piše: Žukov!
Čovjek naprosto ne može, a da se ovih dana ne osjeća blaženo, ponesen ekumenskom atmosferom dijaloga i tolerancije koja je zavladala Hrvatskom – nalazimo se u najljepšem dijelu godine, dani su sve duži, suknje su sve kraće, još jedna školska godina bliži se kraju, a domovina se, budući da nam je Vlada stabilna kao barska dama pred fajrunt, nalazi u permanentnom predizbornom stanju. Nema kome se ne daje – zajednicama (od hrvatske demokratske do vjerskih), dijaspori, umirovljenim bojovnicima u ranim četrdesetima, posrnulim tajkunima; sezonsko je sniženje i u parlamentu. Sredstava nema, pogađate, samo za školstvo. Umjesto da se financira neko društveno dobro, mi već 25 godina financiramo društveno zlo. Režu se vrpce, otvaraju po enti put ista gradilišta, farbaju i tunele i vas, sveta voda teče u potocima, pravi festival demokracije (ili, u našem slučaju, mediokracije). Eto vam prilike da prošećete nove šuze do birališta, susretnete kojeg pokojnog rođaka, čujete nadahnutu predizbornu propovijed lokalnog kapelana, ili, ako ništa, barem natjerate muža da se za tu priliku opere. Iako, sav je taj cirkus manje – više beskoristan; budući da nas vode stranke s posebnim potrebama, Hrvatska je već odavna stavljena pod starateljstvo Bruxellesa i sve kapitalne odluke donose se tamo. Prkosi se rijetko i samo u stvarima od najvećeg nacionalnog značaja, kao što je, recimo, izbor čelne osobe koja bi trebala reformirati školstvo u Hrvata. To se, dakako, radi na domaći, antuntunovski način, koji svakako zaslužuje da ga se pobliže analizira.
Glup pamti, pametan prepiše
Razuman, samosvjestan i obrazovan građanin, demokratski potentan, opasnost je za same temelje na kojima ovo društvo počiva – ako se takav i ukaže, potrebno ga je što prije otpraviti kao i putnika iz naslova; ime najvećeg aerodroma u zemlji pomno je odabrano tako da onima koji odlaze bude jasno zašto odlaze, a oni koji dolaze, da znaju kamo dolaze. Škole su preslika društva, rekao je nedavno Ivan Đikić, ta crvena krpa u očima ljudi kojima je crveni mentalitet u glavi. Koliko je to u hrvatskom slučaju točno pokazuje primjer bivše ministrice obrazovanja, vedete konzervativne rekonkviste, koja je ostala upamćena po neupamćenoj gluposti izjavivši kako je prepisivanje pozitivna tekovina našeg društva. Da je bila riječ o istinskoj vizionarki pokazuju nam danas svijetli primjeri ministra hrvatske pameti, potpredsjednika parlamenta, sudaca Ustavnog suda ili nove predsjednice Ekspertne radne skupine za kurikularnu reformu. Kad su uhvaćeni in flagranti, u njihovu obranu postojano kano klisurine stadoše prvaci Rektorskog zbora (koji se, da podsjetimo, zalažu za biblijske vrijednosti u hrvatskoj znanosti), članovi Akademije, stotinjak doktora znanosti, uredništvo Glasa Koncila. U domaćim se akademskim krugovima evidentno nemilo prepisuje, iako je jedino što bi trebalo prepisati kolektivna društvena terapija.
Stanje: samozadovoljavajuće
Da bi nam škole i dalje bile vjerna refleksija društva, poligoni za hiperprodukciju budućeg biračkog tijela, vladajućoj je kleptokraciji primordijalni interes, jedini interes kad je obrazovanje u pitanju, bio ovladati procesom kurikularne reforme. Nakon što su prije godinu dana uspjeli ono što još nitko u Hrvatskoj nije, izvesti pedesetak tisuća ljudi na ulice zbog obrazovnog sustava, uslijedila je hibernacija koja je ovih dana prekinuta pomazanjem novog vodstva obrazovne reforme. Bez skandala nije moglo, ali sve, razumije se, u okviru zakona i propisa. Eh, što sve čovjek ne podnese da bi ispoštovao pravnu državu…
Voditeljicom Ekspertne radne skupine za provedbu reforme imenovana je Jasminka Buljan Culej. Da je riječ o pomoćnici ministra može se zaključiti i po tome što svega par dana nakon što je ustoličena, ista biva osumnjičena da je prepisala dijelove akcijskog plana bivšeg voditelja reforme. To što je imenovanjem pomoćnice ministra neovisnost tijela koja provode reformu dovedena u pitanje trenutno je najmanji problem. Puno je suspektnija izjava gđe Buljan Culej kako je stanje u hrvatskom obrazovnom sustavu vrlo zadovoljavajuće, i kako su naši učenici u školama naglašeno sretni. Osim što je stvarnost evidentno demantira (rezultati PISA testova, činjenica da nam djeca iz škola izlaze funkcionalno nepismena, da je prag prolaznosti na maturi spušten do 20%, da godišnje bilježimo do 32 milijuna sati izostanaka) ova izjava govori da osoba koja iza nje stoji ne barata činjenicama. Klinci izlaze iz sustava bez ikakvih kompetencija za snalaženje u stvarnom životu, ali dopuštam da to nije osobit problem u državi u kojoj je iskaznica mladeži jedino što im za snalaženje treba. Ili možda krugovi iz kojih gđa Buljan Culej dolazi žele upravo takvu školu?
Kad u škole uđe hrast, iz njega izlaze bukve
Osim toga, ako čelna osoba obrazovne reforme drži kako je stanje prosvjete vrlo zadovoljavajuće, pitam se što će to onda reformirati? Misterij je to koji bi doveo do pregrijavanja živčanog sustava i umnije od mene. Da bi dodatno začinila ovaj ionako neprobavljiv čušpajz, dosolila je i predsjednica Stručnog povjerenstva za provedbu strategije znanosti, gđa Dijana Vican, izjavom kako je glasala za predloženu, a da uopće nije vidjela dokumentaciju, vjerojatno vođena silom duha. Dokumentaciju, doduše, nisu vidjeli ni ostali koji su glasali, osim dva sata prije izbora, ali tko da se još zamara transparentnošću i poštivanjem zakona; kad su još trebali onima na vlasti?! Na ovakav izbor reagirala je i Europska komisija djetinje naivno vjerujući da se u Hrvatskoj stvari rješavaju za stolom, a ne ispod stola.
Kad se gore navedenome pridoda i činjenica kako je Vlada od osam novoizabranih članova NVVO – a njih čak sedam nahvatala iz udruga kao što su Hrast, U ime obitelji, Krug za trg, 40 dana za život i njima sličnih, sasvim jasno postaje kako se obrazovni sustav vraća u epohu parnog stroja; školstvo je, naime, klerikalnog utjecaja svojim reformama izbavio još ban Mažuranić! Jesu li budućnost zemlje znanja škole u kojima će STEM područje biti usklađeno sa Starim Zavjetom, u kojima će povijest počinjati s našima a ne njihovima, u kojima će lektira četvrtog gimnazijskog razreda biti temeljito revidirana, budući da je natrpana ljevičarskim piscima, kako u nacionalnoj, tako i u svjetskoj književnosti? Uostalom, što će sve to našoj djeci – Hrvati moraju učiti prvenstveno engleski i njemački, žele li jednog dana moći komunicirati sa svojim unucima. Da su, kojim slučajem, naši konzervativci operirali u neolitiku, civilizacija bi se jamačno vratila u paleolitik, dok bi kotač bio odbačen kao sotonsko djelo i dijabolična zavjera kontra hrvatskog žića; toljaga bi do danas ostala osnovno oruđe za raspravu. Jednostavno, kad u škole uđe hrast, iz njih izlaze bukve, a oni koji reformom misle stvoriti takve škole zaslužili su svoje mjesto u hrvatskom obrazovnom Hall of shame! Možda sam previše sarkastičan, ali nakon deset godina iskustva u sustavu izgubio sam osjećaj za ukus; jedino se još mogu pitati – Bože mili, kud sam zaš’o?!
Prostitucija je naša solucija
Doduše, ovih se dana sve glasnije šuška o mogućem sporazumu zajedničara i narodnjaka, što bi za posljedicu imalo, navodno, vraćanje kurikularne reforme na tračnice progresa. Taj scenarij nije, kakogod, nešto čemu se treba veseliti – on bi samo dokazao da je prostitucija u Hrvatskoj odavna legalizirana, a školstvo ništa više doli, po običaju, moneta za potkusurivanje.
Da u hrvatskom društvu i nakon četvrtstoljetnog nacionalističkog lobotomiziranja još uvijek ima zdravog tkiva dokazao je ovogodišnji veliki prosvjed za nastavak reforme školstva. Okupilo se kojih dvadesetak tisuća dežurnih mrzitelja svega hrvatskog, iako se svi skupa možemo zapitati što je još u ovoj suznoj dolini, osim dugova, uopće hrvatsko? Istu večer, u Otvorenom, svojim verbalnim eskapadama dvojica akademika do kraja su demaskirala pravo lice hrvatske intelektualne elite i jasno pokazala zašto jedan Đikić ne može biti član Akademije. Niti stanu u istu rečenicu, niti u istu akademiju. Baš kao što u ovaj tekst nisu stali naši većinski sindikati, hlebinci, iluzionisti, cirkusanti, kojima se tu i tamo pridruži i pokoja mažoretkinja, i koji su, po ne znam koji puta prokockali kairos završetka nastavne godine i predizborja da se izbore za, štajaznam, uvećanje osnovice ili plaćanje produžne nastave.
Do nekog novog cirkusa, do neke nove predstave, dogodine!