Tresla se brda, rodilo se – niÅ¡

Ne čudi da se ovijeh dana ministrica obrazovanja odlučila uputiti na jedinu pravu adresu, i pohoditi erudite iz Generalskog zbora. Ta koga bi inače, kad je riječ o vitalnim pitanjima domovine, a obrazovni sustav, prema konsenzualnom dogovoru Hrvata, to svakako jest. Na koncu konca, molim vas – ta jedan je general stvarao ovu državu, drugi je, hrvatski Likurg, pisao Ustav, treći je, pak, pravio gebis na račun neprijatelja i time podrivao neprijateljsku ekonomiju, četvrti i peti su bili jednako uspješni s hrvatskom ekonomijom, šesti je ostvarivao veze s dijasporom gonjajući autobuse po Njemačkoj i postao ugledni poliglot čije poznavanje njemačkog nije dospjelo dalje od legendarnog „ruf mich an“

piše: Žukov!

---

Zima stiže, dragi moji, dani su sve kraći, suknje su sve duže; u nas, na otoku, svijet se zarana povlači u kuće ili noćari po krčmama punim ekipe na zlu glasu. Stigavši tako kući u nedjeljno jutro, više mrtav nego živ (valja, naime, da znate kako radim u mjestu s najviše neudatih žena po glavi stanovnika u Hrvatskoj), uvidjeh koliko je situacija u zemlji, zapravo, složena. Okolnosti su bile i više nego prikladne za tu vrst promišljanja jer Hrvatska i jest jedna krčma u kojoj se itekako dobro zna tko pije, a pogotovo tko to plaća. Zemljom  čiji su i temelji i utemeljitelji evidentno udareni ukrivo valja se konzervativna rekonkvista predvođena damom koja podsjeća na atletičarke iz bivšeg DDR – a, vojska nam je ponovno na Istočnom frontu pod njemačkim vrhovništvom, a lik koji je imao osam od deset trgovina u regiji, monopol i svesrdnu podršku politike propao je uz gubitak od 40 milijardi kuna (oko četiri milijuna kuna dnevno), a s njim i mit o Imoćanima kao poslovnim genijima. Još k tome, ovih je dana urbi et orbi obznanjeno kako se domovina nalazi u stanju hibridnog rata; nije, doduše, naznačeno protiv koga, ali kao da je to problem – neprijatelj će se lako iznaći, već prema potrebi.

Pjevači generalskog zbora

Ne čudi stoga da se ovijeh dana ministrica obrazovanja odlučila uputiti na jedinu pravu adresu, i pohoditi erudite iz Generalskog zbora. Ta koga bi inače, kad je riječ o vitalnim pitanjima domovine, a obrazovni sustav, prema konsenzualnom dogovoru Hrvata, to svakako jest. Na koncu konca, molim vas – ta jedan je general stvarao ovu državu, drugi je, hrvatski Likurg, pisao Ustav, treći je, pak, pravio gebis na račun neprijatelja i time podrivao neprijateljsku ekonomiju, četvrti i peti su bili jednako uspješni s hrvatskom ekonomijom, šesti je ostvarivao veze s dijasporom gonjajući autobuse po Njemačkoj i postao ugledni poliglot čije poznavanje njemačkog nije dospjelo dalje od legendarnog „ruf mich an“, što ga svakako čini relevantnim sugovornikom kad je obrazovna reforma u pitanju. Jest, to je isto ono Vijeće mudraca čije ekspoziture diljem zemlje javno spaljuju nepoćudne tiskovine, selektiraju Marulićeve dane, napadaju splitsku knjižnicu zbog gostujućeg srpskog pisca dok na čelo slunjske meću vodoinstalatera, ali našeg, brate, interveniraju u televizijski program i općenito govoreći, nameću klasični denkverbot za sve koji (drugačije) misle. Promišljajući u svom naslonjaču u to rano nedjeljno jutro, ja kao da sam čuo tijek diskusije:

-Ooo, dobar dan, ministrice, što oće reć?

– Ma oprostite, ne bi Å¡tela smetat. Bavimo se nekom kurikularnom reformom pa sam, eto, svratila da čujem, da pitam…

– Nuder, mala, sluÅ¡aj vako – rečemo, kakvi STEM, kakve informatike, robotike, kakvi bakrači  – najvažniji ti je, jelte, kukur…, kur…, ma onaj kurac od povijesti!

Zbor protiv zbornice

Više od ovog nisam čuo, jer sam pojurio zagrliti školjku, da li zbog subotnje noći ili zbog ove enciklopedijske rasprave o budućnosti hrvatskog školstva, teško je reći. Vjerojatno nisam jedini kog obuzima osjećaj mučnine na pomisao da resorno ministarstvo više drži do mišljenja priučene ekipe iz Zbora nego struke iz zbornice, osjećaj koji je sve više začinjen dojmom kako živimo negdje u Nikaragvi ili Čadu, a ne u Europi 21. stoljeća, kako živimo u zemlji u kojoj je apsurd svakodnevnica, zemlji koja naočigled izumire jer je više seksa u parlamentu, oralnog i cerebralnog nadasve, nego po kućnim budoarima. I međunarodne recenzije potvrdile su da je Jokićev kurikulum odličan, ali nesumnjivo je takva ocjena rezultat djelovanja vanjskog neprijatelja (poznato je da je prvi korak u hibridnom ratu diverzija na obrazovni sustav žrtve). Frenologija je odavna odbačena, ali zaboravite sve što ste znali o anatomiji – glava je, naprosto, kocka, Zemlja je ravna ploča, a Noa je bio direktor Jadrolinije iz kvote vladajuće stranke! Kako domaća „elita“ doživljava prosvjetu rječito svjedoči i amandman Grada Zagreba na Izmjene i dopune Zakona o odgoju i obrazovanju – „odgovorni“ Grada su, naime, zaiskali promjene u sastavu školskih odbora, i to na način da se smanji broj predstavnika škole u odboru na jednog, a poveća broj predstavnika osnivača na četiri! Bili bi vjerojatno ponosni na sebe kad bi znali tko je davnih dana još konstatirao kako je kadrovska politika majka svake politike.

Ovih dana upravo je, međutim, napisano novo poglavlje Enciklopedije gluposti u hrvatskom izdanju. Radi se, naravski, o netom završenim pregovorima Vlade i sindikata javnih službi o novom Temeljnom kolektivnom ugovoru. U času kad je obrazovni sustav na klocnama, sindikati su se bacili naglavačke u pregovore, parafrazirajući Antona Korošca na sebi svojstven način – mi sindikalisti borit ćemo se protiv Vlade do zadnje kapi prosvjetarske krvi. Sindikati i njihovo članstvo godinama se već, kao jahač i konj kreću u istom pravcu, samo što jedni vječito jašu, a drugi vječito tegle. Ono što se samo iz pristojnosti nazvalo pregovorima oteglo se, međutim, kao gladnoga sranje (paralela, znam, nije baš akademska, ali kirurški opisuje stanje u školstvu i okus koji je nakon ove travestije ostao); nakon dva mjeseca i petnaest sastanaka pregovaračkih odbora, kao da rješavaju homersko pitanje, diskutanti su napokon parafirali TKU.

Sindikalnih petnaest centimetara

Plod takove incestuozne veze i nije mogao ispasti drugačije nego ograničen, da ne kažem – defektan. Sindikalni su neimari krenuli silovito – pregovori su vođeni u vrijeme rasta BDP – a i svih gospodarskih pokazatelja, rasta povlaštenih mirovina, kupovine borbenih aviona, donošenja novog Zakona o pravima branitelja (koji prema nekim analizama teži cca 6 milijardi kuna); Vilim se grozio ribičkim pričama o povećanju prosvjetarskih plaća od kojih 15 – ak posto! Svršilo je, kao i inače kad su u pitanju veliki ljubavnici, ribići ili većinski obrazovni sindikati, a da niste ni osjetili. Puste najave o povećanju plaće od 400 milijuna negdje su nestale, sindikalnih 15 cm, pardon, 15% spalo je na kraju na 2% na plaći za studeni (treća rata duga od 6%). Osnovica za jubilarnu nagradu i dnevnice ostale su iste jer Vlada u njih nije ni dirala, a jedino što se povećalo jest naknada za prijevoz onima koji koriste osobni automobil i to za astronomskih 25 lipa, na kunu po kilometru, zahvaljujući prije svega Preporodovom angažmanu stručnjaka s Prometnog fakulteta čija ekspertiza pokazuje kako bi realni putni troškovi trebali iznositi minimalno 1.34 kn / km. Vladin argument bio je neoboriv – ako bismo plaćali realne putne troškove, pojedincima bi ta naknada bila veća nego plaća; kao da su radnici krivi što primaju takve plaće! Kao u onom vicu u kojem se tip koji radu u Holdingu hvali susjedu nastavniku kako mu trebaju dva dana da autom obiđe svoje imanje. Znam, susjed, znam, odgovara mu kolega, i ja imam takav auto!

Zahvaljujući ranije dogovorenom rastu osnovice za studeni od 2% plaće će u obrazovanju u 2018. doći na razinu onih iz 2009, što je nesumnjivo uspjeh – s kime su sindikati pregovarali, lako se moglo desiti da plaće završe na razini onih iz 41.! Realno povećanje osnovice? Dug za 2016.? Vraćanje dodataka za vjernost službi od 4, 8, i 10%? Plaćanje dodatnih poslova poput produžne nastave ili dežurstva na maturi? Koješta, uozbiljite se, molim vas. Hrvatska, kao prava francjozefinska država XIX. stoljeća financira vojsku, policiju, Crkvu i državni aparat; školstvo je na začelju hranidbenog lanca. To je, naprosto, tako još od dana kad su Adam i Eva bili šupirani s Gospodnjeg kolhoza. Da je drugačije, Đura bi se u znak prosvjeda survao niz Sljeme. Nakon svega, sindikalni menage a trois najveću bi dobrobit čovječanstvu iskazao da više ne otvara usta. Da šute ili, štajaznam, žvaču duhan. Međutim, fascinantno je u ovoj priči nešto drugo – prema sindikalnim podacima, 86% članstva izjasnilo se ZA potpisivanje ovakvog TKU! Bit će to 86% od onih koji uopće znaju u kojem su sindikatu i koji su pročitali TKU. Toliki je, dakle, postotak onih koje Vlada kupi za 25 lipa po kilometru! Toliki je postotak ljudi u sustavu koji se panično boji donositi odluke i prepušta drugima da odlučuju o njima. Jer, ako su odluke tuđe, i odgovornost je tuđa. Toliki je, otprilike, postotak onih koji će nakon prve plaće pljuvati po sindikatima iako su zaokruživanjem DA pljunuli sami na sebe i posao kojim se bave. Toliko je, na kraju, onih koji ne shvaćaju da se čovjek, ako sam sebe svede na razinu crva, ne bi trebao čuditi kad ga zgaze, pogotovo u društvu u kojem svi vole misliti kao većina, kao jedan.

Jedan narod, jedna istina, jedna vlast – bijedna država!