piše: Anita Šojat
Novinarski spinovi najzeznutija su stvar na svijetu. Mogu pokrenuti niz problema, dovesti do krize vlasti ili recimo: srušiti kurikularnu reformu. Spavate li mirno, vi koji ste ih pustili?
Imam potrebu nakon godinu dana, a uoÄi sutraÅ¡njega prosvjeda, napisati istinu o Kurikulumu nastavnoga predmeta Hrvatski jezik. To je moja istina. Hoćete li mi vjerovati, ostavljam vama na izbor.
U StruÄnu radu skupinu javila sam se ni kao lijeva, ni kao desna, ni kao ona Å¡to je u sredini. Glavne su mi reference bile želja za promjenom, struÄnost i beskrajan entuzijazam. JoÅ¡ uvijek sa suzom u oku Äitam svoje motivacijsko pismo. Bila sam spremna raditi 14 sati dnevno i radila sam kao životinja. Bilo nas je malo. Nitko mi nikada nije rekao Å¡to ću napisati, nitko mi nikada nije naredio Å¡to ću obrisati, nitko me nije ometao u radu. Bila sam slobodna. Nisam se obogatila, sama sam financirala struÄna usavrÅ¡avanja kad smo dokument poÄeli predstavljati kolegama.
Prvi spin krenuo je oko naziva dokumenta: kurikulum ili kurikul. Kao da mi nismo znali da je kurikul bolji naziv, ali linÄ je krenuo. Naziv nije promijenjen jer je bio sastavni dio zakonske regulative i zadanoga naziva dokumenta. Pokrenuli smo inicijativu za promjenom naziva.
Drugi spin: Marulić. Nismo ga izbacili. ToÄka.
Spinovi oko popisa djela za samostalno Äitanje dali su naslutiti da naÅ¡a kurikulumska priÄa neće dobro zavrÅ¡iti. Mediji su bili preplavljeni sudbinskim naslovima, nitko nije Äitao dokument. Svaka primjedba zapoÄinjala je reÄenicom: proÄitala sam u novinama, kolegica mi je rekla, sluÅ¡ala sam na televiziji…
ZakljuÄili smo da dosadaÅ¡nji pristup lektiri nije rezultirao pasioniranim ÄitaÄima. Ljubitelji lijepe književne rijeÄi izgubili su se u pokuÅ¡aju da od njih napravimo književne teoretiÄare. Ne znam kad je postalo važnije književnome djelu pobrojati motive, temu, likove i svu ostalu pripadajuću teoriju od razgovora i vrednovanja onoga Å¡to su djeca proÄitala. ZakljuÄili smo da je najveća prijetnja lektiri upravo nemogućnost iskazivanja kritiÄkoga stava o proÄitanom i ukalupljivanje uÄenika u gotove interpretacije prema kojima njihova razmiÅ¡ljanja o knjizi trebaju biti ista kao uÄiteljeva ili kritiÄareva.
Osnovni je smisao lektire na svim razinama odgoja i obrazovanja vrlo jednostavan: svi bi uÄenici trebali proÄitati sve knjige s popisa lektire. A oni ne Äitaju. To je prvi i osnovni korak, no tu se priÄa ne zavrÅ¡ava. Nije dovoljno književno djelo samo proÄitati. Potrebno je poticati razgovor o uÄeniÄkim predodžbama o tekstu kakve je sam oblikovao na temelju doživljaja i razumijevanja, istiÄući pritom važnost svakoga pojedinaÄnoga miÅ¡ljenja, povezivati književni tekst sa stvarnim životom. Omogućiti uÄenicima slobodno iznoÅ¡enje misli, osjećaja i stavova u sudaru s drukÄijim miÅ¡ljenjima, poticati ih da stvaralaÄki i kreativno odgovore na književno djelo koje su Äitali stvaranjem razrednih novina, osmiÅ¡ljavanjem scenografije, izradom kostima, snimanjem kratkih filmova mobitelom…
NaÅ¡ je cilj bio da djeca zavole Äitanje, zato smo se drznuli dirnuti u okamenjeni dosadaÅ¡nji popis lektire. IspriÄavam se svim književnicima koje smo stavili na popis, a koji su zbog toga imali neugodnosti jer su im iz knjiga izvadili ulomke bez konteksta i napadali, žestoko napadali. Razapinjali!
Sve je moglo biti jednostavno: oko tri, Äetiri knjige mogao se postići konsenzus. Nismo napravili pogreÅ¡ke koje se nisu mogle ispraviti. Umjesto toga svakodnevno sam na raznim portalima Äitala sva moguća imena koja su za nas smislili: jugonostalgiÄari, Äetnici, probisvjeti, idioti, luÄ‘aci, poremećeni, kreteni, zaostali, drkadžije, bitange, nenormalni, komunisti, glupi, nesposobni, pametnjakovići, ljeviÄarska falanga, jugonostalgiÄarski divljaci, kockoglavi, velikosrpska ekipa, jugofaÅ¡isti, ljeviÄarsko smeće, antihrvati, govna, bezidejni…
Bilo mi je teÅ¡ko povjerovati da smo postali državni neprijatelj broj 1 u pokuÅ¡aju da nam djeca zavole Äitanje i lektiru. Nikakve druge namjere nismo imali. Nitko nam nije rekao Å¡to ćemo na popis staviti, nitko nam nije rekao Å¡to ćemo s njega izostaviti. Glasovali smo, raspravljali satima i danima, a u isto vrijeme odvijala se javna rasprava o naÅ¡oj (ne)struÄnosti.
Žestoko su nam zamjerali Å¡to se rijeÄ kritiÄki prosuÄ‘uje i vrednuje u dokumentu javlja 164 puta, da otvaramo mogućnost slobode u organizaciji nastave, da se otvara prostor za kreativnost nastavnika i uÄenika, da je kurikulum vrijednosno i svjetonazorski neutralan.
Stvorili smo tri nove domene predmeta, umjesto medijske kulture željeli smo razvijati medijsku pismenost u skladu sa suvremenim medijima i dostignućima. Napravili smo bolju unutarpredmetnu organizaciju nastavnih sadržaja, uspostavili vertikalnu prohodnost nastavnih sadržaja (od prvog razreda osnovne Å¡kole do Äetvrtog razreda srednje Å¡kole), smanjili i ujednaÄili nastavne sadržaje koji se uÄe po razredima, uspostavili korelacijske veze predmeta Hrvatski jezik s ostalim predmetima, integrirali opće (graÄ‘anski i zdravstveni odgoj), životne i odgojne sadžaje u sadržaje predmeta. Poseban naglasak stavili smo na jeziÄne djelatnosti inzistirajući na razvijanju sposobnosti i vjeÅ¡tine uporabe jezika u razliÄitim životnim, svakodnevnim, komunikacijskim situacijama u kojima uÄenik treba izreći svoje potrebe, misli ili osjećaje (zamoliti Å¡to, popuniti obrazac, protumaÄiti tekst u kojem su slike, dijagrami; predstaviti Å¡to, raspraviti o Äemu, argumentirati svoj stav…) Željeli smo da nam djeca progovore. Ima li u nabrojanome neÅ¡to loÅ¡e?
Ugradili smo svoja iskustva iz nastave, iz naÅ¡ih svakodnevnih susreta s uÄenicima. Zar netko može posumnjati da smo njima željeli loÅ¡e? Da smo imali nadinteres? Da smo željeli politizirati u ovakvom dokumentu? Da nam djeca nisu sveta?
Godinu dana pokuÅ¡avali smo iznjedriti najbolje Å¡to smo mogli. Pisali, brisali, istraživali, grijeÅ¡ili, dolazili do rjeÅ¡enja, svaÄ‘ali se, usuglaÅ¡avali… Većinu primjedaba naÅ¡ih kolega ugradili smo u drugu inaÄicu dokumenta poÅ¡tujući rijeÄ struke. Taj dokument je dobar, treba joÅ¡ sati rada, ali nikako nije za smeće.