piše: Božica Jelušić
Totalno sam konsternirana ovim “pedagoÅ¡kim sluÄajem”, reakcijama na njega i sveukupnom situacijom. NaroÄito licemjerjem i ovim otužnim “prodikama”, kako profesor “nije smio izgubiti kontrolu”, te da “nasilje niÅ¡ta ne rjeÅ¡ava” i sliÄne svete vodice, kojima se taj vrući krumpir polijeva. Glupo je ponavljati sve fraze o kućnom odgoju, o promjeni socioloÅ¡ke strukture naÅ¡ih sela i gradova, o nemoći i oportunizmu pedagoÅ¡kih službi i sliÄnim sadržajima. Situacija je dogorjela do noktiju, uÄiteljska je struka na teÅ¡kom ispitu.
Naravno, poslije svega će mudraci lamentirati o tome kako postoji “negativna selekcija” , kako se sve manje kvalitetnoga kadra javlja na pedagoÅ¡ke fakultete, te da smo zemlja gdje vlada kriza idealizma, i nitko se ne bi “žrtvovao” za Äast svoga zanata. ProÄitala sam Äak jednu bestidnu reÄenicu kako “UÄitelje zanimaju samo njihove plaće”, Å¡to može napisati jedino maliciozna, ograniÄena i pokvarena osoba, koja nije stupila u razred niti se suoÄila s izazovom održavanja discipline kod populacije “ni dijete ni odrasli”, gdje je djelovanje autoriteta blokirano s tisuću “mjera” i ograda, dok druga strana ima praktiÄki neograniÄen prostor najužasnijeg divljanja.
Ispovijedi tih ustraÅ¡enih, neurotiÄnih, anksioznih ljudi, izloženih teroru uÄenika, roditelja, rodbine, te suoÄenih s cinizmom policije i oportunizmom većine ravnatelja i Å¡kolskih pedagoga, trebale bi upaliti crveni alarm i rezultirati hitnim mjerama za zaÅ¡titu uÄitelja. Kao netko tko je pedagoÅ¡kom radu posvetio svoje najbolje godine, i bez ikakvih disciplinskih ispada zavrÅ¡io svoj staž, PODRŽAVAM gestu kolege, u obrani vlastitog integriteta i dostojanstva. Ne, on nije istukao uÄenike, već se obranio, a pravo na obranu u ekstremnim situacijama ne smije biti nikome uskraćeno.A naravno, ovdje uopće ne aludiram na “batinu izaÅ¡lu iz Raja” i “kleÄanje na kukuruzu”. To su djeÄje priÄice u odnosu na promatrani sindrom.
Težak je to kruh, jedan od najtežih.Znanje bi trebalo biti privilegija, a svatko tko svojim ponaÅ¡anjem dovede taj dar u pitanje, automatski gubi povjerenje i ukazanu Å¡ansu. Å to je tu nejasno, gdje tu dolazi famozno kunktatorsko “ali…”? Kakav vražji drugi pogleda na evidentnu stvar, kakvo umudreno objaÅ¡njavanje i prekapanje po socijalnim, psiholoÅ¡kim i bogtepitaj kakvim “slojevima”, kad ni svi prsti na ruci nisu jednaki, kamoli mozgovi, kamoli kandidati za obrazovanje i osposobljavanje?ZaÅ¡to bi morala ići u Å¡kolu djeca koja to ne žele i Äemu roditelje držati u zabludi u svezi njihovih sposobnosti? ZaÅ¡to se to danas ne smije reći, u ime nekakve “politiÄke korektnosti” Å to je to uopće, taj magloviti pojam? Briga me Å¡to ćete mi priÅ¡iti iskljuÄivost, segregaciju i sliÄne nebuloze. Postoje normalne obitelji i normalna djeca, svih boja, konfesija i opredjeljenja, i postoje oni drugi. Neodgojivi. NepouÄljivi. Divlji i nasilni. A o njima se doista ne mogu brinuti SAMO I JEDINO uÄitelji.
I’m sorry about that.
GPV