piše: Bl
Vlada RH je 26. srpnja 2018. godine održala svoju 108. sjednicu. Na otvorenom dijelu sjednice bile su čak 24 točke dnevnog reda, kako doznajemo sa službene mrežne stranice Vlade, a na zatvorenom četiri. Otvoreni dio prenosi se na državnoj televiziji i zgodan je, premda neobičan, način za utući vruće jutro kad vam se ne da na plažu. Nije ni do koljena, moram priznati, sjednicama gradske skupštine Splita kojima je presjedavala Nevenka Bečić (njezino obraćanje vijećniku Čepi ušlo je u legendu), al’ što da se radi s ljetnim shemama. Upališ televizor pa kako ti se posreći…
Između Nacrta prijedloga zakona o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima i Prijedloga odluke o davanju suglasnosti na Ugovor o prijenosu osnivačkih prava nad Muzejom Apoksiomena smjestila se peta točka otvorenog dijela sjednice: Prijedlog odluke o raspodjeli sredstava za financiranje kulturnih, obrazovnih, znanstvenih, zdravstvenih i ostalih programa i projekata od interesa za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini za 2018. godinu. Priznajem, nekako u to vrijeme počela sam razmišljati o tome hoću li ploču za kuhanje s ozbiljnim tragovima jučerašnjeg friganja liganja prati prije ili poslije ručka, pa nisam baš pažljivo slušala ali vrag mi ipak nije dao mira (‘oće on tako) i zateknem se popodne tražeći podatke po bespućima interneta. Opa! Ima se, može se! Dvadesetičetiri (brojkom: 24) milijuna kuna će BiH dobiti od Lijepe naše za nešto što je od interesa za hrvatski narod, a od toga za obrazovanje i znanost ide 6.060.000 kuna. Time će se urediti parter oko jedne osnovne škole, gradit će se i rekonstruirati đački i studentski dom, srednja škola, glazbena škola, knjižnica, igralište. Negdje će se samo mijenjati unutarnja vrata, a dobro, što sad, ne može se sve… Posebno je zanimljiv projekt opremanja fonetskog laboratorija u jednoj strukovnoj srednjoj školi, a sa svrhom jačanja fonetske razine učenja hrvatskog jezika u strukovnoj nastavi. Ono, vau! Eto, dođe mi da odselim. Kakva Škola za život, kakvi bakrači, ovo je vrh: fonetski laboratorij. U srednjoj strukovnoj. Sa svrhom.
Sad sam se zamislila, nisam čula da to uopće postoji. Ono, igdje u Hrvatskoj. Morat ću provjeriti.
Ali ne moram provjeravati postoje li škole koje treba obnoviti ili izgraditi. Radim u jednoj koja je, izgleda (kuc-kuc u drvo da-se-ne-urekne) dočekala gradnju drugog dijela punih šest godina nakon što smo izbjegli iz (čak dvadesetak godina) stare, zgrade koja se raspadala. Nadam se i dvorani, prije mirovine. Al, pomalo.
I onda se nekako posve prirodno u misli uvuče OŠ Nikole Andrića u Vukovaru. Znate o kojoj je školi riječ? Ma, čuli ste, ona škola koja nije obnovljena još od rata. Škola oštećene fasade, s rupama na dvorištu pa je učenicima igra u njemu zabranjena. Hajte, uguglajte pa pogledajte fotografije, a ja ću nastaviti. Škola u kojoj zimi često ne radi grijanje. Škola u kojoj mnogi zahodi nisu u funkciji, prozori su zakucani, a poplave više nikoga ne iznenađuju. Škola koja se raspada već gotovo 30 godina, a Vlada za to vrijeme pomaže obrazovni sustav Bosne i Hercegovine. Prošle godine 23.500.000 kn (za obrazovanje i znanost 6.510.000 kn). Četiri godine prije po 20.000.000 kn (za obrazovanje i znanost između 4.665.000 kn i 5.350.000 kn). 2016. godine još 500.000 kn je dano za realizaciju Projekta rekonstrukcije i opremanja športskog kompleksa u okviru kampusa i Sveučilišta u Mostaru.
Vratimo se na OŠ Nikole Andrića.
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi kojeg je Hrvatski sabor donio na sjednici 13. srpnja 2018. u članku 142. sada napokon omogućava da se ta škola obnovi sredstvima iz državnog proračuna, za što će, navodno, trebati 15 milijuna kuna.
Također navodno, obnova bi mogla početi na jesen. Živi bili, pa vidjeli.
Pomoći drugome je sasvim prirodna stvar. Dapače, nešto poželjno. Recimo, Hrvatska je nedavno ponudila Grčkoj dva kanadera. Pitam se jedino, bi li ih ponudila da i kod nas trenutno hara požar sličan onome od prije godinu dana pored Splita, pa i u njemu. Ili bi najprije pogasili što kod nas gori, a zatim pomagali Grčkoj?
Kažu neki, oni će znati dal’ ironično il’ u šali, da nema smisla ulagati u obrazovanje djece Hrvatske kad se ionako masovno sele nakon završenog školovanja.
Drugi kažu da se ovakvom raspodjelom sredstava Hrvatske kupuju glasovi u susjednoj nam i prijateljskoj državi.
Korado Korlević kaže bogatstvo Hrvatske nisu rijeke , planine i more nego upravo – djeca.
A ja se pitam: čija? „Naša“ ili „njihova“?
Ili je Lijepa naša uvelike Lijepa njihova?