Čekali smo tramvaj, došle su tačke

piše: Dajana Vidaković

Prije dvije godine, 1. lipnja 2016., more je ljudi izišlo na ulice. Skupili su se na trgovima, od Zagreba do Osijeka i Splita i  zahtijevali da se započeta kurikularna reforma ne zaustavlja, nego nastavi kako je zamišljena. Zlobnici rekoše – čekali su tramvaj.

Tramvaj koji smo čekali vozio je promišljenu i dobro osmišljenu reformu, koja se trebala provoditi postupno i organizirano, osluškujući stanje na terenu.

Ono što se dovezlo u tačkama teško je i opisati. Zamotano šarenim ukrasnim papirom s nacrtanim tabletima, besmisleno nakićeno, a crvenim je prekrižena strašna riječ “bubanje”.

A u tačkama je stigla ishitrena reforma koju ljudi s vrha provode navrat-nanos, po svaku cijenu.

Na sva pitanja i kritike odgovaraju nervozno i napadački, optužujući drugu stranu da je protiv reforme, “za kameno doba” i tomu slično. Da su sve ono silno vrijeme uloženo u marketing i (samo)promociju uložili u osmišljavanje i provođenje reforme, ne bi na vrata kucao 1. rujna, a škole (koje su se hrabro prijavile za reformu) još uvijek nemaju ni računala ni tablete za učenike, ali ni, za ekipu iz ministarstva, vremenom pregažene, preteške, papirnate udžbenike.

Jer, u modernim će Školama za život, koje su trebale pripremati djecu za svijet i zanimanja sutrašnjice, učitelji digitalnu reformu provoditi koristeći se – kredom i pločom.

 

 

 

 

Share This