosvjeti više divljaka nego u VIP loži maksimirskog stadiona, a da je takav trend nešto imanentno i sveučilišnoj zajednici potvrđuje ovih dana i dodjela počasnog doktorata zagrebačkog sveučilišta tamošnjem gradonačelniku, što zdušno podržava rektor sveučilišta, isti onaj koji se zalaže za uvođenje biblijskih vrijednosti na sveučilište. Kao što znate, zagrebački je gradonačelnik utjelovljenje tih vrijednosti. Teško je ne zapaziti ironiju u činjenici da počasni doktorand titulu prima od sveučilišta koje nije ni među prvih 600 na rang-listi svjetskih sveučilišta, dok ista ta ustanova naslov dodjeljuje osobi protiv koje se vodi tko zna koliko sudskih procesa (nakon desetog prestali smo brojati); počastvovani, sudeći po rječniku, prije djeluje kao kočijaš ili štalski momak nego kao gradonačelnik metropole, na ponos Zagrepčana (uvjetno rečeno, dakako, jer Zagrepčani su kao i PDV, negdje na 25%). Ako to nije školski primjer nasilja nad zdravim razumom i elementarnim osjećajem za dobar ukus onda ne znam što je.

Obrazovni, dakle, sustav, kao sustav-slučaj, funkcionira od slučaja do slučaja. Netom nakon što je nekako probavila slučaj žigosanja u zadarskoj školi i fašističku ornamentiku na fasadi one splitske, bogobojaznu su hrvatsku javnost oduzeli slučajevi nasilja u Zadru (opet) i u Goli, koji su ogolili prosvjetu kao zimsku živicu. Pomirite se s notornom činjenicom kako vam je dijete sigurnije na glavnom kolodvoru u gluho doba noći nego na školskom hodniku pod velikim odmorom. S vrha brda svaka staza vodi nizbrdo; put od ognjišta do centralnog grijanja u nas je bio kraći od tri desetljeća, a posljedice kolektivne barbarizacije gledamo svakodnevno. Poremećen sustav vrijednosti i jednako takvi poluinteligenti koji ih nameću, ruku pod ruku s pedocentričnom pedagogijom koja već četvrt stoljeća počiva na polazištu o učeniku kao centru univerzuma s neupitnim pravima i vrlo upitnim obavezama doveli su do toga da sve češće u školama nalazimo sociopate u nastajanju lišene ikakve empatije i tolerancije, djecu kojoj je šutirati ježića do smrti ili brutalno ismijavati nekoga kome roditelji kupuju odjeću u Lidlu naprosto modus vivendi. Gore spomenuta dva slučaja razinu devijantnosti podigli su u stratosferu – u osnovnoj školi u Goli riječ je o učeniku koji je prijetio da će doći u školu naoružan nožem zbog čega su ostali učenici te škole odbili doći na nastavu. Kao posljedica takve situacije, problematični je učenik privremeno hospitaliziran, ali trajno rješenje problema, barem ako je suditi prema ponašanju društva s neograničenom neodgovornošću iz resornog ministarstva, ne nazire se ni u tragovima.

U Zadru je pak na stvari situacija s devetogodišnjim učenikom trećeg razreda koji na nastavi crta genitalije, skida se, simulira seks i pokazuje naglašenu sklonost samoozljeđivanju. Usto, vreba na parkiralištu ispred škole te se pokušava bacati pod aute roditelja koji dolaze po svoju djecu, jednog učenika silom je poljubio u usta, kolegici iznuđivao novac za užinu… Na novinarski upit resornom ministarstvu o rješenju ovog nemilog stanja s obrazovnog su Olimpa odgovorili u svom stilu, valjajući uobičajene birokratske besmislice lišene ikakvog suvislog rješenja. Birokracija ili mediokracija, prosudite sami. Riječ je, naprosto, o skupini ljudi koji pojedinačno nisu u stanju učiniti ništa i to, otprilike, i rade. Mi ništa ne obećavamo i to ispunjavamo; alanfordovska deviza i više je nego primjenjiva u alanfordovskom tipu države u kakvom, očito, živimo.

Upravo zbog problema nasilja u hrvatskim školama mreža Nastavnici organizirano je u suradnji sa Školskom zbornicom i sindikatom Preporod organizirala veliki skup u Zagrebu 15. prosinca prošle godine. Brojka od približno tri tisuće okupljenih prosvjetara više je nego jasan indikator neizdrživog stanja u sustavu. Iz resornog ministarstva nije se ukazao nitko; nisu imali hrabrosti stati pred te ljude i pogledati ih u oči, ili im je bilo hladno te subote, ili pak jednostavno imaju obitelji s kojima su željeli provesti vikend, za razliku od vas koji ste bili tamo – vi osim Škole za život života nemate. Budući da znamo da je riječ o ljudima koji se ne razumiju u obrazovni sustav, na skupu smo im jasno ukazali što bi trebali poduzeti – ostaviti se jalovih edukacija, doškolavanja, tečajeva i pravilnika i napokon riješiti problem izmjenama Pravilnika o pedagoškim mjerama, uvođenjem mjere suspenzije i ukidanjem brisanja mjera završetkom školske godine. Budući da se bližimo kraju nastavne godine, dakle periodu kad se mnogi hrvatski roditelj ne uspijeva othrvati starohrvatskoj navadi da oštema prosvjetarsku neman koja maltretira njegovo čedo, sjećam se kako smo tražili i status službenih osoba za nastavnike. Digla se velika medijska pompa, ministrica je promptno najavila rješenje, et voila – napisan je pravilnik kojemu čak ni naslov nije upotrebljiv, o ostatku da i ne govorimo. Zbog čak 26 riječi u naslovu nazvali smo ga jednostavno P26. Riječ je o dokumentu koji ne samo da nije riješio nijedan problem već je stvorio i nove – zamislite da, ukoliko bude usvojen, na nekom obrascu trebate nekoliko puta napisati njegov puni naziv, ili na sjednici Učiteljskog vijeća pozvati se na njega svaki put kad citirate neki paragraf! Zamislite da u medijima trebate dati izjavu; ta kad dođete do kraja naslova nitko se više ne sjeća što je bilo na početku. Jednostavno, P26 upotrebljiv je otprilike koliko je Đuro Utješanović bio erotičan. Riječ je, međutim, o dokumentu koji jasno pokazuje A je to metodologiju kojom resorno ministarstvo pristupa problemu nasilja u školama. Ministri u Vladi, kao da su dementni, zaboravljaju produžiti osobne dokumente ili pravilno ispuniti imovinske kartice, ali diže se kuka i motika ako učitelj u nekakvom formularu zaboravi ispuniti i predati nekakvu tablicu ili prijeko potrebno izvješće. Ako ništa, ohrabrujuća je spoznaja da se u hrvatskoj državi tako vodi računa o prioritetima. Nije ni čudno da se ovamo, kako sam ovih dana pročitao, vraća samo Klepetan, i to jedino radi seksa.

Vratimo se ipak slučajevima iz Gole i Zadra. Pitam se, a i vas – na koji način bi konkretno P26 trebao pripomoći u rješavanju ovakvih situacija? I tri mjeseca nakon nastanka dokument se nije maknuo dalje od javne rasprave (na kojoj je inače pristiglo oko 1300 primjedbi na isti, mahom negativnih)! Na koji točno način će ispunjavanje suludih obrazaca i tablica, evaluacije i izvješća podići razinu sigurnosti po školama? Od nastavnika se očekuje da, uza sve ostalo, ispravljaju devijacije i odgovaraju za nesposobnost onih koji su u hranidbenom lancu daleko iznad njih, a pritom su im oduzeti svi alati, svaki oblik podrške i zaštite! Vidite li to, ministrice? Jeste li svjesni kako se djecu s evidentnim problemima nasilu gura u redovnu nastavu, pri čemu su svi ostali učenici i učitelji žrtve takve forsirane inkluzije? Jeste li? Do kada će pravo jednog učenika na redovito obrazovanje biti pretpostavljeno pravu svih ostalih na nastavu u normalnim i sigurnim uvjetima? Znate li kako se na postavljanje dijagnoze čeka po godinu, godinu i pol dana? Znate li koliko se čeka na osobnog asistenta, koliko traje proces opservacije? Jesu li Vam rekli kako Vam sustav puca po šavovima? Kako su u škotskim školama roditeljima zabranili svaki oblik razgovora s nastavnicima bez izričite dozvole uprave škole kako bi ih zaštitili od roditeljskih pritisaka i prijetnji? Jesu li Vam ingeniozni pomoćnici i savjetnici koji pišu budalaštine poput P26 rekli kako je sigurnost u školi važnija od isforsirane digitalizacije? Čujem ovih dana pitanja jesu li takvi službenici teret ministarstvu? Reći ću Vam – da imalo drže do sebe, ovakvo ministarstvo bilo bi teret njima! Planirate novu mrežu škola, i pripajanje manjih škola većim matičnim školama? Eto, reći ću Vam i to da kod nas na otoku postoje tri srednje škole, ali pet jedinica lokalne samouprave! Pet, ministrice, na otoku reda veličine 17 000 stanovnika! Koji pravilnik pokriva takvo nasilje nad elementarnom logikom? Danonoćno smo bombardirani konfabulacijama o obrazovnoj revoluciji koje moramo biti dio. Revolucija počinje kad se bijes gladnih ne može kupiti novcem sitih! Vidite li vi u Hrvatskoj bijes? Ja vidim samo gustu maglu, a gusaka nam ionako nikad nije falilo…

Comments are closed.




Osobne stranice s nastavnim sadržajima

  • Antonija Horvatek (matematika)
  • Josip Kličinović (matematika)
  • Saša Peričak (biologija)
  • Dalibor Perković (fizika)
  • Anita Damjanović (engleski)
  • Marijan Biruš (geografija)
  • Nedeljko Begović (fizika)
  • Aleksandra - Maria Vuković (matematika)
  • Miran Novokmet (Računovodstvo - Knjigovodstvo)
  • Antonija Sikavica Joler ("Hrvatski na mreži")
  • Dalibor Joler ("Deutsche Seiten")
  • Željana Mateljan (matematika)
  • Nina Obradović (fizika)
  • Mislav Kolić (povijest)
  • Ivana Šovagović (matematika)
  • Zoran Hercigonja (programiranje, Python)
    Ukoliko znate za još neke nastavnike koji imaju ovakve stranice, javite nam!
  • Sindikati

    Institucije

    Categories

    Banneri

    (225x25) (213x44) (180x156, prozirni) (180x156, bijeli)

    Kolumne