piše: Žukov!
Ovih sam dana negdje u bespućima međumrežja nabasao na tekst posvećen analizi blesavosti prema državama svijeta. Ako je vjerovati autorima, redoslijed je ovakav – SAD, Sjeverna Koreja, Indija, Hrvatska… Nije da sam se nešto osobito iznenadio; ta živimo u državi koja neprijatelja vidi i u boci Heinekena, u kojoj čeljad zbog teorija zavjere ne cijepe djecu, u kojoj je konzervativna kontrakultura uzela toliko maha da samo čekam da HAZU i službeno objavi kako je kut nagiba Zemlje prema osi putanje od 66.6 stupnjeva posljedica sotonističkog dejstvovanja sorosevskoudbaškojugounitarističkih čimbenika i njihovih galaktičkih čelija!
Ne čudi stoga da je u tako odličnu društvu kakvo je hrvatsko zavladala neviđena konsternacija nakon što je objavljena snimka vjeroučitelja koji u jednoj osnovnoj školi tumači svojim učenicima koga bi valjalo nahraniti olovom, a koga okupati u septičkoj jami, kako je đeneral bio na pravome putu i kako je hrvatski populus hrpa nezahvalnih budala sitnog, hm, zuba (što je od svih nabrojanih bljezgarija možda najbliže istini). Nisam se, međutim, prihvatio bugaćice i pera kako bih rasvijetlio misterij tvorca ovih umotvorina; o njemu su, nakon uobičajene doze šoka i nevjerice, svoj pravorijek dale instutucije ove države, od resorne ministrice, ravnateljice škole do dječje pravobraniteljice; ogradila se čak i Zagrebačka nadbiskupija.
Ako ovo nije plafon hrvatskog licemjerja onda ne znam što jest, jer – svi su sve znali. Uostalom, „kolega“ je predavanje održao koristeći se jasnim i svima razumljivim govorom mržnje koji je, zahvaljujući nereagiranju istih tih institucija iste te države odavna postao takoreći službeni jezik u Hrvatskoj. Nisam se poduhvatio pisanja čak ni kako bih dužno „poštovanje“ odao kolegama koji po nastavničkim grupama daju podršku vjeroučitelju a potom, kada bivaju razotkriveni, postaju žrtve i mučenici izokrećući priču poput Marxa koji je, kad je bio optužen da je napravio vanbračno dijete, svima tvrdio kako nije on, nego je Engels. Nemam za cilj čak ni u lužini razuma oprati kolege koji tvrde, vjerovali ili ne, kako bi trebalo kazniti učenika koji je vjeroučitelja snimio; kao da nije dovoljno to što je dijete od 14 godina iskazalo više građanske hrabrosti i odgovornosti od onih kojima je to posao (mladac je evidentno prozreo sustav pa je, svjestan da bi prijava stručnim službama najvjerojatnije završila u fioki snimku transferirao medijima).
Ne, dragi moji, stvar nastojim sagledati iz šireg aspekta, dovoljno širokog da obuhvati i druge pomaknutosti kojima svjedočimo u ove svete dane, od sluge Božjega koji kupuje mercedese, kao da dolazi iz Bundesbanke a ne iz sakristije, ili pastve koja velečasnome kupuje žmul za misne potrebe od desetak tisuća eura (bilo na sniženju na hrvatskom euharistijskom tržištu) ili pak problematiku koja se vezuje uz nastavu vjeronauka u javnim školama, nevezano za ovaj posljednji eksces.
Ono što se, dakle, pitam, jest – zbog čega je Crkvi toliko stalo utjecati na procese u obrazovnom sustavu, selektirati kurikularnu reformu, ili zadržati vjeronauk u državnim školama? Jer, kad bi se vjeronauk vratio u okrilje Crkve izbio bi se iz ruku dobar dio argumenata onima koji su nezadovoljni postojećim rješenjima. Usto, oslobodila bi se satnica za, recimo, vraćanje jednog sata likovnoj i glazbenoj kulturi, ili bi se stvorio prostor za obaveznu nastavu informatike dogodine. Svjesni smo, međutim, da se to neće dogoditi i to ne zbog Vatikanskih ugovora. Ne, dragi moji, to se neće dogoditi zbog činjenice da su stvari posložene upravo onako kako odgovara i Crkvi i državi.
Razlozi za to nisu pretjerano nedokučivi. Naime, mogu se promatrati s dva aspekta:
- Vraćanjem vjeronauka u crkve, Crkva kao institucija gubi dobar dio utjecaja na obrazovni sustav, a preko njega i na društvene procese. Kako crkveni krugovi reagiraju na ovakve situacije vidjelo se još u vrijeme reformi školstva koje je proveo ban Mažuranić u drugoj polovici 19. stoljeća. Tada je, naime, kako bi se Hrvatska približila kulturnom svijetu proveden niz reformskih zahvata, među ostalim i u sustavu javnog školstva koje je tad bilo još u povojima. Naime, škole su oslobođene nadzora crkvenih vlasti i stavljene pod nadzor školskih odbora, tj. države. To je izazvalo salve gnjeva kanonika Stjepana Vučetića koji je, kao virilist, u Saboru izjavio da Crkva ima: „…neosporno pravo da svu nastavu u školi rukovodi i da ne samo nauk vjere nego i sve školske knjige treba nadgledati, jer ako vjera ne probije sve nauke, ne može obuka imati uspjeha…školu treba ostaviti Crkvi i dati svećenstvu moralnu pomoć, a ne slijediti stope pretjeranog liberalizma…žalosno je da se škola otima Crkvi u Hrvata, koja je Hrvate civilizirala…“! Dakle – znanje, ukoliko ga Crkva ne kontrolira i ako slijedi stope liberalizma, može biti opasno. Da bi se slični argumenti protiv znanja, najveće pošasti koja Hrvatima prijeti, mogli čuti i u 21 st. ukoliko bi se vjeronauk vratio pod okrilje Crkve, ne treba sumnjati, baš kao što smo, recimo, ovih dana čuli s oltara da su mase mladih koji odlaze vidjevši da im je domovina postala punoljetna, a ostala infantilna – dezerteri (vidi pod biskup Košić, op. a.).
- Vraćanjem vjeronauka u crkve vjeroučitelje više ne bi plaćala država, već – Crkva. Ne treba posebno isticati kako takve ideje Crkvi, posebno osjetljivoj na kesu, nisu pretjerano simpatične. Rješenje koje sad imamo s Vatikanskim ugovorima, prema kojima je vjeronauk školski predmet, izborni, ali malo jednakiji od drugih, dočim vjeroučitelje, jednako tako jednakije od ostalih, plaća država, predstavlja brak iz interesa Crkve i države. I kao svaki brak iz interesa, nema baš pretjerano veze s Riječi Božjom. Tko, međutim, u narodu sije nebeska dobra, ima pravo da žanje zemaljska. Veza je, kao i inače kad supružnike ne povezuje strast već interes, relativno stabilna – još od vremena Donatio Constantini, krivotvorene u papinskoj pisarnici (u 8. stoljeću nije, naime, bilo neobično krivotvoriti oporuke, pače, ni same oporučitelje slati na vječni počinak), kojom je Crkva preuzela cijelu zapadnu hemisferu, preko perioda ranonovovjekovne ekonomske depresije, kad su dominikanac Tatzel i braća uz prešutno odobravanje državnih vlasti prodali njemačkim seljacima na stotine litara Kristove krvi, i tek malo manje Marijinih suza, pa sve do jutros, kad u Hrvatskoj sasvim lijepo idu ruku pod ruku kunica i krunica, odnosno, vjeronauk u javnim školama. Hrvati su, uostalom, oduvijek bili antemurale christianitatis, samo, izgleda, furt s pogrešne strane zida. Papa Franjo je, istina, odmah na početku pontifikata skinuo zlatni križ, dao svoj sud o naplaćivanju crkovnih usluga ili o svećenicima u novim autima, ali papa, u današnjim prilikama, sve više djeluje kao corpus separatum.
Trebalo je, dakle, otvoreno reći kako stvari stoje, a stoje upravo tako – radi se o interesu i utjecaju. I to je temeljni razlog zašto će vjeronauk i dalje biti inkorporiran u obrazovni sustav, zašto će, iako izborni predmet, biti unutar satnice, i zašto će vjeroučitelji moći brže napredovati u struci od ostalih učitelja. Hrvatska država naprosto nema snage učiniti ono što je u interesu i obrazovnog sustava i samog vjeronauka – ta aktualna je ministrica jasno naglasila kako status vjeronauka nije doveden u pitanje reformom školstva. Tradicija je vraška stvar; uvijek je bolje da izumre selo (ilitiga prosvjeta u totalu) nego običaji! Tradicionalno smo katoličko društvo; ovdje nitko ne sumnja u život nakon smrti. Ima li, međutim, života prije smrti, e, to je već drugo pitanje!