Ne Äudi da se ovijeh dana ministrica obrazovanja odluÄila uputiti na jedinu pravu adresu, i pohoditi erudite iz Generalskog zbora. Ta koga bi inaÄe, kad je rijeÄ o vitalnim pitanjima domovine, a obrazovni sustav, prema konsenzualnom dogovoru Hrvata, to svakako jest. Na koncu konca, molim vas – ta jedan je general stvarao ovu državu, drugi je, hrvatski Likurg, pisao Ustav, treći je, pak, pravio gebis na raÄun neprijatelja i time podrivao neprijateljsku ekonomiju, Äetvrti i peti su bili jednako uspjeÅ¡ni s hrvatskom ekonomijom, Å¡esti je ostvarivao veze s dijasporom gonjajući autobuse po NjemaÄkoj i postao ugledni poliglot Äije poznavanje njemaÄkog nije dospjelo dalje od legendarnog „ruf mich an“
piše: Žukov!
Zima stiže, dragi moji, dani su sve kraći, suknje su sve duže; u nas, na otoku, svijet se zarana povlaÄi u kuće ili noćari po krÄmama punim ekipe na zlu glasu. StigavÅ¡i tako kući u nedjeljno jutro, viÅ¡e mrtav nego živ (valja, naime, da znate kako radim u mjestu s najviÅ¡e neudatih žena po glavi stanovnika u Hrvatskoj), uvidjeh koliko je situacija u zemlji, zapravo, složena. Okolnosti su bile i viÅ¡e nego prikladne za tu vrst promiÅ¡ljanja jer Hrvatska i jest jedna krÄma u kojoj se itekako dobro zna tko pije, a pogotovo tko to plaća. Zemljom Äiji su i temelji i utemeljitelji evidentno udareni ukrivo valja se konzervativna rekonkvista predvoÄ‘ena damom koja podsjeća na atletiÄarke iz bivÅ¡eg DDR – a, vojska nam je ponovno na IstoÄnom frontu pod njemaÄkim vrhovniÅ¡tvom, a lik koji je imao osam od deset trgovina u regiji, monopol i svesrdnu podrÅ¡ku politike propao je uz gubitak od 40 milijardi kuna (oko Äetiri milijuna kuna dnevno), a s njim i mit o Imoćanima kao poslovnim genijima. JoÅ¡ k tome, ovih je dana urbi et orbi obznanjeno kako se domovina nalazi u stanju hibridnog rata; nije, doduÅ¡e, naznaÄeno protiv koga, ali kao da je to problem – neprijatelj će se lako iznaći, već prema potrebi.
PjevaÄi generalskog zbora
Ne Äudi stoga da se ovijeh dana ministrica obrazovanja odluÄila uputiti na jedinu pravu adresu, i pohoditi erudite iz Generalskog zbora. Ta koga bi inaÄe, kad je rijeÄ o vitalnim pitanjima domovine, a obrazovni sustav, prema konsenzualnom dogovoru Hrvata, to svakako jest. Na koncu konca, molim vas – ta jedan je general stvarao ovu državu, drugi je, hrvatski Likurg, pisao Ustav, treći je, pak, pravio gebis na raÄun neprijatelja i time podrivao neprijateljsku ekonomiju, Äetvrti i peti su bili jednako uspjeÅ¡ni s hrvatskom ekonomijom, Å¡esti je ostvarivao veze s dijasporom gonjajući autobuse po NjemaÄkoj i postao ugledni poliglot Äije poznavanje njemaÄkog nije dospjelo dalje od legendarnog „ruf mich an“, Å¡to ga svakako Äini relevantnim sugovornikom kad je obrazovna reforma u pitanju. Jest, to je isto ono Vijeće mudraca Äije ekspoziture diljem zemlje javno spaljuju nepoćudne tiskovine, selektiraju Marulićeve dane, napadaju splitsku knjižnicu zbog gostujućeg srpskog pisca dok na Äelo slunjske meću vodoinstalatera, ali naÅ¡eg, brate, interveniraju u televizijski program i općenito govoreći, nameću klasiÄni denkverbot za sve koji (drugaÄije) misle. PromiÅ¡ljajući u svom naslonjaÄu u to rano nedjeljno jutro, ja kao da sam Äuo tijek diskusije:
-Ooo, dobar dan, ministrice, što oće reć?
– Ma oprostite, ne bi Å¡tela smetat. Bavimo se nekom kurikularnom reformom pa sam, eto, svratila da Äujem, da pitam…
– Nuder, mala, sluÅ¡aj vako – reÄemo, kakvi STEM, kakve informatike, robotike, kakvi bakraÄi – najvažniji ti je, jelte, kukur…, kur…, ma onaj kurac od povijesti!
Zbor protiv zbornice
ViÅ¡e od ovog nisam Äuo, jer sam pojurio zagrliti Å¡koljku, da li zbog subotnje noći ili zbog ove enciklopedijske rasprave o budućnosti hrvatskog Å¡kolstva, teÅ¡ko je reći. Vjerojatno nisam jedini kog obuzima osjećaj muÄnine na pomisao da resorno ministarstvo viÅ¡e drži do miÅ¡ljenja priuÄene ekipe iz Zbora nego struke iz zbornice, osjećaj koji je sve viÅ¡e zaÄinjen dojmom kako živimo negdje u Nikaragvi ili ÄŒadu, a ne u Europi 21. stoljeća, kako živimo u zemlji u kojoj je apsurd svakodnevnica, zemlji koja naoÄigled izumire jer je viÅ¡e seksa u parlamentu, oralnog i cerebralnog nadasve, nego po kućnim budoarima. I meÄ‘unarodne recenzije potvrdile su da je Jokićev kurikulum odliÄan, ali nesumnjivo je takva ocjena rezultat djelovanja vanjskog neprijatelja (poznato je da je prvi korak u hibridnom ratu diverzija na obrazovni sustav žrtve). Frenologija je odavna odbaÄena, ali zaboravite sve Å¡to ste znali o anatomiji – glava je, naprosto, kocka, Zemlja je ravna ploÄa, a Noa je bio direktor Jadrolinije iz kvote vladajuće stranke! Kako domaća „elita“ doživljava prosvjetu rjeÄito svjedoÄi i amandman Grada Zagreba na Izmjene i dopune Zakona o odgoju i obrazovanju – „odgovorni“ Grada su, naime, zaiskali promjene u sastavu Å¡kolskih odbora, i to na naÄin da se smanji broj predstavnika Å¡kole u odboru na jednog, a poveća broj predstavnika osnivaÄa na Äetiri! Bili bi vjerojatno ponosni na sebe kad bi znali tko je davnih dana joÅ¡ konstatirao kako je kadrovska politika majka svake politike.
Ovih dana upravo je, meÄ‘utim, napisano novo poglavlje Enciklopedije gluposti u hrvatskom izdanju. Radi se, naravski, o netom zavrÅ¡enim pregovorima Vlade i sindikata javnih službi o novom Temeljnom kolektivnom ugovoru. U Äasu kad je obrazovni sustav na klocnama, sindikati su se bacili naglavaÄke u pregovore, parafrazirajući Antona KoroÅ¡ca na sebi svojstven naÄin – mi sindikalisti borit ćemo se protiv Vlade do zadnje kapi prosvjetarske krvi. Sindikati i njihovo Älanstvo godinama se već, kao jahaÄ i konj kreću u istom pravcu, samo Å¡to jedni vjeÄito jaÅ¡u, a drugi vjeÄito tegle. Ono Å¡to se samo iz pristojnosti nazvalo pregovorima oteglo se, meÄ‘utim, kao gladnoga sranje (paralela, znam, nije baÅ¡ akademska, ali kirurÅ¡ki opisuje stanje u Å¡kolstvu i okus koji je nakon ove travestije ostao); nakon dva mjeseca i petnaest sastanaka pregovaraÄkih odbora, kao da rjeÅ¡avaju homersko pitanje, diskutanti su napokon parafirali TKU.
Sindikalnih petnaest centimetara
Plod takove incestuozne veze i nije mogao ispasti drugaÄije nego ograniÄen, da ne kažem – defektan. Sindikalni su neimari krenuli silovito – pregovori su voÄ‘eni u vrijeme rasta BDP – a i svih gospodarskih pokazatelja, rasta povlaÅ¡tenih mirovina, kupovine borbenih aviona, donoÅ¡enja novog Zakona o pravima branitelja (koji prema nekim analizama teži cca 6 milijardi kuna); Vilim se grozio ribiÄkim priÄama o povećanju prosvjetarskih plaća od kojih 15 – ak posto! SvrÅ¡ilo je, kao i inaÄe kad su u pitanju veliki ljubavnici, ribići ili većinski obrazovni sindikati, a da niste ni osjetili. Puste najave o povećanju plaće od 400 milijuna negdje su nestale, sindikalnih 15 cm, pardon, 15% spalo je na kraju na 2% na plaći za studeni (treća rata duga od 6%). Osnovica za jubilarnu nagradu i dnevnice ostale su iste jer Vlada u njih nije ni dirala, a jedino Å¡to se povećalo jest naknada za prijevoz onima koji koriste osobni automobil i to za astronomskih 25 lipa, na kunu po kilometru, zahvaljujući prije svega Preporodovom angažmanu struÄnjaka s Prometnog fakulteta Äija ekspertiza pokazuje kako bi realni putni troÅ¡kovi trebali iznositi minimalno 1.34 kn / km. Vladin argument bio je neoboriv – ako bismo plaćali realne putne troÅ¡kove, pojedincima bi ta naknada bila veća nego plaća; kao da su radnici krivi Å¡to primaju takve plaće! Kao u onom vicu u kojem se tip koji radu u Holdingu hvali susjedu nastavniku kako mu trebaju dva dana da autom obiÄ‘e svoje imanje. Znam, susjed, znam, odgovara mu kolega, i ja imam takav auto!
Zahvaljujući ranije dogovorenom rastu osnovice za studeni od 2% plaće će u obrazovanju u 2018. doći na razinu onih iz 2009, Å¡to je nesumnjivo uspjeh – s kime su sindikati pregovarali, lako se moglo desiti da plaće zavrÅ¡e na razini onih iz 41.! Realno povećanje osnovice? Dug za 2016.? Vraćanje dodataka za vjernost službi od 4, 8, i 10%? Plaćanje dodatnih poslova poput produžne nastave ili dežurstva na maturi? KojeÅ¡ta, uozbiljite se, molim vas. Hrvatska, kao prava francjozefinska država XIX. stoljeća financira vojsku, policiju, Crkvu i državni aparat; Å¡kolstvo je na zaÄelju hranidbenog lanca. To je, naprosto, tako joÅ¡ od dana kad su Adam i Eva bili Å¡upirani s Gospodnjeg kolhoza. Da je drugaÄije, Äura bi se u znak prosvjeda survao niz Sljeme. Nakon svega, sindikalni menage a trois najveću bi dobrobit ÄovjeÄanstvu iskazao da viÅ¡e ne otvara usta. Da Å¡ute ili, Å¡tajaznam, žvaÄu duhan. MeÄ‘utim, fascinantno je u ovoj priÄi neÅ¡to drugo – prema sindikalnim podacima, 86% Älanstva izjasnilo se ZA potpisivanje ovakvog TKU! Bit će to 86% od onih koji uopće znaju u kojem su sindikatu i koji su proÄitali TKU. Toliki je, dakle, postotak onih koje Vlada kupi za 25 lipa po kilometru! Toliki je postotak ljudi u sustavu koji se paniÄno boji donositi odluke i prepuÅ¡ta drugima da odluÄuju o njima. Jer, ako su odluke tuÄ‘e, i odgovornost je tuÄ‘a. Toliki je, otprilike, postotak onih koji će nakon prve plaće pljuvati po sindikatima iako su zaokruživanjem DA pljunuli sami na sebe i posao kojim se bave. Toliko je, na kraju, onih koji ne shvaćaju da se Äovjek, ako sam sebe svede na razinu crva, ne bi trebao Äuditi kad ga zgaze, pogotovo u druÅ¡tvu u kojem svi vole misliti kao većina, kao jedan.
Jedan narod, jedna istina, jedna vlast – bijedna država!