Deveti krug

piše: Žukov

Ljubitelji klasika među vama zacijelo su se odmah dovinuli kako je spomenuti naslov veliki Dante u svojoj Božanstvenoj komediji postavio na ulazu u pakao. Majstor iz Firenze nesumnjivo je bio vizionar jer isti taj naslov mogao bi se danas, umjesto onog ofucanog „Dobro došli“ postaviti na Breganu sa zapadne strane, a sasvim pristojno bi stajao i na ulazu u bilo koju instituciju ove mitske države. Možda najprikladnije bi ga ipak bilo zakucati poviše ulaza u ministarstvo obrazovanja, čisto da se narodnjaci, koji su ga privremeno privatizirali, od vremena do vremena podsjete koga je Dante sunovratio u deveti, najdublji krug pakla.

Fata je Fata, al’ Hektor je Hektor

Gospodin Alighieri, aktivni sudionik borbe gvelfa i gibelina u Firenzi, svjedok sukoba papinstva i carstva u borbi za investituru, puno manje nadaren za politiku nego za pero, neshvaćeni ljubavnik i prognanik, imao je peh; da je bio manolićevskih gena i poživio još kojih sedamstotinjak godina da doživi aktualni hrvatski obrazovno-politički trenutak, njegov bi Pakao, jedan kroz jedan, imao barem par sto stranica više. Osvjedočio bi se, primjerice, zgodi koje se i danas živo sjećam, u kojoj je uvaženi gospodin K., u slobodno vrijeme ondašnji splitski gradonačelnik i glavni kadrovik po tamošnjim školskim odborima, novinarima u jednoj prilici ispalio kako je satrao šest tanjura kaštradine i potom isto toliko puta opalio svoju družicu, poput Hektora! Na ljubaznu novinarsku opasku kako je Hektor u antičkoj književnosti ostao upamćen kao veliki ratnik, a ne ženskar, učeni je gradonačelnik odgovorio na sebi svojstven način, koji ovdje ne mogu vjerno prenijeti, ali možete pretpostaviti i sami. Eto vam božanstvene komedije na hrvatski način; ne zna čovjek samo bi li se više smijao K.-u ili njegovu biračkom tijelu! Hrvatsko je biračko tijelo prilično, hm, osebujno, a kad ga netko tako ingeniozno, da prostite, zajebe kao što to učiniše prvaci stranke kojoj sudjelovanjem u obrazovnoj „reformi“ odrađujete predizbornu kampanju, što učiniti nego lupiti im cijenu na čelo i reći – hvala ti, Svevišnji, što si ovu zemlju napučio takvima i dao im da vode obrazovni resor. Budući da, kao što vjeran čitatelj zna, imam specifičnu povijest i fenomenologiju odnosa s autoritetima i „veličinama“, moram njihovu reformskom potencijalu udijeliti laude u još jednoj kolumni.

… i digitalizacija

Obrazovna je reforma, da budemo iskreni, hrvatski kliÅ¡ej; analizirajući je, shvaćate zaÅ¡to je ova država svakim danom sve manje država, a sve viÅ¡e groblje. Kako to u nas ide, pokazala je farsa s nabavkom stare krame, u stručnim krugovima poznate kao F16. Likovi kojima je ratovanje fetiÅ¡ u depresiji su dubljoj od Mrtvog mora, jer ih je ekipa s Mrtvog mora izradila k’o Å¡mrkavce; tako to bude kad se drže Amera k’o Å eks Å¡anka. Da strateÅ¡ke partnere traže na istoku (nema tome dugo u službenom posjetu Hrvatskoj boravio je katarski Å¡eik Al Thani), mogli bi po povoljnoj cijeni za potrebe ratnog zrakoplovstva nabaviti eskadrilu letećih tepiha i dvije-tri nove metle za potrebe mzo-a, Å¡to je i ekoloÅ¡ki prihvatljivije od američkog poluproizvoda. Iako su iskustva razvijenijih od nas pokazala svu Å¡tetnost digitalizacije, iako je toga svjestan ogroman dio struke, iako toga vjerojatno nisu nesvjesni ni na obrazovnom Olimpu, s vrha je stvar postavljena kao da s vama neÅ¡to hereditarno nije u redu ako niste oduÅ¡evljeni besmislicama koje vam serviraju. Ako ste konzumirali siječanjsku dozu terapije s Loomena siguran sam da razumijete Å¡to vam pokuÅ¡avam reći – prosvjetarski je život u Hrvatskoj stvaran i surov, daleko od sterilnih uvjeta virtualnih učionica; kome to predstavlja stručno usavrÅ¡avanje sasvim je dovoljno usavrÅ¡en da preuzme kakvu zvučnu funkciju u ministarstvu, učini uslugu obrazovnom sustavu i makne se iz nastave.

Rasterećenja nema!

Potkrijepit ću vam to primjerom iz prakse; pohodio sam, ima tome koji dan, stručni skup Škole za život u Dubrovniku. Iznenadit će vas kad kažem da je bilo i svijetlih trenutaka – bilo je lijepo, sunčano vrijeme, predavači su bili izuzetno simpatični i ugodni, a dobili smo čak i ručak. Sve ostalo bilo je u skladu s očekivanjima – promašeno i porazno, dakle, sasvim nalik reformi. Nakon uvodnog slova, ponuđena nam je anketa u kojoj se tražilo da odgovorimo na pitanje što očekujemo od reforme; sva četiri ponuđena odgovora, poput EPP-a državne televizije, predstavljala su promidžbu reforme i prisiljavala kolege da je ocijene pozitivno. Ukratko, nije bio ponuđen blasfemičan odgovor tipa – ne očekujem ništa, nisam zadovoljan, kao da klince vrtićke dobi navodite na odgovor koji želite dobiti. Zar je uistinu potrebno pribjegavati ovakvim šupljim i vulgarnim oblicima manipulacije; čega se to u ministarstvu toliko boje? Odgovor na to pitanje, iako svima poznat, nije trebalo dugo čekati; u drugom dijelu prezentacije, koji je govorio o ciljevima reforme, kao jedan od glavnih istaknuto je administrativno rasterećenje nastavnika. Sjetit ćete se one karikaturalne reklame reforme s televizijskih ekrana koja je govorila o rasterećenju, iako, naravno, nitko nije razložio u čemu se ono točno sastoji. Ekipa je naglavačke skočila, ali predavač je odgovorio i prije nego su postavili pitanje (očito mu nije prvi put da prezentira) – rasterećenja nema! Eto čega se boje – istine; istina oslobađa, a slobodnomisleći ljudi u hrvatskom školstvu poželjni su kao pornić na radiju, dakle nimalo. Istina je da bajke koje prodaju o reformi počivaju na laži, istina je da je sama reforma u svojoj suštini laž i prevara. Onaj tko je tako blesav ili tako bestidan, ili oboje, da javno reklamira rasterećenje kojeg nema ne bi trebao biti pripušten ni na kakvu javnu funkciju, pogotovo ne u ministarstvu znanosti. Nauljite strojeve za maglu, očito je da rade danonoćno.

Škola za poluživot

Jedno od pitanja u toj magli, negdje pri kraju, bilo je otprilike ovakvo – zamislite svijet sutrašnjice, svijet u kojem neće biti zanimanja koja danas postoje (vozač, prodavač, konobar), ali će biti atraktivna zanimanja poput programer, digitalni instalater, nanomedicinski stručnjak, cloud-broker… Zamislio sam, a onda i naglas izgovorio – to je svijet u kakvom sasvim sigurno ne bih želio živjeti! To je svijetla budućnost koja nas čeka, to je taj progres, to nam nudi Škola za život? Digitaliziran i automatiziran svijet lišen bilo kakve spontanosti, topline, djecu koja bleje u ekrane umjesto da se druže, ljude koji žive virtualne živote? Budućnost kao iz Matrixa? Kojekakve agente Smithe iz AZOO s očalama iz programa za zaštitu svjedoka koji vam upadaju u učionice ukoliko niste umreženi, ko jeftina šunka iz Konzuma? Skup je zatvoren savršenom parolom za kraj, koja upotpunjuje dojam manipulativnosti – kad zapuše vjetar promjene, neki grade zidove, a neki vjetrenjače! Slažem se da bi hrvatski obrazovni sustav valjalo temeljito provjetriti, ali sve što taj vjetar promjene donosi jest vonj truleži i devastacije. U to sam postao siguran kad sam u razgovoru s kolegama uvidio kako ih je nemali broj došao na skup o svom trošku, jer im ravnatelji nisu isplatili ni dnevnice ni putne troškove. To je škola za život kakav vas čeka do penzije. U međuvremenu, što je škola za život u Hrvatskoj pokazao je ovih dana potomak uvaženog saborskog zastupnika, viteški sin, mali od buzdovana; provukli su kablove i do njegove špilje, pardon, hotela, dečec se umrežio i ispostavilo se kako se od jasličke dobi odricao i otkidao od usta kako bi s dvadeset i dvije njegov poslovni genij došao do izražaja. U precijenjenom svijetu narodnih mudrosti ima jedna baš za ovakve situacije – tko ne ulaže u obrazovanje, ulagat će u zatvore. Hrvatska, očito je iz navedenog, ne ulaže ni u školstvo ni u zatvore, pa se ne treba čuditi što i sama pazi od zatvora. Ne treba našem školstvu loomenizacija, kolege; treba mu jedan dobar klistir!

Che crettino, che imbecili!

Meanwhile, za dobrobit prosvjete i vas nezahvalnih čangrizala radi se na donoÅ¡enju xy novih pravilnika (trenutno su in onaj o pedagoÅ¡kim mjerama i napredovanju). Tvorci obrazovne politike u Hrvata paradiraju naokolo s pravilnicima na gotovs; problem se ne stigne poÅ¡teno ni pojaviti, a oni već vade pravilnik. Pravilnik, istina, s problemom najčešće veze nema, ali zato redovito ima naslov od kog vam iskoči žulj na mozgu. Ono Å¡to doÄ‘e iza naslova obično je joÅ¡ gore; iskreno suosjećam s tipkovnicom kad vidim Å¡to piÅ¡u. I sad, recite da Å kola za život nije komedija, i to božanstvena? Kako bi poentirao veliki poznavaoc Dantea, legendarni dotur Luigi – che crettino, che imbecili… A ja? Ja mogu samo ponoviti joÅ¡ jednom, u originalu, tekst koji bi valjalo otisnuti na diplome svih koji zavrÅ¡avaju nastavničke smjerove – voi ch’entrate, lasciate ogni speranza!