Kolektivni prigovor i ostale ribičke priče

piše: Žukov!

Kad je bal, nek je maskenbal, ne kaže se bez vraga. Odnosno, prilagođeno aktualnom (akutnom, zapravo) prosvjetarskom momentu, kad je bal, nek se i princeza… hm, zabavlja. Zabava je ovaj put trajala kratko; na nesreću, svršilo se relativno brzo. Nemojte biti zločesti, sram vas bilo – govorim, naravski, o netom završenim pregovorima za novi TKU, iako je, nakon svega, osjećaj, otprilike, bio upravo takav – svi relevantni ekonomski faktori obećavajuće su se dizali, nadali smo se da ćemo napokon dobiti nešto, osjetili nismo ništa, i još, nakon svega, moramo slušati ribičke priče o grandioznoj izvedbi!

Zvuči poznato? Sindikati javnih službi, napose većinski obrazovni, demaskirali su sami sebe, još jednom, na pregovorima s Vladom o sklapanju novog Temeljnog kolektivnog ugovora. Ovaj teatar, da ne kažem harlekinijada, završio je 9. ožujka, potpisivanjem „kratkog“ TKU – a za javne službe, s rokom upotrebe do 1. kolovoza tekuće godine, odnosno 1. studenog u produženoj primjeni. Istina, poučeni iskustvom, nešto drugo nismo ni očekivali; iz svog naslonjača ja sam odmah vidio da cijela stvar ne može završiti drugačije doli još jednim mitskim uspjehom. Obrazovni sustav u Hrvata od praiskona ima status kao kolodvorska radodajka – jaši ga tko kako hoće. Posljedice vidimo svakodnevno, čim počne središnji Dnevnik.

Doduše, ovaj puta okolnosti su bile donekle obećavajuće – dosadašnji TKU istekao je u po sindikate vrlo povoljnom momentu. Predizborno je vrijeme doba kad su čak i hrvatske Vlade znale biti široke ruke, a ni kraj nastavne godine, kad su sindikati po defaultu najsnažniji, nije više daleko. Međutim, kako kažu lideri većinskih obrazovnih sindikata – ako činjenice prkose našem viđenju stvari, utoliko gore po činjenice. Vlada je u pregovore ušla s namjerom da uzme maksimalno koliko se može (a tko vam je kriv kad ste redovito tihi, pokorni i pristojni; južno od Bregane od pristojnosti se još nitko nije najeo), Preporod je u pregovore ušao s namjerom da se izbori za ono što je realno ostvarivo i što nam pripada (pitanje naknade za prijevoz, recimo), dok su ostali obrazovni sindikati u pregovore ušli s ciljem da iz njih izbace Preporod! Da njihovi lideri mjesečarskom sigurnošću hode stazom koju im je utrla Providnost pokazalo je sad već mitsko Otvoreno na početku pregovaranja – veliki je guru sindikalizma u Hrvata, u želji da diskvalificira predstavnika Preporoda očigledno opteretio misli prevelikim naponom, pa je došlo do kuršlusa u glavi. Razlika, naime, između maštanja o tome da ste veliki sindikalist i uvjerenosti u to otprilike je jednaka razlici između sretnog sanjara i nesretnog shizofrenika. U onakvoj shizofrenoj atmosferi kakvu je stvorio u emisiji, pokopao je sindikalne šanse u samom startu, barem što se tiče podrške javnosti. I nastavak pregovaranja prošao je u sličnom tonu – dok je nakon svake runde Preporod obavještavao članstvo o tijeku pregovora i učinio ih transparentnijima nego ikad, oni kojima transparentnost smeta energiju su trošili na Zakon o reprezentativnosti i pokušaje da privatiziraju pregovore s ekipom iz Banskih dvora. Koga takvi zastupaju, tome Vlada i ne treba!

U normalnim, demokratskim državama vlast se boji naroda, a ne obratno. Budući da mi u takvoj ne živimo, umjesto da sindikati traže i inzistiraju, tako se postavio ministar rada. Od zaposlenih u javnom sektoru još jednom se tražilo da budu razumni i odriču se svojega, dok smo istovremeno svjedočili neizrecivo nerazumnim idejama, tipa trošenja milijuna na nabavu novih aviona, uvođenje vojnog roka, povećanje povlaštenih mirovina… Uostalom, kakav je odnos hrvatskih vlasti prema obrazovanju vidljivo je i iz činjenice da se u nas osnivaju kojekakva povjerenstva za bistrenje povijesti, da se zaustavlja reforma školstva dok se istovremeno čekićima provodi kulturna revolucija, da na skupovima ginekologa predavanja drže biskupi, a doskora će profesorima povijesti povijest tumačiti generali, prvoborci Imovinskog rata, čiji glasnogovornik, dinarska reinkarnacija Clarka Gablea, javno izjavljuje kako povijest i nije znanost nego ideologija! Pamtimo vremena kad su narodni heroji, hvaleći naše i proklinjući njihove, pohodili škole i držali predavanja o tekovinama naše borbe, ali poznato je kako povijest ima tendenciju da se ponavlja – prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa. „Uostalom, ja ne znam kakvo je to prokletstvo da se ne možete oteti opanku“ – davno se pitao Krleža! Kad bi svoje povlačenje najavio jedan Modrić atmosfera bi u domovini bila depresivnija nego Mrtvo more, a kad isto to napravi jedan Ivan Đikić ekipa ga još požuruje jer ovo je, jelte, slobodna zemlja! Tako se, naime, akademska izvrsnost shvaća u Hrvatskoj, u zemlji u kojoj se ljubav prema domovini mjeri busanjem u prsa, pa je valjda najveći od svih Hrvata, izgleda, Tarzan, čovjek – majmun! U tom teatru, tom konzulatu primitivizma,  ne da fali jedna daska – tu fali cijelo krovište!

U takvim su, eto, okolnostima pregovori završili, a da nisu zapravo ni počeli. Vlada je prijetila, između ostalog,  pravilnicima o radu, pa je većina na sindikalnoj strani bila spremna ad hoc potpisati light verziju TKU–a, s primjenom do 1. kolovoza. Preporod je, prije potpisivanja, dao svom članstvu priliku da se izjasni prihvaća li ovakvo rješenje. Članstvo je s 62.15 % odbilo prihvatiti ovakav TKU, dok se 37.86 % izjasnilo za potpisivanje, pa, posljedično, manjinski sindikat TKU nije potpisao. Većinski sindikati, razumije se, svoje članstvo nisu pitali ništa – tamo se, naime, jako dobro zna i tko pije, a još bolje tko plaća. Rezultat svega jest novi TKU, potpisan 9. ožujka 2017., koji ćete moći konzumirati do ljeta tekuće godine. Suma sumarum – sindikati koji zastupaju većinu u obrazovnom sustavu postigli su još jedan blistavi uspjeh. Paralelno s potpisivanjem, pregovori se nastavljaju, navodno od svibnja.

Pobjednik ove bitke jest, dakako, Vlada. Prokušana je taktika još jednom dala rezultate – nametnut ćemo vam pravilnike o radu, uzet ćemo vam prosvjetni dodatak, upitan je regres, i na kraju – suprotna je strana zadovoljna da je uopće nešto dobila! A gdje je povećanje osnovice plaće od 2%? Povrat duga za 2016. godinu? Pitanje naknade za prijevoz? Famozna 13. plaća? Ministar je Čorić dobio time out i uoči lokalnih izbora kupio socijalni mir. Tko, međutim, garantira da će sindikati po isteku važenja ovog TKU – a dobiti išta? Tko može vjerovati Vladi koja je već pogazila jedan potpisani sporazum? Većinski obrazovni sindikati sasvim sigurno nisu nezadovoljni – oni su svoj cilj, svoj jedini cilj, postigli. Naime, nakon isteka ovog skraćenog TKU – a, a uoči pregovaranja o novom, provest će se iznova postupak utvrđivanja reprezentativnosti. Ne treba sumnjati kako će se pritom dići kuka i motika da bi se Preporod izbacilo iz pregovaračkog procesa. To je od početka bio plan, i nema cijene koja se neće platiti za to. Naročito kad plaća netko drugi.