‘Ljude je sloboda izdala, zato glasaju za desnicu i za Donalda Trumpa’

Prije deset godina otvorio je svoju privatnu gimnaziju, a sad se grozi svaki put kad čuje pojam “tržiÅ¡te rada”. PrestraÅ¡no, kaže on, jer to znači da danas kao osoba vrijediÅ¡ jedino ako naÄ‘eÅ¡ – poslodavca.

Kad je Zlatko Å eÅ¡elj, bivÅ¡i ravnatelj Klasične gimnazije u Zagrebu, otvorio svoju Privatnu klasičnu gimnaziju, možda se joÅ¡ i činilo da stvari, općenito, idu na bolje. Tada već sasvim ideologizirano Å¡kolstvo, dobilo je konkurenciju. Možda je to pravi put? Danas, deset godina poslije, kada se u Privatnoj klasičnoj gimnaziji nalazi točno 195 učenika, možemo samo zaključiti – dobro da postoji. Jer stvari, općenito, ne idu na bolje. A danas 60-godiÅ¡nji ravnatelj, pomalo se žaleći na svoje zdravlje, ima u vidu i svoga nasljednika. Samo, kaže, prerano je o tome govoriti.

Profesore Šešelj, jeste li u školi dobili jedinicu iz grčkog ili latinskog?

– Bilo je to davno… Ne.

Iz latinskog i grčkog imali ste u gimnaziji profesora Dionizija Sabadoša, legendu zagrebačke klasične gimnazije, koji vam je na neki način odredio život.

– Da. Rado bih ga dosegnuo, ali nikad neću. ÄŒovjek iznimna formata, divnih ljudskih kvaliteta. Njegov me je lik nadahnjivao kroz Å¡kolovanje i život. Pa sam onda zavolio grčki i latinski.

A prvi izbor bio je?

– Dječačka želja bila je nuklearna fizika. Moja je generacija bila oduÅ¡evljena razvojem znanosti. Dok sam bio negdje u 5. ili 6. razredu osnovne Å¡kole, otac mi je poklonio Disneyjevu knjigu “Moj prijatelj atom”. Knjiga me je očarala: putovanje u nepoznato. Kasnije ipak procjenjujeÅ¡ svoje snage, privrženosti…

Klasična gimnazija je i tad bila elitna gimnazija. U nju su iÅ¡la djeca glumaca, redatelja, liječnika… od kojih se očekivalo da se dugo i temeljito Å¡koluju.

– Moj dojam nije takav. Bilo je djece iz svima poznatih obitelji, ali većina je nas bila iz “običnih”, obitelji. Učila nas je slobodi, pitanjima. To možda danas zvuči kao fraza, osobito onima koji o tom vremenu govore crno i ružno. Nama nije bilo ni crno ni ružno. TadaÅ¡nja direktorica Ljubica Blažević bila je gromobran, jer ta je Å¡kola, barem za dio socijalističkih radikala, bila neki relikt proÅ¡losti. Zajedno sa sjajnom ekipom profesora revitalizirala je Å¡kolu, i k tome taj svijet antike, koji je temelj demokracije, temelj filozofije, prava…

Upotrijebili ste riječ “relikt”. S obzirom na smjer kojim svijet ide, klasična naobrazba, pa humanistička… nažalost, su relikt.

– Neću o svojoj struci ni misliti kao o proÅ¡losti, ali ne zato Å¡to sam nostalgičar, nego zato Å¡to mislim da to kretanje nije linearno, nego valovito, puno uspona i padova. Humanističke ideje i tehničko-tehnoloÅ¡ke ideje stalno se isprepleću, sad je jedna malo intenzivnija, sad druga; recimo u doba kad sam bio učenik ljudi su slijetali na Mjesec, i naravno da je tad opsjednutost tehnologijom bila velika, a humanističke ideje ostale malo po strani.

Danas kao rješenje condition humaine imamo IT, neoliberalnu misao, nacionalizam.

– Nisam filozof, ni prorok, no svi se ti apsolutni modeli potroÅ¡e pa se traže novi. Danas se rjeÅ¡enja vide u tehnologiji, osobito su mladi opsjednuti. Ja im, uzaludno, dakako, govorim da to nisu rjeÅ¡enja, to su alati koji nam mogu pomoći u traženju rjeÅ¡enja. Nitko mi ne vjeruje. Ali mora doći do nekog zasićenja, da se doista vidi da tehnologija nije rjeÅ¡enje problema čovječanstva, nego alat. Ja sam iz generacije televizije, a u nekom je trenutku postojala misao da će televizija izbaciti nastavnika iz obrazovnog procesa. OtvoriÅ¡ TV kutiju, sve se prikazuje, problem rijeÅ¡en.

Svašta.

– Ali ljudi su skloni jednostavnim rjeÅ¡enjima. Govori se o sumraku knjige, sumraku nastave, jer će ih zamijeniti internet. Prije nekoliko godina pojavio se skup članaka u jednoj od vaÅ¡ih novina o tome da su nove tehnologije rjeÅ¡enje za obrazovanje. U jednom članku čak se zastupala ideja da djecu treba samo naučiti služiti se internetom, pa se na Googleu sve može naučiti! StraÅ¡no sam se uzrujao. To je kao da kažete učenicima da im je za obrazovanje dovoljno da odu u NSK, lutaju pored polica pa po nahoÄ‘enju vade knjige i čitaju… i to je obrazovanje! Da im to kažete, pucali bi od smijeha! Ali, tehnologija je suvremeno zlatno tele! Pod adrenalinom tehnologije sad smo u toj smijeÅ¡noj fazi. Naravno da sve to pogorÅ¡avaju i ekonomske prilike, ali pojave u druÅ¡tvu pokazuju da postoji strah. Odluku u Britaniji o izlasku iz EU donijeli su stari i ljudi niske naobrazbe. Zato Å¡to se ne snalaze, plaÅ¡e se.

Novih tehnologija? A vi?

– Ja se, dakako, služim tom tehnologijom, ali iskreno, kada dolaze novi programi, oni nas, stare ljude, čine nepismenima. U času prestanemo funkcionirati. Neki od tih programa toliko su loÅ¡iji od prethodnih, Å¡to samo pokazuje da ti koji ih smiÅ¡ljaju nemaju nikakvu ideju napretka, nego im je samo do zarade. No, mladi ljudi su se s time rodili, orodili se…

Nekad se to zvalo “generacijski jaz”, samo se odnosilo na ljudske vrijednosti.

– I sad tu ima neÅ¡to. Dok naÅ¡a generacija, koliko god se time služili, nije sigurna kamo nas to vodi, mladi se o tome ne pitaju. I nije čudo da su starci rekli – povucimo kočnicu. Jer oni su ispali iz civilizacije! Oni su na ružan način odgurnuti. Oni ne vrijede niÅ¡ta. ÄŒesto čujem jedan straÅ¡an pojam, užasnut sam njime – “tržiÅ¡te rada”. To znači da ti kao osoba vrijediÅ¡ samo ako naÄ‘eÅ¡ poslodavca. PrestraÅ¡no, time je uvrijeÄ‘en svaki čovjek kao jedinka. Nema ljudskih vrijednosti, postoje samo upotrebne.

Iako se sve to moglo naslutiti već u pretproÅ¡lom stoljeću, iz “Ekonomsko-filozofskih rukopisa” iz 1844. godine, onog bradatog njemačkog filozofa…

– Nikoga niti napadam, niti branim. Samo govorim kamo nas sve to smjeÅ¡ta. I jedna vrsta pobune, biranje Trumpa za predsjednika, koga su izabrali ruralni neuki dijelovi, rubovi. Nije ga izabrao dinamični dio druÅ¡tva, nego pasivni, koji vjerojatno već i jest izbačen iz civilizacije, samo ga nitko nije o tome obavijestio. To su ozbiljne stvari o kojima bi ljudi trebali razmiÅ¡ljati, samo nemamo viÅ¡e vremena za to.

A i svijet se nekako uzvrpoljio, terorizam, izbjeglice, Trump, Putin…

– Moja generacija, a možda i vaÅ¡a, imala je relativno jasnu liniju budućnosti. Å kolovao si se, otprilike si znao Å¡to bi želio biti – neki put nije uspjelo, OK – ali neke stepenice prema oblacima postojale su. Danas viÅ¡e ne postoje. Zato ljudi bježe u sigurnost, stvarnu ili fiktivnu. Svi želimo živjeti u sigurnosti.

I mislimo da su to rjeÅ¡enja – Trump i desnica?

– Sad će me politolozi ismijati, ali – onog trenutka kad vas je sloboda izdala, alternativa je nesloboda. Ljude je sloboda izdala. Danas nisu na tržiÅ¡tu rada i ne vrijede niÅ¡ta, ili “vrijede” vrlo malo. Nitko im nije rekao – vi ne vrijedite niÅ¡ta, to nikada neće ni reći, ali sve im je dalo do znanja da se na njih viÅ¡e ne računa.

To bi onda bilo bolje nazvati eskapizmom, nego desnicom.

– Nečim Å¡to će nam dati iluziju sigurnosti. Povećanje religioznosti u svijetu je baÅ¡ to. Ljudi svoj život, osim na racionalnim odlukama, baziraju na puno osjećaja, strahovima ponajviÅ¡e. U ovom je trenutku u svijetu dominantan strah. Nitko ne vjeruje da će Putin ili Trump pritisnuti crveno dugme. No, danaÅ¡nja sloboda ima i drugo lice. Neću reći da je treba zamijeniti neslobodom. U Hrvatskoj, sloboda nije ispunila naÅ¡a očekivanja. Nas nitko nije naučio da se moramo sami pobrinuti za svoje snove, da nam nitko niÅ¡ta neće donijeti na vrata.

Koliko vi od svog načina razmišljanja uspijevate prenijeti svojim učenicima? Kako oni doživljavaju činjenicu da idu u školu čiji predmeti nisu “na vrhu vala”?

– Ovisi o tome Å¡to za sebe očekujeÅ¡. Bio sam pozvan na tribinu u XVIII. gimnaziju, a jedna je djevojka pitala zaÅ¡to moraju imati toliko predmeta koji im nikada neće trebati… to je, inače, tema koju mediji rado vrte. Rekao sam joj – da vas sad vaÅ¡ momak pozove na putovanje iznenaÄ‘enja, Å¡to biste spakirali za put? Za more badekostim, za planinarenje gojzerice, za putovanje iznad Polarnog kruga toplu odjeću, za pustinju sunčane naočale. Ako ne znate kamo idete, u svojoj prtljazi morate imati sve. Mi danas ne znamo Å¡to će se za deset godina dogaÄ‘ati s ovim svijetom, i u svojoj prtljazi morate imati apsolutno sve. I ta priča o malo predmeta može vas u životu pretvoriti samo u kućnu pomoćnicu, u hotelu – možda! – u sobaricu. I – ispadnete iz civilizacije. Takvo je anglosaksonsko Å¡kolstvo, ali ono izvrÅ¡ava jasan cilj: većina će učenika steći neke vjeÅ¡tine da ih prihvati “tržiÅ¡te rada”, a njihove će elite ići u ozbiljne Å¡kole; Å¡to im joÅ¡ bude trebalo doći će izvana. Prihvatimo li tu paradigmu, postat ćemo sluge u vlastitoj zemlji.

A vremena su, rekosmo, hirovita.

– U jednim naÅ¡im novinama prije kojih mjesec dana objavljen je članak naslovljen “Škola je zapela u 19. stoljeću. Danas se traže, ne znanja, nego vjeÅ¡tine”. Tlak mi je bio na 900 i doÅ¡lo mi je da tom gospodinu napiÅ¡em pisamce te ga upitam – kojom je on vjeÅ¡tinom uspio doći do toga da je Å¡kola zapela u 19. stoljeću? ÄŒim ti zaključujeÅ¡ o nečemu neÅ¡to, moraÅ¡ o tome neÅ¡to znati. Dakle, sam je sebe demantirao. I htio sam mu reći – da smo barem u Å¡kolstvu 19. stoljeća!

Zvuči opako! No, vaša škola je kroz klasično obrazovanje upućena na svijet vrijednosti, vrline, etike. Kako u današnjoj Hrvatskoj, u kojoj, recimo, gotovo cijela jedna od bivših vlada zbog teških krađa završi u Remetincu, odgajati dijete?

– Duboko vjerujem da ćemo se na neki način, a mislim da je to globalni proces, morati vratiti nekim vrlo jasnim vrijednostima. To neće biti sutra ili prekosutra. No, za to nije dovoljan samo obrazovni sustav, no on se unisono smatra za to najodgovornijim. Uza sve nužne inovacije, treba jasno izdvojiti i čuvati ono Å¡to je u obrazovnoj tradiciji bilo dobro. Kad ljudi roditelji dosegnu kritičnu masu onih koji za svoju djecu hoće to ozbiljno obrazovanje, tad ćemo krenuti naprijed.

Vjerujete da je obrazovanje način stvaranja drukčijeg svijeta?

– Obrazovanje u tome mora sudjelovati, ali u tome ne smije biti samo. No ne smijemo pasti u zamku da će budućnost imati samo jedno lice i da se “isplati” obrazovati samo za neke sektore “tržiÅ¡ta rada”. Na primjer, nema videoteka. Cijeli sam svoj komplet VHS kaseta mogao samo odnijeti na reciklažu! Kratkoročna i jednostrana rjeÅ¡enja učas zastarijevaju. A ljudi vezani za njih odjednom se naÄ‘u u slijepoj ulici.

A čovjek je sazdan i od interesa za druga područja znanja, talenata, emocija, ljubavi prema umjetnosti.

– ÄŒovjek je sazdan od radoznalosti. Ono Å¡to naÅ¡e Å¡kolstvo opterećuje je to da se ta prirodna dječja radoznalost potiskuje. Kad nam doÄ‘u učenici u prvi razred, trebamo mjesece i mjesece da ih vratimo postavljanju pitanja. A pitanja su bit svakog učenja. Neki procesi u obrazovanju otiÅ¡li su u krivo.

Kad neka knjiga dobije Nobelovu ili Goncourtovu nagradu, film važnu nagradu, ili kazaliÅ¡na predstava… upućujete li djecu da to gledaju ili čitaju? Evo, ja bih im preporučila film “Ne gledaj mi u pijat” Hane JuÅ¡ić.

– Dosta s njima idemo u kazaliÅ¡te, sad smo bili na Zagreb film festivalu, sudjeluju u svemu Å¡to mislimo da je dobro za njihovo razumijevanje svijeta oko sebe. MeÄ‘utim, čitanje… To nije hrvatski problem, nego globalni. ÄŒitanje postaje golema teÅ¡koća.

Malo radije čitaju Google.

– Politike po svijetu idu k tome da se sve ono Å¡to je teÅ¡ko izbaci iz obrazovnog programa. Recimo, u nekim državama u Americi viÅ¡e ne morate znati pisati rukom, nego samo tipkati na stroju. Pitao sam, dobro, Å¡to kad nestane struje? ViÅ¡e ne možeÅ¡ napisati poruku u boci. Robinson Crusoe je postao nemoguć.

Kako se potpisuju? Križićem ili otiskom prsta?

– Ne znam. Tako da se bojim da će se i na čitanje knjiga primijeniti isti model: ako je teÅ¡ko, a ti nemoj čitati. Ne mislim da će čitanje biti zabranjeno, u smislu filma “Fahrenheit”, nego da će se čitanje obeshrabrivati. Danas smo se sveli na SMS poruke, to vam je postao standard. Već sam rekao da me vrijeme pregazilo, živimo u takvom vremenu. Ali tu opet ima nekakva sistemska pogreÅ¡ka, ne znam gdje se javlja i kada, ali znam da djeca s golemim veseljem čitaju slikovnice. Da postoje slova, koja neÅ¡to znače, da su ona povezana sa slikom, uočavanje te veze čini klincima golemo zadovoljstvo. I joÅ¡ neko vrijeme to traje, ali tad nastaje kurÅ¡lus: knjiga postaje problem. Dakako, ne za svu djecu, ali za vrlo velik broj. I dogaÄ‘a nam se da velik broj učenika ne voli knjigu. Neću reći da ratujem s time, jer ja nemam viÅ¡e oružja za ratovanje… No to me silno rastužuje, jer ako ne čitate, kako ćete stvarati pojmove?

To znači?

– Da ima dosta jednostavnih hrvatskih riječi koje učenici ne razumiju, jer ih nikad nisu čuli. Ni u čitalačkom kontekstu, ni u govornom jeziku koji je uvijek oskudan. Nisu, dakle, hrvatski jezik upoznala kroz literaturu.

Jesu li vaši učenici, ipak posebni, skloniji IT kulturi ili čitanju?

– ÄŒujte, nitko nije otok. Oni su uključeni u generaciju druÅ¡tvenih mreža, ja ih ne vidim kao čudake koji u slobodno vrijeme čitaju Heideggera. U slobodno se vrijeme, igraju videoigricama, na druÅ¡tvenim su mrežama, dopisuju se. Ipak, dosta ih je koji se laćaju knjiga. Tračak optimizma…

Tu popovanje nema nikakva smisla, znam po prijateljima koji imaju mlađu djecu.

– Ne, i to ne od mene, koji imam milijardu godina i – po njihovom sam uvjerenju – s obje noge u grobu, čeka se samo zavrÅ¡ni trenutak. Ono Å¡to možemo jest upozoriti ih na to da daju prevelik značaj stvarima koji te stvari nemaju. Problem s knjigom je zaista veliki problem, ali ja ga vidim ne samo kao problem nečitanja, već i kao niz posljedica koje nečitanje izaziva. Djeca ne tvore pojmove, ta oskudnost rječnika koji služi prenoÅ¡enju uglavnom nepotrebnih poruka, to nije ono Å¡to čovjeku služi, čak ni u najjednostavnijoj struci. Da biste se suočili sa svijetom oko sebe, morate stvoriti golemi repertoar kategorija. Napisane i pročitane riječi viÅ¡e ne potiču dječju imaginaciju, već ih potiču samo vizualni izvori, pa zato filmovi u vizualizaciji postaju sve ekstremniji. Ne znam lijek, i ne znam kamo to vodi.

Možete li na grčkom ili latinskom čitati starogrčke ili latinske autore, “Ovidija” ili “Sapfu”, ili Vergilijeve “Eneide”, a da vam to bude umjetnički užitak?

– Mislim da joÅ¡ uvijek mogu. Malo sam sam prevodio Carmina Burana, i uvijek se iznova zadivim tom duhu koji te pjesme stvara, tjera naprijed. Nisam ni poznavatelj ni obožavatelj suvremene poezije, pa ne mogu o tome govoriti, ali o ovom joÅ¡ uvijek mogu.

“Ilijadu”, “Odiseju”?

– Budući da je to formulaičan tekst, uglavnom se relativno lako čita.

Što je najteže čitati?

– Filozofe. Oni imaju terminologiju koju se mora poznavati. Možda zato Å¡to nemam neki afinitet prema filozofiji, nisam dobar medij.

U nedjelju će u HNK gostovati Yannis Varoufakis. Hoćete li savjetovati učenicima da ga odu poslušati?

– Ne, to je za njih joÅ¡ uvijek preteÅ¡ko. Studenti su njegova publika. Ima djece koja razmiÅ¡ljaju o tome i mogli bi to shvatiti, ali kao generacija ne.

Vaša škola ima auru ljevičarske škole. Je li to problem?

– Moram odmah reći – mi se ne bavimo roditeljima nego djecom. I mene svrstavanja roditelja ne zanimaju. Premda sam “kapitalist”, nekako skloniji sam ljevici, deklarirani sam antifaÅ¡ist, i ono Å¡to u ovoj Å¡koli nikad neće stolovati, to je ustaÅ¡tvo. Mladima to treba otvoreno reći, dio te djece su u navijačkim skupinama, sklonim ekstremima, pa kako imam otvorena vrata ureda, ponekad neÅ¡to čujem, odem u razred i jasno im kažem gdje su granice onoga Å¡to ova Å¡kola hoće i može. UstaÅ¡tvo je neÅ¡to s čime se ova Å¡kola nikad neće pomiriti, za mene je to najgori dio hrvatske povijesti. To je i neka moja osobna stvar, moja baka je bila Židovka, njeni su stradali u Jasenovcu. Mogu poÅ¡tovati i tuÄ‘a loÅ¡a iskustva, da su nečiji u nekom drugom režimu isto tako patili, nisam sretan zbog toga, ali ustaÅ¡tvo je neÅ¡to s čime nema kompromisa. Otvoreni smo u pogledu vjere, jedan naÅ¡ bivÅ¡i učenik je svećenik, prekrasan mladi čovjek.

Što uglavnom upisuju učenici?

– Kad me to roditelji pitaju, kažem im da smo mi Å¡kola koja jedino nije okrenuta tehničkim disciplinama, iako imamo uspjeÅ¡ne učenike i na FER-u i na strojarstvu, ali to je mali broj u odnosu na sve ostalo. Upisuju ponajviÅ¡e Filozofski fakultet, pravo, sve vrste ekonomije i menadžmenta, ali i umjetničke smjerove. Imamo jako prirodoslovlje. MeÄ‘u naÅ¡im bivÅ¡im učenicima imamo četrdesetak, Å¡to liječnika, Å¡to studenata medicine… U svakoj generaciji 4-5 učenika ode studirati van, imamo glumaca, režisera, arhitekata, dizajnera…

Školu ste, kao “nepodoban” kao ravnatelj državne Klasične gimnazije, osnovali 1996. Gdje ste kiksali?

– Iskreno, ne znam. Smetao sam. No, zapravo, napravili su mi uslugu: Privatnu klasičnu gimnaziju.

Nakon burnih događaja, danas kurikularna reforma naprosto zamire.

– Kurikularna reforma čijem umoru svjedočimo, prvi je put krenula u neke metodoloÅ¡ke i sadržajne promjene koje je trebalo napraviti odavno. Prvi se put reforma zakotrljala meÄ‘u onima koji u tome najviÅ¡e sudjeluju: meÄ‘u nastavnicima. I baÅ¡ zato, Å¡to se prvi put ta reforma pozabavila pravim pitanjima i dala na njih odgovore – možda ne uvijek najbolje – i Å¡to je svijet Å¡kolskih profesionalaca prvi put dobio Å¡ansu, podigla se kuka i motika protiv te “seljačke bune” koja je uznemirila spokojni svijet akademske elite. I zato tu bunu treba zatrti u korijenu. Sapienti sat.