piše: Žukov!
Takova su, da se pristojno izrazim, bila moja prva iskustva s hrvatskim odgojno – obrazovnim sustavom (prva iskustva, po defaultu, nisu nešto što ćete pamtiti, ali dotičnu, naprosto, ne mogu zaboraviti). Bila je malo starija od mene, zgođušna plavojka u ranim tridesetima, i imala je stila koliko i nakovanj. I, neizostavno, bila je ravnateljica jedne osnovne škole na sjeveru Hrvatske. Nazvala me dan ranije da se nađemo, te smo se tako tog sunčanog jutra zatekli u njenom uredu. Otpremivši tajnicu, izbacila je zamamni osmjeh i impozantno poprsje, te izrecitirala moje generalije. Mogao je to biti početak jednog obećavajućeg odnosa ravnateljice i čovjeka koji je netom prošao na natječaju da nisam učinio fatalnu pogrešku i prebrzo je naveo da se razotkrije do kraja. Naime, ništa ne sluteći, rekoh kako sam upravo upisao postdiplomski studij u Zadru i … I dalje nisam dospio – Mirjana, tako se, naime, zvala, momentalno se prometnula u divlju dominu, tražeći ultimativno da odlučim između njenog ureda i postdiplomskog studija. Dok sam u nevjerici gledao čas u raspelo u prirodnoj veličini obješeno na zidu, čas u ono ništa manje oko njenog vrata, pitao sam se naivno zašto, dobijesa, ne mogu imati oboje. Kasnije mi je kolega koji je već isprobao Mirjanu otkrio – avaj, prijatelju, nikako nije dobro – nisi joj smio spominjati taj postdiplomski; ona se panično boji konkurencije! Čestiti čitatelj vjerojatno pogađa – naš odnos završio je tako da sam joj dao pedalu i otišao u Zadar, ali sam ipak naučio lekciju koju bi svaki početnik trebao znati prije no što korakne u zbornicu – iskrenost prema neiskrenim ljudima najbrži je put u propast. Lekciju koju sam, iako u sasvim drugačijim okolnostima, bio prisiljen ponoviti, čak dva puta u zadnje dvije godine!
Prošlo je otad desetak godina, mnogi u sustavu i dalje problijede ciklički svakog desetog u mjesecu, ne crveni se gotovo nitko, ministri i ravnatelji mijenjali su se kao dijelovi od Wartburga, a ništa se suštinski promijenilo nije – hrvatsko se društvo kornijevim korakom vraća u epohu volovske zaprege mentalno i materijalno; obrazovni sustav poprima feudalne konture još od kad je notorni Zlatko Canjuga pokušao prijaviti magisterij povijesti na temu stališa u hrvatskom društvu (koliko je tema pogođena govori da biva odbijen čak i na Zagrebačkom sveučilištu), od časa kad su tetka koju biste s cekerom poslali po grincajg da se nije uspela na obrazovni Olimp na Sveticama i rektor Boras stali utirati put biblijskim vrijednostima, i od kad je prepisivanje, kao u srednjovjekovnim skriptorijima, opet na cijeni; još čekam da se ispostavi kako su Ameri Deklaraciju neovisnosti prepisali od Šeksa, ili da koji od domaćih kompilatora počne polagati autorska prava na Gilgameša pa da se sruši dogma o 41. kao prapočelu hrvatstva. Aktualna je Vlada upravo napunila godinu dana, a tako i djeluje – fotelje su im fetiš, kao jednogodišnjacima kahlice. Radno vrijeme – od nula do iseljenja. Hrvatska je elita naprosto uvjerena kako im ništa, osim kolesterola, ne može doći glave i nažalost – u pravu su. Monteri grijanja, konobari i šoferi, likovi kakve biste nahvatali na mjestima gdje su boce pune a žene prazne, stupovi su potporni ovoga društva. Država smo koja doskora neće imati poštenu knjižaru, gdje bezuba rulja nasrče na kazališta, javno spaljuje knjige i novine (bit će da imaju PTSP od Ježeve kućice), u kojoj se više izdvaja za Crkvu nego za znanost! Istina je precijenjena, moral je rastezljiva kategorija. Država smo u kojoj vam ex časna s pozicije ministrice javno poručuje – crknite! Država smo u kojoj lokalni uglednici, osnivači obrazovnih ustanova, mlate žene i novinare koristeći goblenske rupe u zakonima, jer hrvatsko zakonodavstvo i jest jedna crna rupa u kojoj se nađu istobojni. Hrvatskom naprosto na svim razinama vladaju likovi koji ne vladaju sami sobom. Država smo u kojoj iseljavanje nije problem već rješenje. Kako pokazuju recentni događaji, boginja pravde u nas je postala obična kurva, dok su mnoge kurve obogotvorene. Ovdje su svi djeca Božja osim djece s down sindromom koja se ne mogu krizmati s ostalom djecom jer Bog u Hrvatskoj, očito, osim kuna broji i kromosome. To već dugo nije Bog kojeg sam znao. Toliko smo bolesno društvo da kod nas pacijenti stoje ispred bolnica iako im ostaci socijalističke prošlosti koju toliko proklinju još uvijek omogućuju besplatno liječenje. Zajednica smo u kojoj je osmjeh događaj, upravo po mjeri mitskog utemeljitelja hrvatske države, zagorskog Mojsija. Razlika je jedino u tome što će, po svemu sudeći, naš hod kroz pustinju trajati puno duže od četrdeset godina. Ni u razvijeniju svijetu nije mnogo bolje – premijera nam u Bruxellesu Jean Claude Jumfer lovi za tur, dok raspojasana gerijatrija iz Europskog parlamenta riskira kolap nasrčući na vlastite asistentice (jer razina šećera i tlak su valjda jedino što im se još može dići). Kad svemu pridodate rastuću desnicu diljem Europe, osobito najnoviju pobjedu u Austriji, jasno je da je epoha britanskih premijera školovanih na Etonu svršeno vrijeme, i da je budućnost Europske unije, izgleda, doista u Kurzu.
U takovim prilikama, razumije se da je i obrazovni sustav u neprilikama. Dokaz toga je i vukovarski primjer – gradska je uprava, zaklinjući se u mlade, odlučila ukinuti sufinanciranje prijevoza studentima, dočim je sebi odlučila podići plaće. Kao da ovakva odluka nije jasna sama po sebi, gradski su oci prisnažili obrazlažući kako se u vukovarske studente dosad ulagalo previše i da se na taj način od njih prave invalidi. Ovaj neopisivo ingeniozni poučak ujedno objašnjava i nedokučivo bujanje broja ratnih invalida. Na tom tragu nesumnjivo je bila i sad već bivša pravobraniteljica Milas Klarić kad je poručila mladima da uče jezike i bježe glavom bez obzira (daleko najpametnija izjava nekog hrvatskog dužnosnika još od Pacte Convente) – koliko domovina ulaže u mlade, veća je vjerojatnost da će se razboliti nego naći stalno zaposlenje. Engleski i njemački bi, međutim, trebali učiti i hrvatski penzioneri, barem oni koji jednog dana misle komunicirati sa svojim unucima.
Nego, ekipa, recite vi meni ovako – koliko vas po zbornicama zna da su u ponedjeljak, 9. listopada, počeli pregovori za novi TKU za javne službe? Ne znate? Ništa neobično; hrvatski su prosvjetari kao rijetko koja branša nezainteresirani za svoj društveni status i materijalna prava, vodeći se onom biblijskom – puno zvanih, malo odabranih. Većina u kolektivu prije bi pročitala opus Tome Akvinskoga nego Kolektivni ugovor, ili Zakon o radu. Uostalom, poznavajući dosadašnje kolosalne uspjehe obrazovnih sindikata nije ni da ste na posebnom gubitku ako ne pratite ovaj event. Čak i Vilim Ribić, koji se inače ukazuje kao Gospa Međugorska, kratko, ali snažno, ovaj put nas je uskratio svojih pitijskih komentara. Ni ostali sindikalni neimari, neizbježni poput usuda, ne oglašavaju se o tijeku pregovora. Tek je predstavnik Preporoda, koji i inače redovito informira svoje članstvo o razvoju događaja, vikao istinu na sve četiri strane svijeta – da je sindikate Vlada dovela u cajtnot, namjerno odugovlačeći početak pregovora. Pa naravno da jest – Vlada tempira pregovore onako kako njoj paše! Tko je kriv našim većinskim obrazovnim sindikatima da i oni svoje akcije, kad bi ih bilo, ne tempiraju u vrijeme koje nama najviše odgovara, da bježe od štrajka u lipnju kao vrag od tamjana? Umjesto da shvate da cendravce nitko ne poštuje, da se poštuje jake, i da napokon pokažu sindikalni gebis, oni i dalje uživaju u sindikalnom martirstvu! Struja poskupi, a Vlada nas uvjerava da je pojeftinila, uzmu nam 6%, a vrate 4% na rate (zbog čega bi mi trebali poput psića veselo mahati repom; zar smo toliko jeftini?), imamo potpisani sporazum o povećanju osnovice, a Vlada zaboravi da ga je potpisala (sjećanje hrvatskih političara traje kraće nego bijeli kruh; nažalost, sjećanje njihovih glasača još je kraće), BDP raste za sve osim za obrazovni i zdravstveni sustav – naprosto, istočno od Bregane povišica je, izgleda, arhaizam. I u ove je pregovore Vlada ušla sa stavom da se o uvećanju plaće, regresu, božićnici i dnevnicama može pregovarati (kako bi ih dodatno čerečila), dok se o najvažnijoj stavci, troškovima prijevoza, ne može razgovarati! Kako sindikati misle ovo riješiti? Iz svog naslonjača ja sasvim jasno mogu vizualizirati trolist lidera većinskih sindikata kako se, naočala spuštenih do korijena nosa, nalakćeni, prsta uprtog u čelo pitaju u čemu je problem. A možda je problem u prstu? Možda su glave za srednjaka? Ako zaista ne vide u čemu je problem, rješenje je samo jedno – trk u prvi Ghetaldus! Tko vas ne zna, skupo bi vas platio. Tko vas zna, platio bi skupo da vas nikad upoznao nije!
Država koja ovo radi svom obrazovnom sustavu zaista nema razloga da brine za svoju budućnost! Država koja ovo radi – budućnosti nema!