(Novi plamen) Hrvatsku javnost proÅ¡log je mjeseca zadesila vijest iz ÄakoveÄke uÄionice TehniÄke Å¡kole: nastavnik fiziÄki nasrnuo na dvojicu uÄenika. Iako Å¡okantna, vijest je izgubila na težini već u prvim izvjeÅ¡tajima, jer su uÄenici navodno napali profesora Franju DragiÄevića, prvo ga gaÄ‘ajući dok je pokuÅ¡avao održati predavanje, a potom mu i fiziÄki zaprijetivÅ¡i, pri Äemu je jedan od njih pljunuo na klupu, te je ubrzo priÄa o dobila drugi ugao jer je ispalo da se nastavnik branio i da je mjesecima prije upozoravao na ponaÅ¡anje upravo uÄenika koji su sudjelovali u incidentu, bez ikakve reakcije sustava. Ipak, ni to nije bilo dovoljno da uvjeri internet komentatore da bi trebalo pokazati razumijevanje za predavaÄa, odnosno uvažiti olakotne okolnosti kada se protiv njega pokrene disciplinski postupak (koji je na kraju rezultirao opomenom nastavniku), pa su drugi nastavnici iskazali ovom druÅ¡tvu općenito prijeko potrebnu solidarnost i odgovorili kolektivnom akcijom na druÅ¡tvenim mrežama pod heÅ¡tegom #ijasamFranjo. Krenulo je objavom anonimnih poruka s najgorim iskustvima koja su doživjeli u svom radnom vijeku, Å¡to je pak rezultiralo izlascima novih horor priÄa iz uÄionica, ali i dovelo do toga da se nastavnici ove subote okupljaju na prosvjedu Za sigurnu Å¡kolu, a protiv politike Ministarstva znanosti i obrazovanja, koje svojim izostankom zaÅ¡tite ili barem reakcije na iznesene probleme sudjeluje u kreiranju i potenciranju ovog oÄitog i ozbiljnog problema. MeÄ‘utim, isplivala svjedoÄanstva, koja, sliÄno #meToo pokretu, zbog svoje anonimnosti ne bi nikada bila ozbiljno shvaćena da nisu izreÄena u kolektivu, pokazala su do koje mjere je nasilje utkano u danaÅ¡nje Å¡kolstvo.
Uzmemo li u obzir dužinu naÅ¡eg Å¡kolovanja, velika je Å¡ansa da smo svjedoÄili barem jednom profesoru koji se iživljavao nad uÄenicima, nekima manje, nekima viÅ¡e, i barem jednom uÄeniku koji je sustavno ometao nastavu i prema nekim profesorima bio umiljat kao maca, ali lako je identificirao s kojima može prelaziti granice i gaÄ‘ati ih prožvakanim papirićima ili kakvom drugom “municijomâ€. Paradoksalno, u ovoj priÄi ni jedni ni drugi nisu bitni, jer je svaki razgovor o ekstremnim sluÄajevima koji ne ukljuÄuje prijedlog rjeÅ¡enja reakcionaran i na granici whataboutisma, ali su istovremeno i jedni i drugi jednako bitni, jer sâmo rjeÅ¡enje mora biti takvo da ne oÅ¡tećuje ni uÄenike ni nastavnike. Kada govorim o ovom odnosu, mislim da je važno istaknuti da je podjela na uÄenike i nastavnike kategorijalna, a ne ideoloÅ¡ko-politiÄka. Isto tako, ostavljam po strani i rodnu dimenziju, koja je u medijskom prostoru već istaknuta. Ovdje je, meÄ‘utim, važnija druga podjela, odnosno opreka izmeÄ‘u onih koji su na poziciji vlasti i onih koji nisu; onih koji imaju moć donoÅ¡enja odluka i onih koji je nemaju. U ovom sluÄaju na jednoj strani su uprave Å¡kola i Ministarstvo, a na drugoj uÄenici i nastavnici. Da, dobro ste vidjeli, uÄenici i nastavnici su na istoj strani i za nasilje koje doživljavaju samo su jednim malim dijelom odgovorni, dok prava krivica pada na one koji donose politike koje rezultiraju nasiljem ili potiÄu njegovo ignoriranje.
Da sam juÄer pala s Marsa, pitala bih se kako je moguće u odgojnim ustanovama zataÅ¡kati toliko nasilnih ekscesa, ali nažalost nisam (bar ne juÄer) pa mi je jasna i pozicija ravnateljstva, koje ne želi mrlje koje Å¡koli Å¡kode i trudi se da incidenti, Äak i ako do njih doÄ‘e, nekako zaobiÄ‘u papirologiju, da se rijeÅ¡e dogovorno, ili da se jednostavno problem zaobiÄ‘e, bilo da se radi o nastavniku koji dijeli Å¡amare ili uÄeniku koji vadi spolovilo tijekom nastave. Bitno je da ne postoji trag koji bi Å¡koli mogao oduzeti financiranje ili je na kakav drugi naÄin dovesti u loÅ¡u poziciju pred Ministarstvom. Tako se meÄ‘u spomenutim anonimnim #ijasamFranjo ispovijestima naÅ¡ao nemali broj nastavnika koji su pokuÅ¡ali prijaviti da ih neki uÄenik zlostavlja (a meÄ‘u njima je i prof. DragiÄević), ali bi pokretanje postupka bilo stopirano u ravnateljstvu. Ako takvih sluÄajeva ima meÄ‘u uÄenicima, u trenutku pisanja ovog teksta nisu mi poznati, Å¡toviÅ¡e, Äak se nastavnici na druÅ¡tvenim mrežama žale kako im prosvjetne inspekcije dolaze na najmanje optužbe; no u taj dio ipak ne bih ulazila, jer je suÅ¡tina problema na koji želim ukazati sustavno nasilje, a ne nikakva privrženost sustava jednima ili drugima, jer je jasno da on nije ni na strani jednih ni ni na strani drugih.
Kada stvar podignemo za joÅ¡ jednu razinu i odvedemo je van Å¡kole, postupanje policije je u najmanju ruku zabrinjavajuće. Ako je istina da je jedna nastavnica pokuÅ¡ala prijaviti da su joj uÄenici izbuÅ¡ili gume, a policajac joj odgovorio da nije trebala davati jedinice, onda bi se na takvo, valjda normalno, postupanje nastavnike trebalo upozoriti na samom razgovoru za posao, da znaju da će za plaću koja je kod poÄetnika (prije no Å¡to polože struÄni ispit) neÅ¡to viÅ¡a od minimalca a kod onih pred mirovinu jedva dva minimalca pristati na prijetnje problematiÄnih pojedinaca i njihovih roditelja ili povremeno oÅ¡tećivanje osobne imovine, odnosno da će u periodu kada se zakljuÄuju ocjene morati parkirati Å¡to dalje od Å¡kole ako namjeravaju biti strogi. Å to je najluÄ‘e, mnogi bi na takav uvjet i pristali, uslijed opće neimaÅ¡tine i vidljive nemogućnosti da na drugi naÄin, da ne kažem dostojno, prehrane sebe i/ili svoju obitelj.
Anonimne horor crtice iz uÄionica svojom golom iskrenošću uÄinile su opipljivim nasilje koje je ljudima zaposlenima u Å¡kolskom sustavu i onima koji ga pohaÄ‘aju normalan dio svakodnevice. Od ometanja nastave i gaÄ‘anja nastavnika raznim predmetima, preko prijetnji i napada na trudnice, pa sve do spomenutih probuÅ¡enih guma, ipak najozbiljniji primjer nasilja nije bio meÄ‘u anonimnim fotografijama, nego je spomenut u komentarima na njih. Naime, jednoj su profesorici koja se javila roditelji uÄenika prerezali koÄnice jer je zakljuÄila Äetvrtu jedinicu njihovom djetetu i ono je palo razred. Nastavnica srećom nije ozbiljnije ozlijeÄ‘ena, ali je doživjela, dakle, pokuÅ¡aj ubojstva (postoji nakana, sredstvo i motiv), koji se u naÅ¡em pravosuÄ‘u vjerojatno tretirao kao oÅ¡tećenje osobne imovine, ako se uopće ikako tretirao. (Ne nalazim detalje o samom sluÄaju pa pretpostavljam da nije stigao ni do lokalnih medija.) Dakle, žena koja nije niti neizravno odgovorna za ponavljanje razreda, jer nitko ne pada godinu zbog jedne zakljuÄene jedinice, mogla je biti ubijena jer je radila svoj posao. Ne govorimo o poslu tajnog agenta ili specijalnih vojnih postrojbi, nego o poslu nastavnika u Å¡koli. Njena roÄ‘ena djeca (ako ih ima) mogla su vrlo lako ostati bez majke, a njeni roditelji bez kćeri, zbog Äega? Pada godine?
Ozbiljnija istraživanja i statistiÄke analize nasilja u Å¡kolama u nas ne postoje, ali prema izvorima koji se odnose na druge države (npr. ovdje), problem nasilja nad profesorima je vrlo realan i neće nestati ako se s njim ne suoÄimo. S obzirom da mnogi sluÄajevi nasilja ostaju neprijavljeni, službeni podaci ne pokazuju toÄan razmjer problema. Isto vrijedi i za nasilje nad uÄenicima, u koje imamo koliko-toliko dobar uvid kad se radi o vrÅ¡njaÄkom zlostavljanju, ali ne i kad je rijeÄ o drugim oblicima nasilja. Ozbiljnije istraživanje zahtijeva i ozbiljnije financiranje, koje trenutno mogu dati samo Hrvatska zaklada za znanost i Ministarstvo znanosti i obrazovanja, a oni neće tako lako dodijeliti sredstva istraživanju koje bi moglo imati za njih negativne rezultate. Bez sustavne analize ne možemo ozbiljno govoriti o ovome. Možemo samo vjerovati radnicima koji anonimno i kolektivno ukazuju na nebrojene situacije u kojima ih njihov poslodavac nije zaÅ¡titio od nasilja na radnom mjestu, Å¡to je njegova osnovna zakonska obaveza.
MeÄ‘u reakcijama na profesorska anonimna priznanja bili su i neki manje ozbiljni osobni prilozi koji su dobili medijski prostor da bi minimizirali stvoreni pritisak, ali i tekstovi uÄenika u kojima su progovorili o situacijama u kojima su nastavnici prekoraÄivali svoj autoritet. Ni na koji naÄin ne želim omalovažiti probleme uÄenika. Preopterećeni su, zasićeni gomilom podataka koji im ne trebaju, a Å¡kolski program je, iako pojednostavljen usporedbi s vremenom kad sam iÅ¡la u srednju Å¡kolu krajem devedesetih, i dalje preopsežan u usporedbi s drugim europskim zemljama (pa se primjerice u naÅ¡im Å¡kolama detaljno obraÄ‘uju Å¡panjolski pisci koji se u Å¡panjolskim Å¡kolama samo spominju, da ne nabrajam dalje).
Problemi uÄenika jednako su ozbiljni kao i problemi nastavnika, a ono Å¡to kao sudionici procesa možda ne primjećuju jest da su na istoj strani. I zato se uÄenici trebaju prikljuÄiti pobuni svojih nastavnika, doći na prosvjed u subotu ili barem glasnije progovoriti o nadrealnim situacijama koje su doživjeli ili kojima su svjedoÄili. Nastavnici progovaraju o nepravednosti sustava i bore se za sigurnu Å¡kolu, a to znaÄi sigurnost za sve njezine stranke: i uÄenike, i nastavnike, i osoblje. PosljediÄno, sigurna Å¡kola znaÄi i sigurnije druÅ¡tvo pa stoga i mi, obiÄni graÄ‘ani koji za Å¡kolski sustav nismo izravno vezani ni kao uÄenici ni kao roditelji ni kao Å¡kolski radnici, trebamo iskazati solidarnost s radnicima loÅ¡e postavljenog sustava i ponuditi pomoć u iznalaženju rjeÅ¡enja, a to znaÄi ne samo podržati zahtjeve nastavnika, nego i pokuÅ¡ati stati na kraj svakom obliku nasilja. ÄŒak i kad se ono Äini minorno poput gaÄ‘anja papirićima ili podignutog tona, ako se odvija iz dana u dan, nasilje može imati ozbiljne posljedice i na uÄenike i na nastavnike. Oni su bili potpuno nezaÅ¡tićeni sve dok nisu sami uvidjeli snagu kolektiva i anonimno progovorili. Uspjeli su progurali svoje probleme do oÄiju javnosti. Ne traže suosjećanje niti milostinju. Traže samo da se njihov glas Äuje. Je li doÅ¡ao i do vas?