(Jutarnji list) piše: Miljenko Jergović
Roditelji danaÅ¡nje djece žive u kolektivnom uvjerenju da su supervizori odgojno-obrazovnog procesa kojem su podvrgnuta njihova djeca. Oni misle da mogu dovoditi u pitanje njihove jedinice. Ili da uÄitelje mogu kriviti za te jedinice
Sav taj gnjev i jad hrvatske prosvjetne Äeljadi, koji je izbio nakon Å¡to je jednome od njih pukao film, pa je na jedini raspoloživ naÄin reagirao na viÅ¡emjeseÄno nasilje kojem su ga izložili njegovi uÄenici, svoj izvor i svoje podrijetlo nalazi u neÄemu Å¡to se poÄelo dogaÄ‘ati već jako davno, joÅ¡ poÄetkom osamdesetih, u vremenima prvih jugoslavenskih kriza, ekonomskih, politiÄkih i svjetonazorskih.
Od tada traje uruÅ¡avanje onoga tradicionalnog, generacijama nasljeÄ‘ivanog sustava u kojemu su lijeÄnik, uÄitelj (nastavnik, profesor) i advokat bivali ono troje ljudi na Äijem je autoritetu poÄivala druÅ¡tvena zajednica. Države su dolazile i prolazile, mijenjale su se, reformirale i preimenovale, ali njih troje, lijeÄnik, uÄitelj i advokat, bili su jamci povijesnog i životnog kontinuiteta.
LijeÄnici su se održali zahvaljujući bolestima. Ugled im je, zahvaljujući kapitalistiÄkim reformama, ali i globalnim modama epohe, barem isti onakav, ako ne i veći, kakav je bio i prije pedeset godina. Advokati su se održali upravo zahvaljujući druÅ¡tvenoj entropiji, a onda i saznanju da slavni advokat i zloÄinca može proizvesti u nedužna Äovjeka. I odvjetniÄki i lijeÄniÄki autoritet i danas je, kao i u posljednjem desetljeću socijalizma, neovisan i slobodan od autoriteta države i vladajuće partije.
UÄitelji, osmoÅ¡kolski i srednjoÅ¡kolski nastavnici u meÄ‘uvremenu su svedeni na razinu konobara i kuharica u restoranima druÅ¡tvene ishrane, kojima se ne ostavlja ni tringelt, jer se sve plaća bonovima iz poduzeća. Prije trideset-Äetrdeset godina lijeÄniÄke i nastavniÄke plaće bile su skoro jednake. U meÄ‘uvremenu su nastavnici postali najgora ÄinovniÄka sirotinja. Ali ni to nije najvažnije. U ono su vrijeme nastavnici u obavljanju svoje službe imali neusporedivo Å¡iru autonomiju nego lijeÄnici, i u velikoj su mjeri slobodno kreirali svoje odgojno-obrazovne procedure.
Evo kako je to znalo izgledati: poÄetkom petog razreda, nakon Å¡to smo istjerani izvan majÄinskih uÄiteljiÄinih skuta, doÄekao nas je straÅ¡ni nastavnik materinjeg jezika od Äijeg je mraÄnog autoriteta premirala cijela Å¡kola. Na prvom dvosatu iz lektire – obraÄ‘ivao seIvan Cankar – podijelio je trideset jedinica, dvije trojke, jednu Äetvorku i jednu peticu. Prestravljena je Äeta Ä‘aka, blijedih i okamenjenih, izlazila iz njegova kabineta. Prestravljen je bio i onaj s jedinom peticom.
Toliko da evo sad osjeća taj strah. Toliko da mu se i sad ta petica Äini većom od svih književnih priznanja Å¡to su ga kao pisca sustigla. Ali, eto, bile su dovoljne dvije reÄenice koje sam izgovorio o Cankarevoj pripovijeci, prije nego Å¡to me je nastavnik strogo prekinuo da se naÄ‘em tu gdje jesam. A moglo je, naravno, biti i drukÄije. Kao Å¡to je kod drugih uÄitelja i u drugim Å¡kolskim predmetima i bivalo.
Drugi nastavnici nisu bili takvi. Bili su redom blaži. I bilo ih je manje briga za nas, kao i za ono Å¡to su predavali. Ali nikome nije na um padalo da se buni ili da, ne daj Bože, dovodi u pitanje sve te jedinice, koje su se do kraja godine uzdigle jedva do dvojki i trojki. U to je vrijeme, kao i danas, postojala mogućnost, istina samo teoretska, da se na nastavniÄkom vijeću mijenjaju i popravljaju prethodno zakljuÄene ocjene. Ali to se, naprosto, nije dogaÄ‘alo.
Autoritet svakog nastavnika – ukljuÄujući i autoritet onih koji nisu raspolagali osobnim autoritetom – bio je nedodirljiv. I ne samo da uÄenicima nije na um padalo da se bave nastavniÄkim nadležnostima, nego to nije padalo na pamet ni njihovim roditeljima. Nije se dogaÄ‘alo da za jedinicu bude okrivljen nastavnik. Ili možda i jest. Ali u tom sluÄaju bi roditelji uzeli svog Ä‘aka za ruku i prepisali bi ga u drugu Å¡kolu. Samo im je to bilo na raspolaganju.
Možda takav naÄin nije bio dobar, možda ni naÅ¡ nastavnik koji je na Cankaru proveo pogrom u Å¡kolskom imeniku nije bio dobar, možda je to bila neka kriva i zastarjela pedagogija, ali bolje je bilo nego Å¡to je danas. Bolje za uÄitelje, ali bolje i za uÄenike.
Roditelji danaÅ¡nje djece žive u kolektivnom uvjerenju da su uÄitelji dužni njihovu djecu neÄemu nauÄiti, te da je na njima sva krivnja ako djeca ostanu nenauÄena. Pa ako, recimo, podijele trideset jedinica u razredu od trideset i pet uÄenika, onda su sami sebe diskvalificirali za odgojno-obrazovni rad. Nije, meÄ‘utim, tako. UÄitelji su tu samo da djeci pokažu kako se neÅ¡to uÄi, te da, eventualno, onih nekoliko zainteresiranih i darovitih neÄemu izravno i nauÄe. Na ostalima je da uÄe sami. Ako to žele, ako su to u stanju, ali i ako im roditelji to omoguće.
Roditelji danaÅ¡nje djece žive u kolektivnom uvjerenju da djecu dovode u Å¡kolu na Äuvanje. Ali uÄitelji nisu isto Å¡to i odgojitelji u vrtiću ili u jaslicama. Za razliku od vrtića, Å¡kola nije simulacija stvarnosti ni mjesto za igru. Å kola je stvarnost sama. Od toga kakav ćeÅ¡ biti u Å¡koli ovisi ti kako ćeÅ¡ proći u životu. Barem bi tako trebalo biti, a uÄitelji su tu da uvjere uÄenike u to. Oni su prvi ozbiljni Äuvari sustava u naÅ¡em životu, Äuvari onoga Å¡to je pravedno i ispravno, Äuvari Republike u idealnom smislu te rijeÄi. Ali uÄitelj nije Äuvar nijednoga svog uÄenika pojedinaÄno. On to ne smije biti. I to je ono Å¡to bi roditelji morali znati prije nego Å¡to svoju djecu dovedu u Å¡kolu.
Roditelji danaÅ¡nje djece žive u kolektivnom uvjerenju da su supervizori odgojno-obrazovnog procesa kojem su podvrgnuta njihova djeca. Oni misle da mogu dovoditi u pitanje njihove jedinice. Ili da uÄitelje mogu kriviti za te jedinice. Pogotovo to misle roditelji po gradovima, naroÄito ako su visokoobrazovani i ako zaraÄ‘uju viÅ¡e od uÄitelja svoje djece. Prvih, istina, nije mnogo, a drugih je golema većina. Jedva da ima roditelja koji su siromaÅ¡niji od uÄitelja svoje djece.
Mojoj majci, koja je bila ekonomistica, kao ni mom ocu, lijeÄniku, nikad ne bi na um palo da dovedu u sumnju sve one bezbrojne jedinice iz matematike i fizike, Å¡to sam ih nadobivao prije nego Å¡to su me moji uÄitelji propustili u život, darujući mi, viÅ¡e iz sažaljenja nego iz znanja, prolazne ocjene. Svaka od tih jedinica bila je samo moja i zaslužena. Njih dvoje su to znali, ali ne zato Å¡to su bili jako pametni i Äestiti, nego zato Å¡to ih je u to uvjeravao nedodirljivi autoritet uÄitelja i nastavnika. Onaj autoritet koji im je kao cehu bio druÅ¡tveno delegiran.
U posljednjih tridesetak godina zajednica je uÄinila sve da taj autoritet bude do kraja poniÅ¡ten i negiran. DoÅ¡lo se na kraju do toga da svi mogu imati sve petice, a da svaka jedinica najviÅ¡e koÅ¡ta onoga koji je jedinicu dao. Od uÄitelja se oÄekuje da budu defektolozi i odgojitelji u domu za maloljetne delinkvente – koji se, naravno, iz razloga politiÄke korektnosti ne zove baÅ¡ tako. Osim Å¡to su dužni nositi se s uÄenicima, oni se moraju nositi i s njihovim roditeljima. I kako da ti ljudi ikoga iÄemu nauÄe?
VaÅ¡a djeca su samo vaÅ¡a. Drugi se, izvan svojih profesionalnih ovlasti, nisu dužni brinuti o njima. Na lijeÄnicima je da ih lijeÄe, advokati će ih braniti kad vrÅ¡njaku bejzbol palicom razbiju glavu, uÄitelji će ih uÄiti Å¡to je to sonet i tko je bio Krsto Frankopan – vjerojatno uzalud, ali ni jedni, ni drugi, ni treći nemaju životnu misiju da vaÅ¡u djecu izvedu u život. To je, gospodo roditeljska, samo na vama i na vaÅ¡oj djeci.
Zajednica ne može vratiti uÄiteljima, nastavnicima i profesorima ono Å¡to im je trideset-Äetrdeset godina sustavno oduzimala. To nije moguće izmeÄ‘u ostaloga i zato Å¡to je uniÅ¡ten onaj vrijednosni sustav u kojem su to bili poÅ¡tovani ljudi. U zamjenu im, meÄ‘utim, moraju, ali doista moraju omogućiti status službene osobe. Onaj status koji, iz manje dramatiÄnih razloga, već imaju lijeÄnici. (Za razliku od uÄitelja oni imaju i status i ugled). Status koji, posve logiÄno, imaju policajci.
Smisao nije da se uÄitelji, nastavnici i profesori zaÅ¡tite od podivljalih uÄenika, nego je smisao da se zaÅ¡tite od njihovih roditelja. Dogodi li se to, i uÄenici će se pripitomiti. Osim Å¡to će se tako ovim ljudima omogućiti da rade svoj posao, bit će, makar i napoprijeko, zaÅ¡tićen njihov autoritet. UÄitelj bez autoriteta je Å¡kolska luda. Ali, dok vaÅ¡a djeca nisu i naÅ¡a djeca, pa ne možemo za njih snositi ovako Å¡iroko postavljenu odgovornost, njihovi uÄitelji jesu i naÅ¡i uÄitelji. Ako su oni jadne i bijedne lude, tada smo lude svi.
AUTOR: Miljenko Jergović