piše: Žukov!
Teško je bogatašima steći mudrost, kao što je i mudracima teško steći bogatstvo – tvorac ove životne istine mora da je bio Hrvat barem do šestog koljena unazad. U društvu u kom, prema vrijednosnom instrumentariju resornog ministra, jedan svećenik vrijedi više nego dvadeset liječnika ne može se ni očekivati zdravija atmosfera. Prisnažio je i ministar obrazovanja izjavom kako profesore i učitelje za njihov rad sljeduje duhovna plaća, tako da sasvim jasno biva zašto se Hrvati, više od smrti, boje života u državi koju vode ovakvi. Za svaki slučaj, tu je i, neizbježno poput usuda, trojstvo većinskih obrazovnih sindikata koje je njihov sindikalni credo, kao i obamrlost njihova članstva, lansiralo u pregovaračku orbitu. S tih visina svaka staza vodi nizbrdo, pa ne čudi stoga da je i ekipa iz Trećeg svijeta solventnija nego njihovi štićenici. Autentični poput diplome u Holdingu, nastavili su neumorno rudariti na dobrobit hrvatske prosvjete, zbog čega im se vjerojatno propisno štuca ciklički, svakog desetog u mjesecu. Riječ je, razumije se, o netom završenim pregovorima za granski osnovnoškolski i srednjoškolski kolektivni ugovor.
Uvertira ovom happeningu bili su pregovori za Temeljni kolektivni ugovor za javne službe, o čemu se već dosta pisalo. Prilika je propuštena, kao i tolike dosad – unatoč predizbornom kairosu, ekonomskim argumentima kao i potpisanim sporazumima (koji u kulturnu svijetu još uvijek nešto znače), na ho – ruk je sklepana nekakva wanabee verzija TKU – a sa skraćenim best before rokom. Konzumirajte, dakle, na vrijeme svoja prava, jer, kao i s bračnim ugovorima – naknadne reklamacije se ne uvažavaju. Preporod je jedini od obrazovnih sindikata bio protiv prihvaćanja ovakvog poluproizvoda, ali je, po običaju, ostao usamljen u tome. U takvim su, dakle, okolnostima počeli pregovori za granske prosvjetarske ugovore. Cijeli je ovaj kafkijanski proces bio popraćen jednim događajem koji na znakovit način predstavlja neumitnu sudbinu hrvatskog školstva. Kao što je džungla progutala astečke gradove nakon što su upoznali uljuđenu i civiliziranu Europu, tako i gluposti ne predstavlja osobit teret da dokraja proguta ostatke ostataka nekad solidnog obrazovnog sustava nakon kadrovske kataklizme devedesetih i cijelog tuceta ministara koji su kao ražalovani kadar po kazni bivali postavljani na čelo sustava koji je u svakoj normalnoj državi jedan od najvažnijih.
Prozor mora pasti!
Dakle, krajem mjeseca ožujka, paralelno s pregovorima, počeli su, ničim izazvani, padati prozori sa zgrade Klasične gimnazije u Zagrebu, navještajući apokalipsu koja sustavu predstoji. Na sastanku koji je upriličen, gnjevni roditelji zahtijevali su od gradskih vlasti objašnjenje ove raritetne pojave. Pročelnik Gradskog ureda za odgoj i obrazovanje odvratio im je kako bespotrebno dramatiziraju – ta prozor je dosad pao samo tri puta, te za kraj poentirao: „Kao da prozori inače ne padaju sa škola?!“ Kako je ova neviđena manifestacija oštroumlja polučila suprotan efekt od željenog i još većma razjarila roditelje, učeni je pročelnik nadmašio samog sebe propištavši: „Sve preuveličavate, vodite predizbornu kampanju protiv mene!“ Nema druge, to je jedino suvislo objašnjenje – u predizbornu diverziju protiv Grunfa i njegova Broja Jedan uključili su se i prozori po školama (uostalom, dobro je poznato tko je izjavio kako Prozor noćas mora pasti)! Optužio je pritom gradski pristav i propuh (!), domara, pa i bivšeg ravnatelja (kao da ravnatelje po školama ne instalira upravo lokalna politika koje je i pročelnik integralni dio, a jedini propuh koji može kumovati ovom cirkusu onaj je u glavama ljudi koji ovo toleriraju). Istino, i Bogu si teška, a kud ne jednom pročelniku Gradskog ureda. Dotični pritom, iako je pokazao da ima stila koliko i nakovanj, nije ni svjestan kako je u pravu – u Hrvatskoj je odavna postalo sasvim normalno da prozori padaju po učenicima, da otpada žbuka, da ima djece koja dolaze gladna, da nema papira ni sapuna, a o nivou moralne higijene da ne govorim. Cijela ova priča upravo savršeno se uklapa u analiziranje situacije s kolektivnim ugovorima i materijalnim stanjem u hrvatskom školstvu – dok sustav puca po šavovima, odgovorni za takvo stanje više brinu o foteljama nego o prozorima (uostalom, vidi prvu rečenicu).
Pastorala oko pregovora za granske kolektivne ugovore čini samo još jedan korak na dobro utabanom putu pretvaranja Hrvatske u malu zemlju za velike budale. Receptura viđena na pregovorima oko TKU primijenjena je i ovaj put. Iako su svi argumenti bili na strani sindikata, svjedočili smo još jednoj epizodi sindikalizma s odgodom. Dogovoreno je tako potpisivanje privremenih granskih ugovora za osnovno i srednje školstvo s rokom upotrebe do 1. rujna, odnosno do 1. prosinca u produženoj primjeni. Dotad, dogovorili su se da će se dogovarati. Zadržana su sva postojeća materijalna prava (što je u uvjetima rasta svih ekonomskih pokazatelja, dakako, ogroman uspjeh). Prava iz Sporazuma o rastu osnovice uslijed porasta BDP – a, kao i dug po sporazumu iz 2016. bit će vjerojatno isplaćeni u K–plus bonovima, u skladu s politikom Vlade. Po običaju, jedini obrazovni sindikat koji je pitao svoje članove za mišljenje bio je manjinski; u većinskima odluke donose isključivo upravni organi. Jedini organ koji se pritom ne koristi po svemu sudeći je – mozak. Svo vrijeme pregovaranja Preporod je od ostalih obrazovnih sindikata bio prihvaćen poput ljevičara u pasivnim krajevima. Razlozi ovolike naklonosti lako su opipljivi – casus belli su, dakako, komisije za tehnološke viškove. Većinski je Sindikat hrvatskih učitelja dosad imao apsolutni monopol na rad ovih tijela, čak i u onim županijama u kojima je Preporod imao većinu članstva; pojave su to koje se skladno uklapaju u hrvatsku sindikalnu mitologiju. Za razliku od Grčke, ovdje se savršeno dobro znalo tko koga… zastupa – na terenu je to rezultiralo raznoraznim devijacijama u kojima su članovi „krivog sindikata“ redovito prolazili loše. Kad se zna da se preko navedenih komisija godišnje zapošljavalo oko 500 osoba, sasvim jasno postaje zašto je većinskom sindikatu toliko stalo da zadrži utjecaj u njima i zašto je, posljedično, Preporod toliko smetao. Tako dugo dok Preporod nije bio reprezentativan i nije sudjelovao u kolektivnom pregovaranju, većinski je sindikat preko KU – ova imao kontrolu nad komisijama. Dovoljno je podsjetiti kako je prema KU – u iz 2001. prednost pri zapošljavanju imao član većinskog sindikata, što je školski primjer diskriminacije.
Kad želiš uvaliti nekog svoga, preuzmi komisiju
Komisije su bile i sredstvo da se članstvo drži na uzdi, da se osnivaju nove podružnice većinskog sindikata, da se zapošljava po školama u kooperaciji s pojedinim ravnateljima, da se ima moć, prvenstveno ekonomska. Zbog komisija je većinski sindikat prilikom potpisivanja prošlog kolektivnog ugovora pristao i na smanjenje brojnih materijalnih prava zaposlenih u školama, dajući dodatnu dimenziju sindikalnom merkantilizmu. O navedenome mogu posvjedočiti i vlastitim primjerom – kad sam iz SHU – a prelazio u Preporod, visoka instanca većinskog sindikata poručila mi je kako sam pogriješio, i kako ću uskoro, jer nisam imao punu normu, to i sam spoznati! I priznajem, pogriješio sam – trebao sam to napraviti daleko prije; u životu nikome nisam tako rado dao košaricu! Koliko su županijske komisije za tehnološke viškove važne SHU – u vidjelo se i prilikom ovih pregovora, kad su bili spremni udovoljiti i zahtjevu ravnateljskih udruga da sudjeluju u radu ovih tijela (njihova opsesija kadroviranjem je fascinantna), ali ne i manjinskom sindikatu.
Ako se ne možete oteti dojmu da svakim novim grandioznim uspjehom sindikata pregovarača Vaša primanja postaju sve tanja, dojam vas ne vara. Komisije za viškove, umjesto da služe zbrinjavanju viškova u zbornicama, godinama su služile za zbrinjavanje viškova u nečijim džepovima. Evidentan je pritom manjak zdravog razuma onih koji su godinama moneta za potkusurivanje, ali i dalje šute i ostaju u takvim sindikatima. Kao, po inerciji. Upravo po inerciji hrvatsko društvo još je uvijek u fazi prvobitne akumulacije kapitala. Toliko smo inertni da se ne mičemo dalje od vlastita kauča ma koliko pravili imbecile od nas. Ovaj problem postoji već gotovo dva desetljeća, ali očito do ministra Barišića nijedan drugi nije ga želio riješiti – u komisijama za viškove ubuduće će, prema granskom osnovnoškolskom ugovoru, sjediti i predstavnici manjinskog sindikata. Već od ovog ljeta to će značiti daleko transparentnije zapošljavanje po školama i upravo to je najveći dobitak novog osnovnoškolskog granskog ugovora. Do zadovoljavajućeg stanja još je dalek put, ali i najduži put započinje prvim korakom. U slučaju obrazovne sindikalne scene to bi bio jedan dobar klistir!