Školica na kraju uma

piše: Žukov

All the world is a stage, napisao je davno jednom majstor iz Stratforda. I doista, čitavo naše društvo, a naročito školstvo, jedan je veliki teatar. Međutim, kad maske padnu, ono što ostaje uglavnom je bijeda, jad i sramota. To neumiveno lice našeg obrazovnog sustava nešto je za što javnost uglavnom ne želi znati, za što nije spremna – mi koji smo unutra takve pojave gledamo svakodnevno. Mediji su često zadnja nada da nade još uopće ima, i zato sam odlučio javno iznijeti neke recentne događaje iz Osnovne škole Smokvica na Korčuli. Tekst koji bi obuhvatio sve tamošnje začudne pojave nadilazi enciklopedijske okvire, i stoga ću se ograničiti samo na događaje proteklih dana.

Naime, 14. veljače 2017. godine učenici jednog od razreda navedene škole požalili su se razredniku na postupanje učitelja likovne kulture, Frana Cebala. Prema iskazu učenika, navedeni je učitelj prekinuo izvođenje nastave kako bi se javio na mobitel, te se zatvorio u kabinet i obavio privatni telefonski razgovor. Pritom je, vrlo često, praksa dotičnog učenike oslovljavati titulirajući ih biranim epitetima, tipa „kretenu, kozo, budalo, idiote“, i tome slično. To je i inače modus operandi na nastavi likovne kulture u OŠ Smokvica, a na što je razrednik upozoravao ravnateljicu u nekoliko navrata. Međutim, pravovaljana reakcija iste je izostala. Istog dana, 14. veljače, razrednik iznova upoznaje ravnateljicu s ovim nemilim pojavama, tražeći da konačno reagira, i zaštiti interese učenika. Međutim, u narednih 15 dana ne dobiva nikakav službeni odgovor što je škola poduzela da se ovome stane na kraj. Stoga se, 1. ožujka 2017. razrednik navedenog razreda obraća ravnateljici dopisom, urudžbiranim u tajništvu škole, i traži da škola reagira. I vrijeme tako prolazi…

Napokon, 7. ožujka, ravnateljica u pratnji pedagoginje škole dolazi na sat razrednika. Učenici opisujući navedena zbivanja potvrđuju gore navedene pojave – da se na nastavi likovne kulture obavljaju privatni razgovori, da im se učitelj obraća na gore opisani način i da se to događa često. O svemu navedenome sastavljen je zapisnik, koji se nalazi u Dnevniku rada dotičnog razreda OŠ Smokvica. Unatoč svemu, razrednik i dalje ne biva upoznat s konkretnim mjerama koje su se poduzele ili se misle poduzeti kako bi se ovakve pojave zaustavile, iako je riječ o eklatantnom kršenju nekoliko pravnih akata, kao i dobre pedagoške prakse.

Istovremeno s navedenim, u školi se zbivaju još nevjerojatnije stvari. Naime, 27. veljače 2017., opet na nastavi likovne kulture, spomenuti učitelj fizički nasrče na učenika jednog drugog razreda, te mu je opalio šamar. Ni ovo, koliko god nevjerojatno zvučalo, nije izolirana pojava – u posljednjih nekoliko godina šamaranje se na nastavi likovne kulture poprilično udomaćilo. I o tome je ravnateljica škole bila uredno informirana, no, pogađate već, stvar se svaki puta zataškala. I o tome postoje pisani tragovi u tadašnjim Dnevnicima rada. Posljednji puta kad je razrednik prijavio fizičko nasilje učitelja Cebala, ravnateljica je izjavila da ona više ne može reagirati, jer je kraj školske godine (iako je bio početak travnja)! U ovom posljednjem slučaju, udareni učenik obavještava razrednicu, koja odmah alarmira ravnateljicu škole. Reakcija – na nastavu joj upadaju ravnateljica i učitelj likovne kulture i prekidaju nastavu. Umjesto da se agresora odvojilo od žrtve, učitelj vičući optužuje učenika da laže, iako učenici ravnateljici potvrđuju da se radilo o šamaranju, kao i da udareni učenik ničim nije izazivao učitelja. Da bi opravdao svoj postupak, nasilnik pita učenika zašto se odmah na početku sata nije udaljio od njega kao što mu je naredio, jer ga redovito svaki sat isprovocira?! Razrednica o svemu sastavlja zapisnik koji se isto tako može naći u Dnevniku rada. Pogađate već, i u ovom slučaju do danas reakcije škole prema dotičnom učitelju – nema. Osim ako se reakcijom ne smatra obavljeni razgovor. U ovom slučaju postupanje škole opisuje i Zakon o odgoju i obrazovanju, Kućni red škole kao i Pravilnik o postupanju nastavnog osoblja u slučaju nasilja u školi. Ništa od navedenog nije se ispoštovalo – o nasilju nije bila obaviještena nadležna policijska postaja, u školu nisu pozvani roditelji udarenog učenika, žrtvu se nije odvojilo od nasilnika već se učitelju omogućilo da se dere na učenika uvjeravajući ga da mu se udarac – pričinio! Kao što će u ponedjeljak dotični učenik iznova sjediti na satu učitelju koji ga je ispljuskao. Zar nisu škole odgojno – obrazovne ustanove, i još k tome mjesta nulte tolerancije na nasilje?

Nakon svih nemilih događaja, razrednici su sazvali sjednicu Razrednih vijeća. Međutim, da se ples nastavi u istom ritmu pobrinuo se opet glavni dirigent – učitelj Cebalo isprva odbija sudjelovati na sjednici, a potom se vraća, prekida sjednicu prijeteći nazočnima prosvjetnom inspekcijom (?!) nakon čega se udaljio u nepoznatom smjeru, iako mu je sudjelovanje u radu Razrednih vijeća u opisu posla. Na sjednici je istaknuto kako je atmosfera u školi iznimno loša, a međuljudski odnosi na jako niskoj razini; pojedini kolege osjećaju se izrazito loše tijekom boravka na radnom mjestu, a zbog svega pati nastavni proces i, u konačnici – interesi samih učenika. Pisani trag sa sjednice nalazi se u školi i potvrđuje gore navedeno.

Ovo je samo mali dio onoga što čini svakodnevicu u navedenoj školi. O opisanim ekscesima obaviještena je prosvjetna inspekcija, kao i ured pravobraniteljice za djecu. Žalosno je i porazno, međutim, da u jednoj odgojno – obrazovnoj ustanovi, koja po zakonu mora jamčiti svojim učenicima i zaposlenicima sigurnost i rad u normalnim okolnostima, ne postoji ni minimum volje da se ovakve stvari suzbiju, i da se zaštite, prije svega, interesi djece. Poraz je to elementarne profesionalnosti, ljudskosti i morala. Odnosno, u konačnici – poraz društva u cjelini.

Prosvjeti se u Hrvatskoj često laska kako je riječ o pozivu. U našem slučaju – puno zvanih, malo odabranih!