ZaÅ¡to učitelji ne žele sudjelovati u eksperimentalnom programu “Å kola za život”?

(Večernji list) Sredinom veljače Ministarstvo znanosti i obrazovanja uputilo je Å¡kolama u Hrvatskoj poziv za podnoÅ¡enje zahtjeva za izvoÄ‘enje eksperimentalnog programa “Å kola za život” Å¡to je ujedno i posljednji korak prema provedbi pilot-projekta kurikularne reforme.

U spominjani program trebalo bi najesen biti uključeno 50 osnovnih i 30 srednjih škola; oko 1300 učitelja i 6000 učenika. Cilj ove eksperimentalne faze je provjera primjenjivosti novih kurikula, oblika i metoda rada, te novih nastavnih sredstava.

Entuzijazma oko uključivanja u projekt nema, ili je on izuzetno nizak te ostaje na ravnateljima i njihovom autoritetu da motiviraju ili u krajnjem slučaju prisile svoj kolektiv na sudjelovanje. Pozitivnu izjavu o sudjelovanju mora donijeti Školski odbor, Vijeće roditelja, te Učiteljsko, odnosno u srednjim školama Nastavničko vijeće.

Nedostatak entuzijazma spram novih promjena i modernizacije većina će protumačiti kao inertnost, pasivnost pa možda čak i lijenost nastavničkog kadra no struka ima svoje argumente zašto ne želi skočiti naglavačke u nepoznato.

Opremljenost Å¡kola

U spominjanom natječaju jasno je dato do znanja kako škole koje se žele kandidirati trebaju posjedovati određeni stupanj informatičke zrelosti (IKT, e-škole), što između ostalog znači i da su solidno informatički opremljene. Kako to drugačije protumačiti nego da i nakon uključivanja u eksperimentalnu fazu ne treba očekivati dodatnu materijalnu podršku u obliku nove tehnologije potrebne za provedbu predstojećih sadržaja?

Novi će se programski sadržaji bazirati na e-udžbenicima (elektronskim) za čiju je primjenu u nastavi minimum u razredu imati računalo i LCD projektor ili pametnu ploču. Informatički zrele Å¡kole moraju imati barem neÅ¡to od toga, a to može značiti i  jedno prijenosno računalo na sedam nastavnika ili pametna ploča u jednoj od petnaestak učionica. To svakako nije dovoljno za provedbu spomenutih sadržaja na način na koji se to od učitelja očekuje, a oni se pak ne žele dovesti u situaciju “snalazi se kako znaÅ¡”.

Didaktički materijali

Novi kurikuli trenutno joÅ¡ prolaze meÄ‘unarodne i interne recenzije, a dok se to ne dovrÅ¡i izdavačke kuće ne mogu krenuti u izradu nastavnih materijala Å¡to za nastavnike, Å¡to za učenike (udžbenici, radne bilježnice…). Do početka provedbe eksperimentalne faze ostaje joÅ¡ Å¡est mjeseci, a nitko ne zna kako će izgledati materijali po kojima će se raditi i hoće li biti dovrÅ¡eni na vrijeme, kojim obimom će nastavno gradivo bit tim materijalima pokriveno, a Å¡to će ostati na učiteljima da sami kreiraju i izraÄ‘uju tijekom pripreme za svaki sat.

Uvijek do sada bismo udžbenike ponuÄ‘ene na izbor dobili barem Å¡est do deset mjeseci ranije na uvid sa svim pratećim materijalima kako bismo se temeljito i na vrijeme upoznali s čime ćemo raditi. Nezamislivo je sada, a uostalom i krajnje nerazumno odlučiti “Ja to želim raditi” kada je za sada to samo obećanje jedne nepoznanice s neizvjesnim vremenom kada će postati poznanica.

Teško da će se itko iskusan koji poznaje rad u nastavi odlučiti na takav skok u prazno.

Evolucija je do sada uvijek išla unaprijed. Kreće li sada unatrag?

U osnovnim školama bi se eksperimentalni program od jeseni trebao provoditi u prvim i petim razredima kroz sve nastavne predmete, a u sedmim razredima samo u sklopu Biologije, Fizike i Kemije.

Osim što Informatika postaje obavezan predmet svim petim i šestim razredima, veliku polemiku među učiteljima izaziva i novost kako prvašići u školama uključenim u ovaj pilot-projekt neće u prvom razredu učiti pisana slova.

Potpuno kontradiktorne izjave u razmaku od samo nekoliko dana ne ulijevaju previše nade kako će se stanje u obrazovanju popraviti. Nedavno smo čuli kako ministrica, na prijedlog HAZU-i obećava u skorijoj budućnosti povećanje satnice Hrvatskog jezika iz razloga što su nam generacije učenika izuzetno nepismene, da bi tek nekoliko dana kasnije najavila odluku kako se opismenjavanje djece pisanim slovima odgađa godinu dana kasnije nego li je to do sada bila praksa.

U argumentiranim raspravama manji dio učitelja razredne nastave smatra ovaj prijedlog valjanim. Njihovi su razlozi: viÅ¡e igre u prvom razredu, opuÅ¡teniji početak Å¡kolovanja, viÅ¡e vremena za savladavanje vjeÅ¡tine čitanja i usvajanja tiskanih slova, viÅ¡e prostora za dramatizaciju u nastavi (Å¡to su elementi koji viÅ¡e spadaju u “malu Å¡kolu”, dakle posljednju godinu vrtića, nego početak osnovnoÅ¡kolskog obrazovanja) i konačno ono najvažnije – tvrdnja kako danaÅ¡nje generacije nemaju sa sedam godina razvijenu finu motoriku potrebnu za savladavanje pisanih slova

. Sporna fina motorika razvija se i usavršava upravo pisanjem, pa zvuči i više nego kontradiktorno da pisanje treba odgađati za zrelije godine. Osim toga, generacije od prije stotinu godina koje su pisaljkom greble po pločici savladavale su pisana slova u prvom razredu. Hoćemo li na temelju toga ustvrditi da je kod nas evolucija krenula unatrag?

Ili netko ima problema s matematikom?

Svojevremeni prijedlog o uvođenju devetogodišnje osnovne škole u koju bi djeca kretala s punih ili nenavršenih šest godina (godinu dana ranije nego sada) u prvi razred nije zaživio. No možda je netko pogriješio u brojanju do osam? Ili devet?

Naime, u zapadnoeuropskim zemljama, u kojima postoje devetogodišnje osnovne škole, djeca u prvi razred kreću godinu dana ranije nego u Hrvatskoj. Zbog toga ih se u prvom razredu ne opterećuje pisanim slovima. Je li netko zaista došao na toliko suludu ideju doslovce prekopirati taj model i provesti ga kod nas ne vodeći računa o razlici o starosti europskog i hrvatskog đaka prvaka?

Kako god, ovako planirani napredak ne ulijeva previše povjerenja niti ne opravdava početnu premisu kako će ovakvim obrazovanjem djeca postati spremnija za život i sve izazove koje on sa sobom nosi.

Još neke nejasnoće i nelogičnosti

U naputku stoji kako suglasnost o uključivanju pojedine škole u ovaj eksperimentalni projekt moraju odobriti i roditelji djece koja će u njemu sudjelovati. To se između ostalog odnosi na roditelje budućih gimnazijalaca ili učenika prvih razreda strukovnih škola, kao i onih čija djeca tek najesen kreću u prvi razred. Na koji način i gdje će se to oni izjasniti, budući da im djeca trenutno još nisu učenici niti potencijalne srednje, niti osnovne škole, za sada nije poznato.

Kao što sam već na samom početku spomenula, svrha ovog jednogodišnjeg eksperimentalnog programa je provjeriti i evaluirati primjenjivost novih nastavnih sadržaja i matoda rada. Provjeriti njihovu primjenjivost znači puno inovacije, neizvjesnosti, dodatnih sati utrošenih na pripreme i kreativnost u izvedbi i prilagodbi nečeg još u praksi neisprobanog.

Evaluacija podrazumijeva pisanje dodatnih izvješća, mišljenja, kritika, prigovora ili sugestija. Jako puno dodatnih sati zajedničkog tjednog, mjesečnog i polugodišnjeg analiziranja, popunjavanja tablica i sličnog administrativnog posla. Ne treba zaboraviti niti dodatno opisno praćenje učenika uključenih u ovaj program.

Kako će točno taj nastavnički  feedback pored obaveznog posla u razredu izgledati i koliko će dodatnih sati rada iziskivati na dnevnoj, tjednoj ili mjesečnoj razini nitko joÅ¡ ne zna, jer se ministarstvo po tom pitanju ne izjaÅ¡njava. TakoÄ‘er, nikome nije palo na pamet da dodatni posao iziskuje (barem bi tako trebalo biti) i dodatnu, adekvatnu materijalnu naknadu. Naime, ako su autori novih kurikula plaćeni za svoj rad, ako su recezenti takoÄ‘er dobili materijalnu naknadu za svoje analize zbog čega netko očekuje da bi najvažnija karika u lancu – provedba,evaluacija i nadopuna istih trebala biti odraÄ‘ena volontiranjem?

Čudi li stoga što su učitelji (ali i roditelji djece koja bi trebala biti uključena u ovaj program) mahom skeptični, ne žele preuzimati odgovornost zbog nedefiniranosti onoga što bi šest mjeseci prije provedbe ovakvog opširnog eksperimenta trebalo biti konkretizirano do posljednjeg detalja, a konačno i zbog iskustva sa svim prijašnjim eksperimentima i promjenama koje su neslavno propale?

Autor: Marija Galović