piše: Žukov!
Tajming je, dragi moji, vraÅ¡ka stvar u životu; tako, eto, život je htio da ovu kolumnu, vrlo signifikantno, piÅ¡em baÅ¡ na Dan mrtvih. Budući da etiketa nalaže da se o mrtvima redovito kaže sve najbolje, nastojat ću ovaj put, za promjenu, birati rijeÄi kako o aktualnoj „reformi“ Å¡kolstva tako i o stranci koja nastupa kao kamen zaglavni pismenosti u Hrvata (i reforma i reformatori uzemljeni su odavna, samo im to joÅ¡ nitko, izgleda, nije rekao). Svijet je, naime, u zadnja tri desetljeća evoluirao dok je Hrvatska degenerirala, a prvi i posljednji stadij degeneracije jednog naroda gotovo u pravilu je devastacija obrazovnog sustava.
Kad bih vas, tako, pitao sjećate li se kojeg ministra obrazovanja u ovoj zemlji koji nije bio doktor znanosti, koliko biste ih, bez guglanja, bili u stanju ispucati? Iskreno, nakon Ljilje „the Pravilnik“ Vokić, meni nijedan ne pada na um. Uz toliko doktora oÄekivao bi Äovjek zdraviju atmosferu u sustavu. Koliko ih je, meÄ‘utim, doÅ¡lo iz nastave? Koliko ih je razumjelo sustav osnovnog i srednjeg Å¡kolstva? Barem razliku izmeÄ‘u nastavne i Å¡kolske godine? Upamćeni po neupamćenoj Å¡teti koju su ostavili iza sebe, svi su oni nastojali stoljeću dati svoje ime, a imuna na to nije, po svemu sudeći, ni aktualna ministrica.
Promatrajući momentalni ekonomski trenutak u Hrvatskoj, naroÄito u hrvatskoj prosvjeti, ne mogu se oteti dojmu kako merkantilizam i nakon tri stoljeća ima mnogo pristalica meÄ‘u Hrvatima. ÄŒak Å¡toviÅ¡e, kad se sjetim doktrine Jean–Baptista Colberta (umijeće oporezivanja sastoji se u tome da gusku operuÅ¡ate Å¡to temeljitije uz Å¡to manje gakanja) ja kao da vidim prosjeÄnog hrvatskog nastavnika. Nije nikakvo Äudo Å¡to su neki od najbogatijih Hrvata upravo trgovci; ta umijeće trgovine sastoji se baÅ¡ u tome da vam prodaju neÅ¡to Å¡to vam uopće ne treba ili je Äak Å¡tetno kao neÅ¡to prijeko potrebno. Upravo po toj Å¡pranci ekipa koja je politiÄkom trgovinom, da ne kažem prostitucijom, doÅ¡la u priliku da kreira obrazovnu politiku prodaje vam ovu mahnitu digitalizaciju i lumenizaciju Å¡kolstva kao conditio sine qua non nacionalne budućnosti. Knjiga je u hrvatskim Å¡kolama, oÄito, proÅ¡lost, ekrani sadaÅ¡njost, a s takvom reformom Å¡kolstva budućnosti, po svemu sudeći, nemamo. Stranka koja je reformu privatizirala, Äitam neki dan, ima plan, i to plan za iduće dvije godine. Normalne države, inaÄe, obrazovnu politiku planiraju po 10–20 godina unaprijed, a ne do prvih izbora (naglasak je pritom na onom – normalne). Mi obrazovnu politiku ne planiramo – nama se ona dogaÄ‘a. DogaÄ‘a nam se, tako, da nam reformu u strukovnim Å¡kolama vodi Gospodarska komora, dok po osnovnima vedri i oblaÄi Biskupska konferencija. DogaÄ‘a nam se da su kulture, likovna i glazbena, svedene od uvoÄ‘enja vjeronauka na jedan sat tjedno; dogaÄ‘a nam se da se po Å¡kolama Å¡iri crkvena propaganda dok se s oltara Å¡iri državna propaganda. PosljediÄno, narod je sve nepismeniji, Å¡to dugoroÄno odgovara i Crkvi i državi. HisteriÄna digitalizacija zapoÄela je e-upisima, nastavila se s e-dnevnicima, momentalno je naglasak na e-nastavi, a u konaÄnici ćemo jednog dana svi skupa moći reći samo – e, je…i ga! Potkrijepit ću vam to vlastitim primjerom – davne ’93. upisivao sam gimnaziju, dakako, grÄko-rimskom metodologijom; u Å¡kolama su joÅ¡ bili orlovi i commodorci. U reÄeni sam dan doÅ¡ao u osnovnu Å¡kolu, razrednik mi je potpisao svjedodžbu, uzeo sam svoje dokumente i odnio ih tri ulice dalje, u Ä‘urÄ‘evaÄki srednjoÅ¡kolski centar. Tri dana potom, tamo je bila objava rezultata. Nakon naredna dva dana predviÄ‘ena za eventualne žalbe kandidata bio je upis – otiÅ¡ao sam u srednju Å¡kolu i elegantno se upisao meÄ‘u polaznike 1.b razreda. Da, dobro ste proÄitali – sve je bilo gotovo unutar manje od sedmice dana, moja mater nije ni znala da sam se upisao (doÄim su se danaÅ¡nje generacije mahom nesposobne upisati u srednju Å¡kolu bez aktivnog uÄešća barem jednog roditelja), a da sam svom razredniku iz osmog razreda samo spomenuo da bi me on trebao upisivati mislim da bi mi zaÅ¡arafio takvu zidarsku da bi seizmograf iskoÄio iz skale. Danas, kad baÅ¡tinimo blagodati on-line civilizacije, za postupak upisa pomno odabrane komisije eksperata sastavljaju pravilnike (svake godine drugi), doÄim cijela ova neobiÄno složena operacija traje kojih, za hrvatske prilike nevjerojatno promptnih, dva mjeseca. Nije teÅ¡ko zakljuÄiti kako danaÅ¡nja hrvatska Å¡kola klince, umjesto za život, sprema za trajni duÅ¡evni invaliditet.
Pitate se, dakle, zaÅ¡to prosvjetne vlasti napokon ne provedu pravu, sveobuhvatnu reformu Å¡kolstva; ta nitko tome ne teži viÅ¡e od nas, profesora. Odgovor je, kao i obiÄno, jednostavniji nego Å¡to se Äini – zato jer ne znaju, niti ih je briga! PoÅ¡tovani će se Äitatelji vjerojatno sjetiti onih zlosretnih prilika kad su, u sitne sate, nastojali u ložnici konzumirati svoja braÄna prava pa popili koÅ¡aricu, uz mitsko opravdanje ljepÅ¡eg spola – glavobolja. Ajde, diži ruku kome se to nije dogodilo barem jednom. E, vidite – isto vam je i s reformom Å¡kolstva; netko na Sveticama, po svemu sudeći, ozbiljno pati od migrene.
Iz nekog teÅ¡ko dokuÄivog razloga, hrvatska intelektualna elita evidentno biva napaljena već samom pomisli na kulturu ili znanost. Lokalni Ä‘ilkoÅ¡i iz HDZ–a tako kadroviraju po seoskim knjižnicama, bezuba rulja selektirala bi kazaliÅ¡ne repertoare, doÄim je Nacionalna i sveuÄiliÅ¡na knjižnica, nema tome dugo, postala popriÅ¡te struÄnog skupa emeritusa iz redova BBB–a. Za nevolju, samo koji dan potom ista ta NSK iznova je bila meta huligana, ovaj put u finim Armanijevim odijelima i s iskaznicama vladajuće stranke; creme de la creme domaćeg druÅ¡tva okupila se na predstavljanju knjige hrvatskog Colberta. Iz sliÄnih, mraÄnih pobuda, isti takvi (srećom ih imamo na lageru) uhvatili su se reformirati naÅ¡ obrazovni sustav, pri Äemu svi koji ne dijele oduÅ¡evljenje njihovim morskim idejama bivaju proglaÅ¡eni koÄniÄarima ÄovjeÄanstva. Vjerniji Äitatelj sjetit će se kako sam nekoć zduÅ¡no zagovarao kurikularnu reformu, meÄ‘utim, ovo Å¡to smo dobili reforme vidjelo nije (uostalom, kad bih mislio isto kao i prije par godina moje miÅ¡ljenje bilo bi moj tiranin). ÄŒemu, dakle, ovakva histeriÄna digitalizacija svega? Zar klinci danas malo vremena provode pred ekranima (mobitela, laptopa, televizora), pa im iz nastave treba ukloniti udžbenike i knjige, i prepisati im tablete? Zar danaÅ¡nji uÄenici nisu već preko svake mjere nepismeni; oslobodimo ih pisanja, neka kljucaju po tastaturi. Svakodnevno gledam kako ne znaju raditi s udžbenikom, kako ne razumiju Äemu služi sadržaj, kako nisu kadri u enciklopediji pronaći zadanu natuknicu; Å¡to će im, kad mogu pitati Gugleta. Manimo i to Å¡to su pametniji od nas, recimo, Francuzi i Nijemci, uvidjeli Å¡tetnost digitalizacije i nastoje je minimalizirati u nastavi; mi već tradicionalno kasnimo kojih frtalj stoljeća. OÅ¡tećenja vida i kralježnice da ne spominjem, ili masovno oslobaÄ‘anje od nastave TZK po Dalmaciji; ta imao sam Å¡estaÅ¡e od preko 100 kg! Maknite tu djecu s kiÅ¡e, s vrućine, nemoj sluÄajno da ih uhvati propuh ili da se na tjelesnom oznoje, da piÅ¡u dva ispita na dan; virtualno, virtualno im dajte jer u stvarnosti viÅ¡e ni živjeti ne znaju. Na kraju krajeva, Äemu uopće da idu u Å¡kolu? Danas mogu pratiti predavanja iz fotelja kući, uÄiti na daljinu i ne kretati se nikako; država bi uÅ¡parala na prijevozu nastavnika, a stare austro–ugarske Å¡kolske zgrade mogle bi se, Å¡tajaznam, vratiti Crkvi na ime otete imovine. Hrvatski prosvjetari, složni kao Zagorci na ostavinskoj raspravi, ionako nemaju obitelji, djece ni hobija, nemaju privatni život pa mogu vikendom i noću skupljati znaÄke, pravi udarnici Å¡kolniÄke revolucije, i Äastiti obrazovnog Moloha na Sveticama, mogu biti moneta za potkusurivanje i odraÄ‘ivati predizbornu kampanju jedne irelevantne stranÄice; tko ne vidi da se reforma svodi upravo na to trk u prvi Ghetaldus, jer od virtualnih uÄionica viÅ¡e ne vidi realni život. Gdje je u svemu toliko reklamirano rasterećenje nastavnika? Gdje je autonomija ako se ljude prisiljava na koriÅ¡tenje digitalnih alata? Na radionici kojoj sam prisustvovao neki dan reÄeno nam je – pazite, pazite Å¡to piÅ¡ete, oni gore sve prate… kao da provedbu edukacije nadgleda osobno Manolić na ugovor o djelu! Pa kad već prate, Å¡to ne bi uzeli resornu, a nama dali, recimo, Medveda (hrvatsko je Å¡kolstvo ionako brlog u kojem se raznorazni meÄ‘edi najbolje snalaze); umjesto SHU – a neka o nama skrbi HVIDRA, pa da se educiramo kako on-line rukovati plinskim bocama, zajebati poreznu ili, zlu ne trebalo, razapeti kakav Å¡ator danas – sutra! Sustav je, naprosto, od vrha prema bazi toliko kardinalno loÅ¡ da ga nikakva reforma ne može unormaliti; ovo treba jednostavno razoriti, zaorati i popiÅ¡ati se na tu ruinu, kao Scipion na Kartagu!
Prosto reÄeno, ne treba Hrvatskoj reforma, pogotovo ne ovakva reforma. Treba joj klistir! Amen i enter!